Prvi radio signal iz Crne Gore u svijet pušten je 1904. godine sa Volujice kod Bara, da bi sredinom prošlog vijeka radio sticao i prevazilazio svoju popularnost i bio nezamjenjiv činilac života i način za informisanje, ali i zabavu, edukaciju... Ipak, čini se da je od ulaska u novi milenijum radio, kao medij koji može mnogo da pruži, često zapostavljan i zaboravljan.
Prije dvije sedmice, tačnije 13. februara, Fakultet dramskih umjetnosti sa Cetinja i Nacionalna kancelarija za UNESCO u Crnoj Gori pridružili su se obilježavanju Svjetskog dana radija koji se ove godine odvio pod sloganom “Novi svijet - novi radio”. Upravo to bi mogla biti definicija ili čak vodilja ka onome čime bi radio težio ili čime bi mogao da se vodi.
Kada je u pitanju kulturno-umjetnički segment i zastupljenost programa ove tematike na crnogorskim radio-talasima, moglo bi se zaključiti da je ta sfera ipak dugo ostajala u sjenci informativnog i zabavnog programa, da bi od nedavno počela doživljavati renesansu. Ponajviše na Studentskom radiju Krš, od njegovog osnivanja, dešavaju se najveće mijene, a mladi i entuzijastični ljudi stvar su “uzeli u svoje ruke”. Pored toga, tu je i još nekoliko stanica koje na originalne načine održavaju radio u formi. Jedno od pitanja koje se postavlja kada se umjetnost i kultura dovode u vezu sa ovim medijem jeste koliko prostora ima i koje su mogućnosti i jednog i drugog činioca te veze, ali i drugo, kako to sve može izgledati na radiju u trećoj deceniji 21. vijeka kada tehnologija odavno već prevazilazi radijske potencijale.
Radio i pozorišni reditelj Vlatko Ilić istakao je ranije za “Vijesti” da danas radio može pružiti više mogućnosti nego ikada, posebno ako “sarađuje” sa novim tehnologijama.
“Zahvaljujući internetu, radio doživljava svoju renesansu, pri čemu usljed smanjenih troškova produkcije, nerijetko nudi daleko veću stvaralačku slobodu u poređenju sa pozorištem, filmom ili televizijom. Stoga, naizgled marginalizovana pozicija radio ostvarenja predstavlja i svojevrsnu prednost, jer pruža priliku za zapitanost nad svijetom te i njegovanje kritičke misli i djelovanja, i to kada je riječ o raznovrsnim sadržajima. Nasuprot tome, mnoge radiodramske forme prava su umjetnička ostvarenja, zbog čega se i njihov doživljaj bitno razlikuje u odnosu na uobičajeno rasipanje vremena onlajn”, ističe Ilić.
Programski producent Hercegnovskih aprilskih svečanosti HAPS, doc. dr Vuk Vuković, kazao je u razgovoru za “Vijesti” da je pandemija virusa korona od početka 2020. godine pokazala potrebu za kvalitetnim radijskim sadržajem, a da je kulturno-umjetničkog programa na radiju sve manje...
“Ako govorimo o umjetnosti, radio danas možemo posmatrati dvojako. Kao jedan od ključnih elektronskih medija danas, radio je pogodan za promociju umjetničkog stvaralaštva uopšte, ali se po tome ne razlikuje mnogo od drugih medija. U tome se prepliću njegova informativna i kulturno-umjetnička funkcija, pa radio može biti dobar medij za afirmaciju umjetničkog stvaralaštva uopšte, a kao sekundarni medij ne zahtijeva punu pažnju i mi kao auditorijum, prateći ga usput, u kolima, u prolazu, autobusu... možemo čuti važne informacija iz kulture i umjetnosti. Nažalost, neka istraživanja pokazuju da je kulturno-umjetničkog programa sve manje na radiju, odnosno da rubrike iz kulture zauzimaju sve manje prostora u radijskom programu, što govori o nerazumijevanju svih potencijala koje ovaj medij ima, ali govori i o nerazumijevanju publike koja je uz radio”, ističe Vuković, koji je i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
On dodaje da “mi i dalje nismo u potpunosti shvatili da radio mora kontiniuirano da evoluira i da se prilagođava novim medijskih tehnologijama i trendovima”, što u Crnoj Gori često i nije slučaj, a kao logična se nameće i forma podkasta koja krade popularnost.
“Radio u Crnoj Gori je i dalje stereotipiziran i najčešće situiran između dva loša kraja - muzička kutija bez osmišljenog i promišljenog muzičkog programa ili čitajuće novine bez osmišljenog i promišljenog informativnog programa. Na tim koordinatama se, logično, izgubila i publika. S druge strane, radio ima ogroman kapacitet da bude i umjetnički kanal, odnosno umjetnički medijum, ali treba razumijeti i činjenicu da, ipak, živimo u eri vizuelne kulture koja apsolutno dominira medijskim pejzažem. U tom smislu, bilo kakav radijski sadržaj mora biti pažljivo osmišljen, odlično produciran i adekvatno plasiran da bi uopšte i mogao da uđe u takmičarsku trku sa vizuelnim medijima i hiperprodukcijom filmskog i televizijskog sadržaja. Međutim, takvih sadržaja ima, a oni su najčešće preseljeni iz radija u podkast, ako uopšte možemo o ta dva fenomena govoriti odvojeno. True crime produkcija izgleda da posebno zaokuplja pažnju publike, pa je razumljiva popularnost koju imaju Dr Death ili Serial podkasti. Serial je, na primjer, do sada čulo više 350 miliona ljudi, a riječ je o sadržaju koji je uspio da angažuje publiku jer je koncipiran kao specifična potraga koja namjerno zamagljuje granice između fikcije i stvarnosti. I tu dolazimo do novog pitanja - zašto takve sadržaje ne produciramo i mi sami?”, ističe Vuković u razgovoru za “Vijesti”.
U Crnoj Gori, ali i regionu, kao producenti se najčešće pojavljuju isključivo nacionalni javni emiteri i umjetnički fakulteti i akademije. Ipak, pandemija je vratila publiku radiju, a umjetnost, kako oduvijek traži načine za opstanak u raznim stiuacijama i prilagođava se (ne)vremenima, tako je i sada pokazala snagu i snalažljivost koju nose volja i entuzijazam.
“Tek nakon što nas je zadesila pandemija kovida-19, a epidemiološke mjere suštinski izmijenile arhitektoniku pozorišta i udaljile publiku od samog pozorišnog djela, počeli smo ponovo da razmišljamo o radio-dramama. Hercegnovsko pozorište je, u jeku epidemije, svoj pozorišni festival HAPS organizovalo kao festival radio-drame, odnosno vratilo pozorište na radio jer smo zaboravili da mu je i tu prirodno stanište. Međutim, HAPS nije autentično radijski festival i vjerujem da će se on rado vratiti ‘daskama koje život znače’ čim život to i dopusti, što znači da treba da razmišljamo o prostorima promocije radio-dramskog programa i audio projekata. Jedno od rješenja je i u skoro nepostojećoj saradnji radio-stanica”, kaže Vuković koji je sa Hercegnovskim aprilskim svečanostima među prvima koji su našli načina za opstanak i realizaciju.
Podsjećajući na atmosferu koju je među slušaocima izazvalo izvođenje radio-drame “Rat svjetova” u režiji Orsona Velsa (daleke) 1938. godine, Vlatko Ilić, koji je i sam bio gost jubilarnog 25. izdanja HAPS-a, istakao je da su organizatori napravili izuzetan potez sa preusmjeravanjem pažnje na radio-dramska ostvarenja.
“Cjelokupan doživljaj radio-dramâ je drugačiji u odnosu na drame koje se igraju ispred gledaoca, na sceni, a posebno ako bi se upoređivalo sa snimcima predstava. Ipak, čini mi se da su danas radio-drame zapostavljene. Riječ je o sasvim različitim medijima - pozorištu i radiju. I dok snimci predstava, osim što umiju da budu informativni, po pravilu ne uspijevaju da omoguće doživljaj djela ravan onome u pozorišnoj sali (ili izvan nje), bolje radio-drame uspješno koriste izražajna sredstva sopstvenog medija. Čuveni primjer toga je ‘Rat svjetova’ u režiji Orsona Velsa, čije je emitovanje 1938. godine izazvalo opštu paniku među slušaocima”, ponavlja Ilić.
Među onima koji su prepoznali potencijal radija u godini pandemije je i mladi crnogorski reditelj Zoran Rakočević koji je zajedno sa odabranom ekipom nekoliko svojih umjetničkih projekata, radio-drama, postavio na radio.
“Razmišljali smo koja bi to forma najviše odgovarala za rad u kućnim uslovima, i možda malo pretenciozno se opredijelili za radio-dramu... To jeste forma koja je najmanje zastupljena kod nas, čak i potcijenjena, ali s predosjećajem da se vraća era radija kao bitnog medija, ušli smo u ovaj poduhvat, a nijesmo računali ni na kakvu snimajuću tehnologiju, što nas danas u radu pomalo i usporava”, rekao je ranije Rakočević “Vijestima”.
Iz UNESCO-a su podsjetili da je radio moćan medij za “slavljenje čovječanstva u svoj njegovoj različitosti”, te da predstavlja platformu za demokratski diskurs.
“Na globalnom nivou, radio ostaje medij koji se najviše koristi. Ova jedinstvena sposobnost da dosegne do najšire publike znači da radio može oblikovati iskustvo različitosti društva, biti arena za sve glasove koji govore, predstavljaju se i čuju. Radio-stanice treba da podrže različite zajednice, nudeći širok spektar programa, gledišta i sadržaja, te da odražavaju različitost publike u njihovim organizacijama i operacijama”, istakli su iz UNESCO-a, čija je generalna direktorica Odri Azule zaključila da pojavom internet radija, te podkasta i novih tehnologija “radio zaista cvjeta u svojoj drugoj mladosti”.
Bonus video:
