STOGODIŠNJICA SMRTI KRALJA NIKOLE I PETROVIĆA (2. mart 1921 – 2. mart 2021)

Umro je Gospodar

Zemlji je darovao prvi ustav i mnogo toga “prvog”, susretao se sa najmoćnijim vladarima svoga doba, dobio je sve bitke sa “vidljivim” protivnicima i izgubio sve sa onima koje nije “vidio”

37258 pregleda 609 reakcija 81 komentar(a)
Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia

Rođen je u Njegušima 7/19. oktobra 1841, kao prvo od dvoje djece knjaza Mirka, brata knjaza Danila. Kada je imao samo 12 godina, otac ga je vjerio sa tada šestogodišnjom Milenom Vukotić, kćerkom vojvode Petra Vukotića koja će mu ostati vjerni pratilac do kraja života. Školovali su ga u Trstu i Parizu.

Sudbina ga je sa samo 19 godina (13. avgusta 1860) dovela na crnogorska prijesto, nakon smrti strica Danila. Da bi se osigurao nasljednik odmah se u novembru 1860. vjenčao sa Milenom i u braku sa njom izrodio dvanaestoro djece: Ljubica (Zorka), Milica, Anastazija - Stane, Marija, Danilo, Jelena, Ana, Sofija, Mirko, Ksenija, Vjera, Petar. Sudbina mu je dodijelila tri sina i devet kćerki i vjerovatno je bio jedan od rijetkih Crnogoraca koji se mnogo više “ponosio” kćerkama, nego sinovima. Malo zbog toga, što su ga udaje kćerki po raznim evropskim dvorovima ustoličile na ne mnogo uticajan prijesto “tasta Evrope”, a mnogo više zbog toga, što mu sinovi objektivno nijesu ni približno bili dorasli u političkim i ratnim vještinama. Kao svaki moćni Crnogorac bio je neumjereno slavljen dok je imao moć, i ne manje neumjereno klevetan kada ju je izgubio. Zvali su ga “carem junaka”, “Gospodarem” i kakvim sve ne epitetima. Vladao je Crnom Gorom 60 godina i 201 dan ili bolje rečeno više od 60 godina je slovio kao njen vladar. Posljednjih pet godina (od januara 1916) je proveo u emigraciji.

To su mu bile i najteže godine života, jer je u njima izgubio “prijatelje”, “vlast” i u konačnom “državu”, koju je tokom svoje vladavine uvećao skoro za polovinu, izveo na međunarodnu pozornicu kao priznatog subjekta međunarodne politike, modernizovao je po ugledu na evropska društva. Slovio je kao “autokrata”, što je bilo opšterašireno obilježje vremena. Zemlji je darovao prvi ustav i mnogo toga “prvog”, susretao se sa najmoćnijim vladarima svoga doba, dobio je sve bitke sa “vidljivim” protivnicima i izgubio sve sa onima koje nije “vidio”. Mnogi ga sumnjiče da je sanjao da zasjedne na srpski presto (“Onamo, namo”) i da nikad nije shvatio, da je Crna Gora i dok se širila u “prirodnim granicama” bila sve manje “crnogorska”, i da su za tako nešto bili predviđeni neki “drugi”. “Kapital” od 223 godine vladavine Petrovića mu je davao iluziju o značaju njegove dinastije, koji su “veliki” bez problema deponovali na konto Karađorđevića, koji su na vlast 1903. došli iz “njegove kuće”, nakon što su ubili predhodnog kralja i kraljicu. “Glave su mu došli” oni koji su mu, po njegovom shvatanju trebali biti “najbliži”. Zet (Petar) i unuk (Aleksandar) su sve učinili da mu preotmu krunu. Kada mu je najviše trebalo ruku mu nijesu pružili, oni u koje je najviše vjerovao (Srbija i Rusija) jer nikada nije shvatio da u politici nema “prijatelja”, nego samo interesa.

Ušao je u svijet “interesa” iz “herojskog doba” i zato ga je malo ko razumio kada je mahao principima “časti i morala” koje više niko nije htio da “kupi”. Od seljačkog društva je napravio državu ali nije uspio da od države napravi moderno društvo. Vjerovao je obećanjima “velikih”, uzdao se u njihovu riječ, ne shvatajući da više nije pod brijestom na Cetinju, već na vjetrometini istorije u kojoj se društvo “stalno kvarilo”. Jednom rječju, ušao je u XX vijek s mentalitetom XIX vijeka i doživio da ga vrijeme “pregazi”, jer kada ste tri četrvtine života vladar, nužno izgubite osjećaj za vrijeme. Porodičan, osjećajan i sujetan u privatnom, teatralan i pozer u javnom životu uspio je da zadivi sve, osim ona koji su mu bili “najbliži”. Izdavali su ga oni koje je zvao “sinovima” (Andrija Radović), “tazbina” (Vukotići), “unuci” (Aleksandar), brojne vojvode i brigadiri koji su to bili zahvaljujući samo njemu. Sva “svjetska politika” je mogla stati u njegovu kuću, kada bi okupio zetove, kćeri i dvorske svite. Najviše su ga “klevetali” onima kojima je “valjao”, najviše pomagali oni koje ničim nije zadužio. Sve u svemu, čitava istorija Crne Gore, druge polovine XIX i prvih decenija XX vijeka je neodvojiva od njegovog imena i sasvim logično, da je u više od 60 godina vladanja bilo uspjeha, nauspjeha, padova i uzleta.

kralj Nikola
foto: Shutterstock

I tu je bio njegov najveći “problem”. Zasluge mu nijeste mogli prećutati, niti mane prebrisati. To je mogao samo “On”. Opjevao bi one koje je volio. Skoro nikog njegovi sudovi nijesu osudili a da ih on nije “pomilovao”. Bio je jedinstven u “oslobađanju svojih neprijatelja”, jer ih je potcjenjivao. Kada mu je dr Pero Šoć čitao Odluke Podgoričke skupštine u emigraciji, jedan od svjedoka tog čina, dr Niko Hajduković je zapisao: “Za vrijeme čitanja pisma Kralj nije odavao ni najmanji znak uzbuđenja. On je stalno bio pod utiskom uvjerenja da će savezničke vlade ispuniti svoju datu riječ i obavezu“. Pri tome je imao na umu, da niti jedna velika sila nije priznala odluke ove nelegalne i nelegitimne skupštine, da su svi i dalje držali akreditovane predstavnike pri njegovom dvoru u Nejiu, i da su ga lično najuticajniji (Pišon i Poenkare) uvjeravali da je sudbina njegove zemlje u savezničkim rukama i da komandanti savezničkih armija imaju mandat da čuvaju red i mir u zemlji u ime kralja.

Kada je pismom od 2. novembra 1918. obavijestio francuskog ministra spoljnih poslova o želji da se vrati u domovinu, Pišon mu je diplomatski odgovorio “da bi u sadašnjim okolnostima bilo nezgodno preduzimati taj put“, te da za “mir u vašoj zemlji, nema boljih garancija od naređenja izdatih vrhovnom komandantu istočnih armija“. Pismo se završavalo jasnom porukom: “Možete biti uvjereni, Sire, da trupe pod komandom generala Franše d’Eperea neće ništa propustiti da obezbijede da se u Vašoj Kraljevini održi red i da će poštovati ustavne vlasti, kao i slobode crnogorskog naroda. Naravno, vjerujući navedenim riječima, nije shvatao da u “politici svršenog čina” Francuzi igraju najpodlije jer su svi daljnji napori da se vrati u zemlju bili odlagani frazama. Tako je i posljednju prepisku sa nekima od “velike četvorke” vodio sa predsjednikom Francuske, Poenkareom. On se 1. XII 1919. obratio pismom predsjedniku Francuske, tražeći od njega da objasni svoje držanje i namjere s obzirom na zahtjev iz novembra 1918. da ostane u Francuskoj i garancije koje su mu tada date od strane njene zvanične vlasti. Poenkare mu je odgovorio 19. XII 1919, da bi mu kralj Nikola opet pisao 12. I 1920. godine.”Riječ” više nije značila ništa, što je očigledno bilo nepojmljivo jednom gorštaku koji se upravo time ponosio.

Ostarjeli i onemoćali crnogorski kralj, bez vojske, sredstava i značajnije međunarodne podrške, objektivno je bio sveden na instituciju istorijskog folklora, oko koje su igrane “različite političke igre“. Da uđe u to kolo, nije mu dao kolovođa, da zaigra drugo kolo nije imao s kim. Zato je on pratio samo pogrešne korake u tom kolu, vrebajući priliku da u njega uskoči. To što je „Jugoslovensko kolo“ zaigrano po Pašićevoj koreografiji uz francusku muziku, a bez zvanične Crne Gore, kralj Nikola je shvatao kao izraz najveće nepravde prema njoj. Ubijeđen da će saveznici ispuniti data obećanja o njegovom povratku i obnovi crnogorske države u kojoj bi se potom odlučivalo o formi ujedinjenja uz učešće ustavnih organa vlasti, kralj Nikola, je posebno mnogo očekivao od Konferencije mira u Parizu. No, tamo ga je čekala “prazna stolica” jer onaj koji je dodjeljivao mjesto za stolom nije želio da ga tu vidi.

Tako je polako “sahranjivan” i prije zvanične objave smrti. Ipak, putem proglasa obraćao se svojim Crnogorcima od kojih je bio izolovan. Istog dana, kada su njegove pristalice u Crnoj Gori podizale ustanak (za koji nije znao?) obratio im se veoma opširnim proglasom u kojem je naveo da “se poslije tri godine ropstva i izgnanstva za Crnu Goru može reći da je: najveći mučenik svijeta, jer nikad niko nije veće, idealnije i nesebičnije žrtve podnosio od nje za stvar časti, za stvar opšte-narodnu, za pravo i slobodu“. Ni tada nije propuštao da podsjeti Srbiju na način ulaska u rat (Vaša sudbina je i naša), kao i na to, da je požrtvovanošću Crne Gore „spasena je od ropstva vojska Srbije, jer joj vi, i niko drugi, sačuvaste odstupnicu preko Crne Gore“. Ali na tako nešto se već bilo zaboravilo i sada su na dnevnom redu bile druge teme. Jedna od njih je bila izbijanje ustanka u Crnoj Gori. Za tako nešto su kralj i njegova vlada saznali iz depeše koju im je iz Rima dostavio crnogorski generalni konzul Veljko Ramadanović. Depešu je pročitao ministar finansija, Milo Vujović, uz prisustvo kralja Nikole, ministra dr Pera Šoća i ministra Nika Hajdukovića. Prema svjedočenju Hajdukovića:

"Pošto Vujović završi sa čitanjem, Gospodar se poispravi i nasloni na leđa na naslon fotelje, uze da suče svoj desni brčić ofarban crnom bojom i vrlo lijepo zasukan i uvijen. Gromko se iskašlja i reče: Uviđam da Crna Gora neće otići kao đevojka bez prćije“. Da li se Crna Gora “dobrovoljno udala” ili je “oteta” raspravljaće se mnogo godina kasnije, ali ne i o tome, da li je i zašto otišla, “bez prćije”? Tako su posljednji dani života 80-godišnjeg crnogorskog kralja bili ispunjeni dramatičnim vijestima iz domovine i čašama gorke žuči kojima su ga obasipali svjetski moćnici kojima je stalno morao da se pravda da “nije kriv” za ono što se dešava u Crnoj Gori. Da bi to i dokazao slao je molbe Crnogorcima da ne “prolivaju bratsku krv”, jer će saveznici riješiti sva pitanja u korist Crne Gore. Umro je sa takvim shvatanjem i ostaje za razmišljanje: da li je moguće da je toliko bio naivan?

Umro je 2. marta 1921. godine u 11h noću. Neposredni svjedoci su o tome ostavili detaljan zapis: “Ovaj veče kao i obično kralju dolazi u salon da večera. Ovaj veče ne može da večera. Popijo je samo supu. Nudi mu se drugo ali odbija samo mahanjem glave. Uzeo sam kašiku i dajem mu kompot od šljiva. Založijo je jedan put i u isto vrijeme pala mu je ožica iz ruku. Zatvorijo oči. Naslonjen na fotelju oborijo glavu na prsi i tako sjedi skoro uspavan. U to vrijeme dolazi Kraljica sa djecom iz trpezarije. Pita me kako je kralj i da li je što večerao. Odgovaram: Slabo, Veličanstvo. Kralj se večeras osjeća gore nego ikada. Za ovim dolaze veliki ruski knjaževi sa knjaginjama Milicom i Stanom, kao i knjaz Batenbereg sa Knjaginjom Anom. Djeca Velikog Knjaza Petra ruskog Romanovi... Došli su da sjede kao i obično svaku veče. Sjede i pričaju ali Kralj ne priča ništa. 11 su sati kao obično kraljevska porodica ide spavati. Ulazim u salon i dofaćam kralja za ruku, pomognem mu se dići. Svi se s njim pozdrave i odu, a Kralj se sa Kraljicom oprašta sa riječima: Zbogom Milena i ljubi joj ruku što je prvi put da ga vidim nešto tako da je učinijo. Kraljica ide ka gornjem spratu a Kralj u svojoj sobi u prizemlju sijo je na postelji i sluga mu skida crevlji i gornje gaće, do od jednom raširi ruke i jeknu. Paraliza uhvatila ga je po desnoj strani, desnim okom odmah je zažeo. Smjestimo ga na postelju i odma poručim za Kseniju koja momentalno dolazi. Zove Kralja. Tata, pogledaj me. On skreće glavu, nasmjehne se i ne progovara. Idem na telefon, javim ljekaru i saopštim mu u čemu je stvar. Ljekar mi reče: To smo svakog časa očekivali. Čim je ljekar stigao provao je iglom ispod nokta desne ruke i noge. Kralj ne oseća ništa. Ljekar saopštava da će nastupiti smrt, kroz četrdeset i osam sati, što je i bilo. I tako 14. marta po novom kalendaru 1921. (ovdje Jovanović pravi grešku jer je kralj umro 16. februara po starom i 2. marta po novom kalendaru - op. Š. R.) u 11 sati uveče ispusti svoju plemenitu dušu bez bolova i leleka. Kraljica sa djecom osim Danila koji još nije stiga, i sa zetovima bili su oko Kraljevog odra. Ja sam držao svijeću pri njegovom umiranju. U sobu stade plač, a Kraljica diže se, poljubi Kralju ruku i ode u salon. Za njom pođu i ostala djeca sa zetovima…”

Sjutradan (3. marta) zvanično glasilo “Glas Crnogorca” je objavilo vijest o smrti: “UMRO JE GOSPODAR!… Umro je u tuđini, daleko od mučenika crnogorskih, daleko od Lovćena, daleko od Crne Gore… Prevrnite se u grobu kosti mučenika naših!… Proplačite sjeni predaka naših!… Zadrhtite, brda i doline naše! Umro je kralj! Vjerujete li?! “U njegovoj Crnoj Gori, vijest o kraljevoj smrti je objavila samo jedna novina (“Narodna riječ”, glasilo demokratske stranke). Različiti komentari, povodom kraljeve smrti, mogli su se pročitati u beogradskoj, sarajevskoj, zagrebačkoj i stranoj štampi, ali uglavnom rijetko je ko sporio da se radilo o velikoj istorijskoj ličnosti. I dok je parastos za pokojnog kralja održan u Beogradu bez problema, u Crnoj Gori je tim povodom bilo incidenata.

Naime, čim se saznalo za smrt kralja Nikole, novoizabrani crnogorsko-primorski mitropolit Gavrilo Dožić je zatražio od komandanta Zetske divizije, generala Mihailovića, da “poverljivim putem zatraži od mjerodavnih faktora iz Beograda instrukcije za naše držanje.” To smo naročito činili s obzirom na to, što smo vrlo dobro znali, da će rodbina biv. Kralja, podstrekavana sa izvjesnim pristalicama bivše dinastije, tražiti, da u držanje parastosa, manifestuje svoju žalost za mrtvim”, pisao je mitropolit tim povodom u svom izvještaju zastupniku ministra vjera Velizaru Jankoviću. Kako general Mihailović nije dostavio nikakvo uputstvo mitropolitu a kod njega je već bio vojvoda Božo Petrović sa zahtjevom da drži parastos kralju u manastirskoj crkvi, mitropolit je isti odobrio poslije vojvodinog ubjeđivanja: a kad se drži parastos u Prestonici Beogradu rekao je g. Božo, valjda nećete vi, Gospodine Mitropolite, biti veći pobornik, da nam uskratite ono, što, kao vjerni sinovi crkve tražimo. Pošto je obavijestio vojvodu da će se parastos održati svakom privatnom licu, bez ikakve pompe i svečanosti, mitropolit ga je prethodno uputio za svaki slučaj kod okružnog načelnika. Okružni načelnik Vukčević je predložio šifrom ministarstvu unutrašnjih poslova da se parastos odobri, a u drugoj depeši je predlagao da se zabrani, ako bi bilo opasnosti za kakve izgrede od strane tzv. „zelenaša“.

Pošto je vojvoda Božo donio u crkvu punje, koljivo i svijeće, parastos je održan uz prisustvo naroda iz varoši, među kojima je bio i izaslanik okružnog načelnika g. Komnen Spahić. Po običaju parastos je oglašen zvonom jedan put, i narod se razišao u redu i miru. Nešto kasnije, Jovan Poček, šuster po zanimanju, je bacio dvije bombe na dvor kralja Nikole, želeći na taj način da kaže da ne pripada tome što mu veliko zvono daje tolike počasti onima koji ih priređuju davanjem počasti na svečan način. Ovaj incident koji je izazvao samo manju paniku na Cetinju, ilustrativno opisuje moć tadašnjeg patriotizma, koja je bila iznad zvaničnih vlasti, bar po tvrdnji mitropolita. Kralj Nikola je sahranjen u ruskoj crkvi u San Remu. Inače, kraljevoj sahrani u San Remu je prisustvovala kneginja Jelena, kćerka kralja Petra koja je tim povodom doputovala iz Beograda, a telegrame saučešća pored brojnih ličnosti iz svijeta uputili su i kralj Petar, regent Aleksandar i predsjednik vlade Milenko Vesnić. Iz Gaete je pristigla poveća delegacija njegovih oficira i pristalica, koji su najbolnije primili vijest o njegovoj smrti.

Jedno je sigurno. Crnogorci najviše “vole mrtve vladare”. Kada su mu 1989. posmrtni ostaci prenijeti u Crnu Goru, dočekala ga je “vascijela Crna Gora”. Prvi spomenik mu je podignut u inostranstvu (San Remo 1931), dok su Crnogorci “čekali” više od 80 godina (Podgorica, avgust 2005, Nikšić 9. maj 2006). Nakon očeve smrti, prestolonasljednik Danilo se odrekao krune. Pošto nije imao djece, nasljedstvo je prešlo na potomstvo sina Mirka, koji je imao pet sinova, od kojih su svi izuzev Mihaila umrli veoma mladi. Mihailov sin Nikola (1944) danas nosi titulu prestolonasljednika, dok bi njegov sin Boris (1980) mogao tu titulu ponijeti u budućnosti.

Preporučujemo za Vas