Zbog čega se Uroš Tošković pojavio na likovnoj sceni Crne Gore i šta nam je on svojim djelom uručio, pitanje je koje u amanet svima ostavlja ova legendarna ličnost, umjetnik, crtač, slobodar...
To je ono pitanje koje je bitno teoretičaru umjetnosti dr Milunu Lutovcu koji je i autor višeslojnog projekta “Preplitanje”, svojevrsnog omaža Toškoviću (Hommage Tochkowitch).
Lutovac je to poručio otvarajući izložbu koja je od utorka veče dostupna i u Podgorici, u izložbenom holu Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” gdje je svi ljubitelji i poštovaoci umjetnosti i lika i djela Uroša Toškovića mogu pogledati do 24. maja.
Lutovac je istakao i da ovaj omaž nosi više slojeva u odnosu na one na koje je publika navikla i ističe da je cilj ove izložbe da približi Toškovićevo prisustvo, njegovu slobodu, život, nemir, veličanstvenu umjetnost koju je nosio u sebi...
“Ova postavka se razlikuje po tome što nije u pitanju puka postavka Uroševih radova. Ovo je neki pokušaj da se ti radovi protumače, da se izanaliziraju, da se vidi gdje im je mjesto i kako rade u prostoru i vremenu u kojem se i mi nalazimo, ali i u onim vremenima koja su iza nas. Po nekoj stvaralačkoj slobodi dali smo sebi za pravo da napravimo jedan performans u okviru kojeg Uroševi radovi posjećuju Uroševe radove, taj susret pomalo je i neobičan... Ja sam se sve vrijeme bojao da se ne pojavi i sam Uroš i pokvari mi tu ceremoniju... (smijeh). U svakom slučaju, osjećalo se i njegovo prisustvo i mislim da smo u toj interakciji napravili jedan lijep susret sa umjetnikom i njegovim djelom. Takođe, ovo što vidite (nekolike instalacije u prostoru), nijesu puke instalacije nastale tek tako, već smo išli na plažu na kojoj je Uroš stvarao i pretvorili smo Uroševo djelo u neko ogledalo u sistemu koji pripada mitološkoj sceni, tako smo ih i stvorili, a Uroša predstavili kao svjedoka vremena prije vremena”, objasnio je Lutovac dio postavke tokom svog obraćanja prisutnima.
Većina njih je kasnije iskazala interesovanje da ih Lutovac provede kroz postavku.
On je naglasio i da je manje bitno to da li “volimo Uroša i doživljavamo kao važnu ličnost”, već da je posebno važno protumačiti njegov rad, ali i poruku koju je svima ostavio.
“Uroš je simbol slobode. On je simbol snage, Uroš je ratnik, čovjek koji izaziva, provocira. On voli ljude koji njega prihvataju onakvoga kakav jeste, kao Uroša Toškovića i ništa više. Bio je i veoma prijek i spreman na obračun sa onim ljudima koji su htjeli da se na neki način okoriste o njega, čega u umjetnosti ima mnogo... Fascinira me i to što mlade generacije, a mladost je teško prevariti koliko god se trudili, u njemu vide neki simbol poput Če Gevare, poput ratnika, buntovnika... Možda nam fali Urošâ danas, možda nam fali malo više tih ljudi koji bi nam razbijali ovu našu svakodnevicu”, zaključio je Lutovac.
Direktorica KIC-a Snežana Burzan podsjetila je da je i sam Tošković govorio da se “nagladovao i nasamovao kao nijedan”, ali da su ga upravo spavanja ispod mostova, gladovanja i strah učinila i pomogla mu više nego to što je bio stipendista francuske vlade, spavao na luksuznim dušecima, nosio šešir, bijele pantalone i bio uglađen, jer tada, “za neko prokletstvo nije mogao da mrdne u slikarstvu”, kazala je ona i istakla da je vodeći sebi svojstven način života i postao legenda.
“Uroš Tošković je legenda našeg modernog slikarstva i jedan od najvećih crtača svijeta. Tip mimo svih tipova. Čovjek koji je odbacivši sve lagodnosti života do prije dvije godine imao neobičan i paradoksalan život. Njegov neobični umjetnički svijet nije lijep, složićete se. Pogledajte ljudska bića koja se muče, propadaju, doživljavaju poraze, razočarenja, umiru u grozotama. Njegov svijet je svijet patnji i poniženja, plača i nezadovoljstva, bez ikakve nade, čini se. Ipak, on je je bio i strašan Tošković, živa legenda Beograda 50-ih godina prošlog vijeka, čovjek koji je pljunuo na realizam, legenda Pariza, pa i Podgorice - zašto da ne, i dragog Bara posljednjih godina”, istakla je Burzan.
Govoreći o njegovoj slobodi dodala je i da se nikada nikome nije udvarao ili nešto tražio, te da nikada nije imao svoj atelje.
“Slobodu stvaralačku i ljudsku nije davao ni za šta. Zato je tako lako donosio i ostavio nam ovu galeriju likova koji traže svoje mjesto i svoju istinu pod kišobranom univerzuma”, smatra Burzan koja je opisujući ga podsjetila i na njegove riječi da “ne trpi druge ljude, ali ponekad, iz poštovanja, mora da se prisiljava da razgovara sa njima”; kao i da “tek u samoći postaje svoj gospodar... Samoća je hrabrost i bogatstvo”...
Njemu, Urošu Toškoviću, atelje nije ni bio potreban, rekao je Lutovac, jer se pronalazio gdje je želio, stvarao po sopstvenoj volji i svuda se osjećao kao svoj na svome odbijajući ograničenja, zidove, ćorsokake.
“Možda je čovjeku potrebno da bude na svom prostoru i da stvara svoje djelo. Uroš je vrijeme provodio i na obali u Baru i u kanjonu Morače, a svuda je bio svoj na svome i iz svakog ambijenta je crpio mitske dimenzije koje je prenosio na svoja platna. Uroš je ozbiljna priča, on će tek biti velika i ozbiljna tema budućim generacijama”, poručio je Lutovac.
Bonus video:
