film prikazan u okviru sarajevskog festivala

Diana Budisavljević - heroina čijim se djelima treba voditi

Svako ima mogućnost da izabere ka čemu će svoju pažnju usmjeriti i gdje tražiti inspiraciju, poručuje rediteljka Dana Budisavljević govoreći o svom filmu “Dnevnik Diane Budisavljević”

2138 pregleda 2 komentar(a)

Pozitivni primjeri iz prošlosti i ličnosti koje su odabrale da budu svjetlo u mračnim vremenima doprinose bliskosti i pomirenju, oprostu i prevazilaženju užasa koji u prošlosti (po)stoje. Upravo takvu priču donosi i film “Dnevnik Diane Budisavljević” autorke Dane Budisavljević koji je otvorio “temu Jasenovac”, na drugačiji i manje očekivan način, prikazujući da u svakom vremenu postoji ruka koja će pružiti pomoć.

Ona je široj publici predstavila istinitu priču o plemenitoj Austrijanki koja je iz logora NDH (Nezavisna država Hrvatska) za vrijeme Drugog svjetskog rata spasla više od deset hiljada zatočene djece, a njen film nedavno je ponovo prikazan i u okviru onlajn programa Sarajevo film festivala “Suočavanje s prošlošću”. Njena priča i primjer, tvrdi rediteljka, zaslužuje da bude “mejnstrim”.

Rediteljku Budisavljević, kazala je “Vijestima”, da je najviše obilježilo putovanje kroz zemlje bivše Jugoslavije “u kojima žive ljudi koji su potomci spasene djece, a kojima sve to mnogo znači”. Uspješan zalet filma zaustavila je pandemija virusa korona i preselila u onlajn prostor. No, ništa nije spriječilo da njen film i priča o, skoro pa imenjakinji, Diani, dalje živi kako i zaslužuje ta heroina.

“Drago mi je jer vidim da je film još uvijek aktuelan, atraktivan, plijeni pažnju, a ova tema i dalje živi. Bilo mi je zanimljivo kako je film ‘Dara iz Jasenovca’ probudio želju ljudima da (ponovo) pogledaju ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. A opet, tu smo i svakodnevno se suočavamo sa prošlošću...”, kaže rediteljka na početku razgovora.

Lik Diane Budisavljević i njeno djelo prikazano je u “Dari iz Jasenovca” reditelja Predraga Antonijevića i scenaristkinje Nataše Drakulić, prethodno je o junakinji napisana i knjiga, ali ju je, ipak, na pravi način oživio film o njoj i pokrenuo dijalog i samo pozitivne utiske i komentare, što i ne čudi. Takođe, “Dnevnik Diane Budisavljević” dobio je i službenu saglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske za uključivanje u nastavni program.

“Svakako se mojim filmom Diana približila široj publici, možemo tako reći. ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ je postojao kao knjiga mnogo ranije, ali ona nije bila poznata široj javnosti. Ta priča o spasavanju djece iz logora NDH zaista zaslužuje, a zahvaljujući ovom filmu i postala je, da kažem, mejnstrim. Jedno posebno zadovoljstvo bilo je takvu zaboravljenu i prećutanu priču i temu vratiti u javnost. Meni je bilo inspirativno. Naravno da to jeste (bilo) jedno tragično vrijeme, ali ja sam željela uperiti svjetlo na one koji su se u tim vremenima ponašali drugačije u odnosu na ono što se od njih očekivalo. Željela sam i da zahvalim onim ljudima koji su spasavali djecu i ljude. To je veličanstvena priča, iako je cijeli kontekst malo i neistražen. U mom filmu naglasak i ono iz čega sam ja crpila snagu i inspiraciju su priče spasene djece, njihova sudbina, svjetlo koje je ta žena predstavljala u mraku... E sad, u filmu ‘Dara iz Jasenovca’, naglasak je na stradanju. Diana se pojavljuje u tom filmu, nakratko, kao lik koji organizuje spasavanje, ali na osnovu toga bi malo ko mogao da sazna nešto o njoj. Ono čime se taj film bavi prvenstveno su svi mogući načini stradanja u tom logoru. Ista je tema, ali fokus je i te kako različit”, objašnjava Budisavljevićeva.

Na pitanje da li je “efektnije” istaći pozitivne i izlečujuće primjere ili evocirati stradanje i zločine, čemu neki reditelji i scenaristi u filmskoj industriji pribjegavaju, ona jasno odgovara podsjećaći na “Šindlerovu listu”...

“Ne bih mogla to procijeniti generalno, ali znam da je za mene to jedini način da se bavim ostrašćenim temama i strašnim vremenima. Ratovi postoje, događaju se, a Drugi svjetski rat nije bio samo kod nas, već u cijelom svijetu. Na primjer, Šindler je takođe jedna slična figura i kada pogledate - na kraju je to ispao najpoznatiji film o holokaustu, uprkos stotinama hiljada drugih filmova na tu temu ali sa drugačijim fokusom... Moja namjera nije bila da kopiram ‘Šindlerovu listu’, već sam ovaj film stvorila jer mislim da je oplemenjujuće za vas kao autora kad radite na nečemu da se inspirišete nečim što je pozitivno i svijetlo, što je dobro i što mislite da može poslati pozitivnu poruku i biti inspiracija drugima... Nama danas treba takvih stvari jer, ipak, mi ne znamo kada će doći neko teško vrijeme, borba sa fašizmom i zločinima nikada ne prestaje, zlodusi Drugog svjetskog rata su oko nas... Ja sam upravo željela da spasim heroinu tog vremena koja je bila jedna prava građanska aktivistkinja i humanitarka. Njena borba je bila bez oružja i mislim da je zbog toga posebno inspirativna za današnje vrijeme. Istorija ovog prostora pamti mnogo poslije i mnogo prije Drugog svjetskog rata, mnogo vjerskih i međunacionalnih sukoba, ali isto tako pamti i velike saradnje između nacija i vjera. Pitanje je čemu poklanjamo pažnju, to je izbor koji svako ima”, poručuje Budisavljevićeva.

Dana Budisavljević
Dana Budisavljevićfoto: Dnevnik Diane Budisavljević

Na pitanje kakav se naredni film može očekivati od nje, ona otkriva da bi voljela da bude drugačiji, ali priznaje da je slične teme okupiraju.

“Voljela bih uraditi jedan sasvim drugačiji film. Ovo jeste bilo prelijepo putovanje, bilo je puno puno suza, ja sam kao autor i umjetnik poželjela da se ljudi na kraju filma smiju i budu radosni i zahvalni, ali i da plaču istovremeno. Period između dva svjetska rata, nastanak socijalističke Jugoslavije i slično - posebno me privlači, veoma je zanimljivo i ne mogu se toga lako riješiti... Znate, sve teme koje su danas aktuelne postojale su i tada, a Jugoslavija je bila ideja koja je pružila veoma napredan koncept, savremen, ali nažalost svi znamo kako se to završilo... Za nas su važne istorijske teme i prošlost, a o istoriji 20. vijeka premalo znamo. Sistem nas malo uči o prošlosti, malo se zna i o NDH i o drugim sličnim temama, tako da je vrlo moguće da ću se ponovo baviti nekom takvom temom”, kroz osmijeh zaključuje Budisavljevićeva.

Ne suočavaju se svi sa prošlošću na isti način

Kada je suočavanje s prošlošću u pitanju Dana Budisavljević kaže da je neophodno razgovarati, ali ponajviše slušati priče preživjelih, živih i njihovih porodica. Za film “Dara iz Jasenovca” tvrdi da je potreban domaćoj kinematografiji.

“Ja nikad ne bih mogla snimiti film kao što je ‘Dara iz Jasenovca’, ali mi je veoma drago da je on snimljen. Mnogo znam o toj temi sa istorijskog aspekta, pa mislim da ima malo nekih nedosljednosti, ali u suštini, to je to - to jeste bio logor smrti, u tom smislu ništa nije bilo pretjerano. Ne suočavaju se svi sa prošlošću na isti način, ali se nadam da je svima zajedničko da želimo bolju budućnost, pomirenje, zaborav ne, ali oprost svakako. Mi iz ove kože i sa ovog prostora ne možemo nigdje i moramo zbog toga naći način zajedničke saradnje i pomirenja.

Jasenovac je ogromna tema i za mene je bilo užasno važno da pronađem način da ispričam stvarna iskustva, a film ‘Dnevnik Diane Budisavljević zaista donosi to... Svi pričaju o Jasenovcu, upućuju neke poruke, a malo slušamo o svemu tome od ljudi koji su preživjeli...”, zaključuje rediteljka.