USPUTNI ZAPISI

Kraljica spasila Lubardu

Crnogorci su hrlili Rimu; Njegoš ga je rado pohodio. Simpatije prema Crnoj Gori u Italiji i danas traju. Sve je počelo, davne, 1900. godine, kada je Jelena postala italijanska kraljica

13208 pregleda 41 reakcija 5 komentar(a)
Kraljica Jelena, slavni Amisanijev portret -, Foto: Privatna arhiva
Kraljica Jelena, slavni Amisanijev portret -, Foto: Privatna arhiva

Povrvili turisti ispred Fontane di Trevi, sagrađene u osamnaestom vijeku. Poznata je i po čuvenoj sceni Anite Ekberg i Marčela Mastrojanija u kultnom filmu Federika Felinija „Sladak život“ (La dolce vita), koji je osvojio Oskara, donio svjetsku slavu Feliniju, a Aniti titulu boginje seksa... Svi bacaju novčiće u znamenitu fontanu, ne bi li, po vjerovanju, opet došli u Vječni grad.

Što bi rekli stari Rimljani, prvo živi, onda filozofiraj.

Veče majsko, rimsko; za priču. S mojim prijateljem, Boškom Jakšićem, dopisnikom „Politike“ iz Rima, i nekoliko kolega, stigoh na desnu obalu Tibra, na Piazza S. Maria in Trastevere 13, drevni trg, preko puta najstarije crkve u Rimu. Dok je bio glavni urednik „Politike“, Boško mi je redovno objavljivao reportaže s mojih putovanja svijetom i vremenom...

Na trgu, divna bašta restorana „Sabatini“. Boško je imao na sebi majicu i farmerice. U „Sabatini“ se tako ne ide. Skoknuo je do svog stana u blizini, i pojavio se elegantno odjeven; kravata se podrazumijeva. Tek što smo sjeli, na naš sto, prekriven stoljnakom od damasta, konobar spusti bocu „čivasa“. Svečanost poče. Nižu se rimski specijaliteti.

Sa zvonika stare crkve otkucalo je dvanaest puta.

Ko zna koliko je, za desetak i više vjekova, ovaj stari sat ispratio veselih gostiju s Piazza S. Maria in Trastevere 13. Jesu li i tada posluživana ova ukusna jela rimska - „filozofirali“ smo između ozbiljnijih tema, svojstvenih novinarskoj bratiji, magdje da se nalazi.

Ponoć, a trg prepun posjetilaca; Rimljani i mnogobrojni turisti. Preko starih krovova pokrivenih ćeramidom, ili mi se to samo učinilo u čudesnoj noći rimskoj, kao da je pristizao šum obližnjeg Tibra, miješajući se sa žagorom.

Vesela Hajrija

Odnekud banuše Cigani. Preko baštenske ograde nude bukete ruža. Jedna Cigančica prepozna jezik kojim govorimo i zavapi miješajući riječi i suze: „Uzmi, molim te! Uzmi moje ruže! Uzmi, uzmi...“

Kupismo nekoliko ruža; ko zna, nema joj povratka kod gazde ako ih ne rasproda...

Sjetih se pjesme Radonje Vešovića kad Cigani raznose proljeće uz Lim. Priđe starija Ciganka. Reče da se zove Hajrija. Vesela; veli da dvadeset godina živi u Rimu. Poteče ispovijest, valjda spremna za ovakve prilike.

- Nijedan naš Rom, vala, nije ufatio oružje rukama. Šta ćemo, mi smo živjeli s narodom. Moj sin Sandokan završio je škole u Rimu, sad će, oko Ilindana, da napuni devetnaest godina. On je zajebao Đurđevdan...

I: odklapusa Hajrija, u noć rimsku, veselo klepećući nanulama po drevnom trgu...

U bašti „Sabatinija“ gosti se prorijediše. Stari sat objavi jedan čas poslije ponoći. Krenusmo. Boško Jakšić pozva nas u svoj stan da još malo zalijemo večeru.

Iznad bregova rimskih nebo je zaruđelo.

Opet se javi stari sat.

... Ćerke crnogorskog suverena, poslije školovanja u Evropi, vratile su se u crnogorsku prijestonicu, a za snjegopadnih noći cetinjskih, njega su morile brige kako da ih razuda.

„Dugo se borio sa tim očajnim mislima“ - zapisao je vojvoda Gavro Vuković, crnogorski ministar inostranih djela. - „Udati toliko kćeri izvan zemlje, za kakvim prinčevima, znao je da to nije moguće, mada su bile zdrave, lijepe i duhovite, ipak, znao je da se neće niko polakomiti da ih zaprosi, jer je svak bježao od visokih titula sa praznim torbicama. Udati ih u Crnoj Gori još teže je bilo zamisliti. Odgojene u raskoši, sa velikim idejama o svom visokom, knjaževskom rođenju, na prestolu, one se ne bio mogle vidjeti u niskim i mračnim crnogorskim kućicama, u kojima vjetar duše sa svakoje strane i raznosi dim i pepeo na sve strane. One bi se smatrale ponižene kad bi pošle za kojim mladim crnogorskim kućićem s malim imanjem, a nikakvim školovanjem. Ni Knjaz ni država ne bi mogli tolikom broju zetova stvoriti odgovarajuće položaje, niti miraze, niti kakve apanaže. Oni bi zahtijevali da zauzmu sve važnije položaje u državi, da na njima planduju, a da ne čine ništa...“

Knjazu se posrećilo; razudao je svoje ćerke po dvorovima evropskim.

Sveta žena

Sjedim u kafeu „Roma“, u znamenitoj Via Veneto 34, s Mirašem Dedeićem, već četvrt vijeka Rimljaninom. Razgovorljv. Prijatan sagovornik. Potiče, veli, iz najveće crnogorske pustinje, Ramova Ždrijela, kod Njegovuđe. Put ga je doveo u Rim („Svi putevi vode u Rim“), đe je završio Katolički orijentalni institut za istočne studije. Dostupni su mu i tajnoviti arhivi Vatikana... Priča o crnogorskoj princezi, italijanskoj kraljici Jeleni (1873-1952).

Pisma upućena Petru Lubardi u kojima ga njegov brat Veljko obavještava da će biti pušten iz zarobljeništva
Pisma upućena Petru Lubardi u kojima ga njegov brat Veljko obavještava da će biti pušten iz zarobljeništvafoto: Picasa 2.7

Brak sklopljen 1895. između divne crnogorske princeze Jelene i italijanskog prijestolonasljednika Vitorija Emanuela od Savoje (Vittorio Emanuele di Savoja), koji je proglašen kraljem 1900. godine, doprinio je, bez sumnje, jačanju ugleda Crne Gore na međunarodnom planu.

Crnogorci su hrlili Rimu; Njegoš ga je rado pohodio. I sada postoje pansioni u kojima je boravio. Simpatije prema Crnoj Gori u Italiji i danas traju. Sve je počelo, davne, 1900. godine, kada je Jelena postala italijanska kraljica. - Ona nije njima bila kraljica! Ona im je bila sveta žena! - veli Miraš Dedeić. - Kraljica Jelena je čitavog života bila Crnogorka. Na njen grob i danas, pred početak pevenstva, fudbaleri „Milana“ dolaze da zapale svijeću sa željom da im Jelena, kao sveta žena i velika kraljica, pomogne u osvajanju prvenstva. Italijani u velikom procentu daju ženskoj đeci ime po Jeleni; u Rimu postoji Avenija kraljice Jelene. Tu je i bolnica koja nosi njeno ime. Nosila je haljinu sa širokim džepovima punim para koje je dijelila siromašnoj đeci; liječila je ljude ljekovitim travama koje je donosila iz rodne Crne Gore...

Dedeić se sretao sa Umbertom, sinom kraljice Jelene.

- Jednom prilikom sjedim kod Umberta i na komodi gledam bistu njegove majke, Jelene - priča mi Miraš Dedeić. - A Umberto me pita: „Znate li ko je ovo?“ To je crnogorska knjeginja, rekoh. Umberto kaže: „A zar nije italijanska kraljica?“ Ona je kraljica vaša, ali i naša, odgovorih. Pitao sam ga da li zna broj cipela svoje majke? Umberto kao da je prestao da diše. Rekoh mu: nosila je broj 41. Oči mu zaiskriše...

Kraljicu Jelenu su mnogi veliki slikari portretisali. Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih Jeleninih portreta djelo je Giuseppe Amisanija (1881-1941), čuvenog italijanskog portretiste. Portret impozantnih dimenzija (120 x 169 cm) nastao početkom dvadesetog vijeka, spada među najuspješnija Amisanijeva djela. Predstavlja kraljicu Italije, stasitu Crnogorku, u svijetlim odorama i sa dijademama. Najupečatljivi dio slike je, smatraju likovni kritičari, prodoran, dubok i staložen kraljičin pogled. Kao i kod brojnih drugih portreta koje je Giuseppe Amisani radio po narudžbini uglednih ličnosti i za koje je dobio mnoga italijanska i međunarodna priznanja, i u ovom njegovom djelu, slavni umjetnik je dosegao vrhunski likovni izraz, koji je pretočen u konstruktivne pokrete kičicom i jasne tonove visokog intenziteta...

Imao sam priliku da vidim ovo Amisanijevo djelo, koje je čuvano u palati Chigi, nekadašnjem sjedištu Ministarstva spoljnih poslova Italije, a danas Vlade. Sada je u vlasništvu Diplomatskog protokola Ministarstva spoljnih poslova Italije.

Susret u Kopenhagenu

U glavnom gradu Danske, Kopenhagenu, živio je i radio Dimitri Romanov, visoki činovnik Den danske bank, praunuk kralja Nikole. Njegova baba, knjeginja Milica, u Rusiji se udala za velikog knjaza Petra Nikolajeviča Romanova. Dobili su sina Romana i ćerke Marinu i Nadeždu, izbjegli na Zapad i tako se spasli sudbine većine Romanovih u Oktobarskoj revoluciji. Roman je imao dva sina, Nikolaja i Dimitrija.

Dimitri Romanov se dobro sjeća svoje babe, knjeginje Milice, njenih sestara, kraljice Jelene, knjeginjica, Ane, Anastasije i Ksenije.

- Bile su to - veli Dimitri Romanov - bake zlatnog srca. Ana je bila najmodernija od svih crnogorskih princeza. Energična; vozila je automobil. I njen suprug, knez Franc Batenberg, bio je dobar čovjek. Godine 1914. nije htio da ide u rat, već je otišao kod brata u Njemačku. Sve ćerke kralja Nikole bile su obrazovane, izuzetno inteligentne, plemenite...

Knjeginica Ana umrla je 1971. u devedesetsedmoj godini.

- Ana je bila ekologista još kad se za ekologiju, tako reći, nije ni znalo - veli Dimitri Romanov. - Ona je živjela u Švajcarskoj. Tamo je živjela i moja tašta, i kad sam išao da je posjetim, uvijek sam odlazio kod Ane, koja mi je pričala o ekologiji, naglašavajući da su fabrike zatrovane štetnim gasovima i nijesu dobre za zemlju i vodu. Sad vidim kako je sjajno predviđela budućnost. Vodila je računa o zdravoj ishrani i takvu hranu preporučivala ljudima. Obožavala je mog oca. Kad god smo dolazili u Švajcarsku, išli smo kod Ane na ručak, a ona bi nam uvijek davala po neki poklon ili bi iz džepa izvadila i dala nam po pedeset franaka...

Dio pisma Petru Lubardi od brata Veljka
Dio pisma Petru Lubardi od brata Veljka foto: Picasa 2.7

Pa ipak, princ Dimitri Romanov najbolje se sjeća kraljice Jelene, jer je tada imao dvadesetak godina i često odlazio kod nje u Rim.

- Jelena je nastojala da pomogne ljudima, a posebno Crnogorcima, koji su, inače, svi rođaci. Možda ste i Vi, gospodine Vukoviću, naš rođak!? Vazda je kraljica Jelena pomagala narodu, ali joj uopšte nije bilo stalo da se to zna - pričao mi je u Kopenhagenu princ Dimitri Romanov.

- Često sam se vozio kolima s njom po Italiji. Jednom smo naišli na jednu seljanku koja se požalila da joj je dijete bolesno. Jelena je naredila šoferu da parkira kola, zatim je s ovom ženom pošla u njenu kuću da vidi bolesno dijete i tu se zadržala petnaestak minuta, a onda je naredila svojim pratiocima da seljanki daju hiljadu lira. Govorila je - sjeća se Romanov - da smisao života nije u materijalnom bogatstvu i da ljudi treba da pomažu jedni drugima. Imala je i svoju pasiju: ribolov. Još od moje desete godine kraljica Jelena mi je uvijek slala neku sitnicu za ribolov. Jedog sunčanog dana 1939. godine, povela me u podnožje Alpa i na bistrim potocima učila kako se lovi riba. Govorila je, ako si pravi ribolovac, nije bitno da li ćeš uloviti puno ribe, važno je da se baviš ribolovom. A kada je 1952. u osamdesetoj godini umrla, ostavila mi je svoj ribolovni pribor koji i danas čuvam kao dragu uspomenu...

Dimitri Romanov je bio dva puta u Crnoj Gori. Sreo je u Kopenhagenu Stanu Tomašević, prvu ženu ambasadorku u Titovoj Jugoslaviji.

Upitala ga je ambasadorka:

- Što ne dođeš u Crnu Goru?

- Pa, ne znam... Da li sam tamo dobrodošao!?

- Svaki prijatelj naše zemlje je dobrodošao.

I princ je 1978. prvi put posjetio Crnu Goru.

- Vidio sam, tada, velike, lijepe hotele koji su me impresionirali. Posebno su mi se dopali Ulcinj i Budva. Pio sam fantastično crnogorsko vino „vranac“ - sjeća se Romanov. - Drugi put sam bio u Crnoj Gori na prenosu posmrtnih ostataka moga prađeda i prababe, kralja Nikole i kraljice Milene...

Francuzi žele da vide Lubardu

Njiše se jesen rana, zajedno sa ukotvljenim barkama, u hercegnovskoj luci. Prijatan, sunčan dan na Škveru, kultnom toposu novskom. U bašti kafea “Do-Do“, divanim s Vojom Stanićem i Đurom Lubardom, sinovcem slavnog crnogorskog slikara Petra Lubarde. Đuro je takođe slikar; dobio je ime po Petrovom ocu; živi na relaciji Kanada i Crne Gora.

I: podsjećanje na velikog umjetnika Petra Lubardu.

Kada se preselio iz Crne Gore u Beograd, Petar se nastanio u Profesorskoj koloniji, u tijesnom stančiću. Grunuo je svojom čuvenom izložbom 1951. u galeriji ULUS-a na beogradskim Terazijama, koja je najavila novo poglavlje u istoriji našeg slikarstva. Kritičari su tada zabilježili da je Lubarda svojim platnima otkrio Crnu Goru; zadivio svijet. To je, bez sumnje, njegova najjača faza. Iznjedrena je u Crnoj Gori, na Cetinju, u kome je poratnih godina živio, imao atelje u Osnovnoj školi „Njegoš“ i zajedno s Milom Milunovićem i Milošem Vuškovićem, učestvovao u osnivanju Srednje umjetničke škole, Umjetničke galerije i Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore...

Visoka francuska državna delegacija boravila je u Beogradu i izrazila želju da vidi slikara Petra Lubardu. Kada su Tita obavijestili da u Lubardinom malom stanu nema nikakvih uslova za prijem delegacije, Tito je naredio: „Pa, preselite ga!“

Pronašli su bržebolje slobodnu vilu na Dedinju, u Ulici Iličićevoj broj 1 i navrat-nanos preselili Lubardu iz profesorske kolonije. Čak su i dio namještaja donijeli iz Etnografskog muzeja u Beogradu. Sada je u toj kući Lubardin legat. Saradnici su referisali Titu: „Pa, kako da zovemo Lubardu, druže Maršale, kad smo mu oca strijeljali!?“. Tito je, prema nekim izvorima iz njegovog okruženja, odgovorio: „Pa to je baš dobro“.

Bilo kako bilo, Tito se kasnije često sretao s Petrom Lubardom, zadržavao se s njim u razgovoru na prijemima... Sretao se i s Milom Milunovićem i Savom Radulovićem, koji je živio u Njujorku.

Tokom Drugog svjetskog rata, Petar Lubarda se nalazio u zarobljeništvu, u Njemačkoj i Italiji. Iz logora ga je spasila kraljica Jelena.

- Naša baba, Lubardina majka, Marija, rođena Vujović, pisala je kraljici Jeleni, jer su one bile u nekoj rodbinskoj vezi. Posebna je bila veza Đura Lubarde, Petrovog oca, koji je u vrijeme kraljice Jelene bio oficir u Crnogorskoj vojsci i učestvovao u bici na Tarabošu, kasnije visoki oficir kraljevine Jugoslavije - priča Đuro Lubarda. - Postoji pismo u kome moj otac, Veljko Lubarda, odgovara Petru da su dobili pismo iz Pariza u kome se kaže da će biti pušten iz zarobljeništva i prebačen u Italiju. Tako je i bilo. Petar je preko Barija prebačen u Bar. Moj otac je, po završetku rata, nekim savezničkim kamionom pošao u Beograd kod Peka i Tempa i pokušao da spasi našeg đeda, Petrovog oca, koji je bio osuđen na smrt, strijeljanjem...

Čudni su putevi Gospodnji.

Preporučujemo za Vas