Sjećanje nikada nije instrument za istraživanje prošlosti..., ono je instrument za istraživanje teatra prošlosti...
Upravo tako i počinje film “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala kolektivno telo?” rediteljke i koscenaristkinje Marte Popivode koji evocira obilježavanje Dana mladosti koji se u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji proslavljao 25. maja kada je okupljao sve omladinke i omladince od Vardara do Triglava. Praznik se počeo obilježavati 1945. godine, na dan kada je rođen doživotni predsjednik SFRJ Josip Broz Tito i do 1957. se obilježavao “samo” kao njegov rođendan, da bi te godine, upravo na Titovu inicijativu, postao Dan mladosti i tako se slavio sve do 1988. godine.
Film Marte Popivode premijerno je prikazan 2013. godine na Berlinalu, a do danas ga je vidjela publika sa svih strana svijeta. Nedavno je ponovo prikazan i u okviru ovogodišnjeg onlajn programa “Sučavanje s prošlošću” Sarajevo Film Festivala.
“Film se bavi izvođenjem ideologije u javnom prostoru putem masovnih performansa. Autorka je analizirala filmske i video zapise iz poslijeratnog perioda Jugoslavije, od 1945. do 2000. godine, fokusirajući se na masovne državne izvedbe (omladinske radne akcije, prvomajske parade, proslave Dana mladosti...), kao i na javne proteste (‘68, studentske i građanske demonstracije 90-ih godina; revoluciju 5. oktobra 2000...). Prolazeći kroz medijske slike, film (re)konstruiše postepeno iscrpljivanje komunističke ideologije kroz promjene odnosa između ljudi, ideologije i države”, navodi se u opisu.
Film se završava, dodaje se, pred vratima savremene demokratije i neoliberalnog kapitalizma u Srbiji tražeći da promislimo zašto su građani tako lako napustili zamisli socijalističkog kolektivizma, bratstva i jedinstva, radničkih prava i besplatnog obrazovanja zbog, ponajprije, nacionalizma i rata, a zatim i obećanja slobode i demokratije, za koje se ispostavilo da znače individualizam i “divlji” kapitalizam.
Ipak, film donosi mnogo više od svega navedenog. Ovo ostvarenje budi jedinku i čini da se pokrene postavljajući pitanje “Šta pokreće masu?” pritom analizirajući brojne aspekte kolektiva koji je Jugoslavija predstavljala a u kojem identitet pojedinca, reklo bi se, nije bivao ugrožen. Danas sve više blijedi trobojka sa petokrakom, a riječi i melodija “Hej, Sloveni” sve je tiša dok se borimo za golu egzistenciju i prividnu demokratiju. Vraćamo se i ištemo ideje o jedinstvu i saradnji koje smo prethodno do temelja spalili s rukama u džepovima, duboko u džepovima... No, ne govori film o tome, ali je nemoguće ne pomisliti na sve to. Film je jedna realna nit koju čine arhivski video snimci montirani tako da se jasno isprate ključni i specifični trenuci nekadašnjeg naroda koji se u krvavom ratu rasparčao.
“Kako zapamtiti priču koja nikada neće postati istorija? Kako imati sjećanje koje se ne uklapa u istoriju? Zbog čega su ta sjećanja važna i kako im pristupiti kada ostajemo zbunjeni onim što (ne) znamo? Postoji li danas kolektiv ili masa koja bi se pokrenula i zarad čega?”, brojna su pitanja koja se otvaraju gledajući i slušajući pripovijedanje autorki u filmu koji ostaje aktuelan, edukativan, pronicljiv, intimistički...
Pored toga: “Ova sjećanja su važna jer prisustvujemo aktivnom brisanju komunizma kao pokretačke snage antifašizma iz današnjeg evropskog društva... Postoji višedecenijska tabuizacija socijalističkih ideja i Narodnooslobodilačke borbe. Istorijska marginalizacija tog perioda i revizionizam su vrlo prisutni. Osnovna ideja filma je da evocira osjećanje i misao da je otpor uvijek moguć”, rekla je Popivoda jednom prilikom odgovarajući na pitanja vezana za njen najnoviji film “Pejzaži otpora” koji je premijerno prikazan ove godine u Roterdamu a koji nastaje iz sličnih motiva.
Zajedno sa Anom Vujanović, koja je koscenaristkinja i filma “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala kolektivno telo?” Popivoda u novom filmu ponovo budi ovaj period i vrijednosti ostale u 20. vijeku nudeći putovanje kroz sjećanje 97-godišnje antifašističke borkinje Sofije Sonje Vujanović (Stanišić). Junakinja ostvarenja “Pejzaži otpora” jedna je od prvih partizanki u Jugoslaviji, bila je i među vođama pokreta otpora u Aušvicu. Tako i Popivoda i koscenaristkinja i dramaturškinja Vujanović (koja je unuka protagonistkinje filma “Pejzaži otpora”) nastavljaju priču o prošlosti ne bi li uz pomoć tog, prošlog vremena (koje sve više postaje pluskvamperfekat) bilo moguće izgraditi bolju budućnost. Tim povodom Marta Popivoda govori za “Vijesti” baš na simboličan datum, Dan mladosti.
Film “Pejzaži otpora” i “Jugoslavija...” imaju istu tematiku iz koje sve kreće - od sjećanja, preko radosti, zajedništva, bratstva i jedinstva, patnje, pa do trenutka do kojeg smo stigli. Istražujete prošlost i sjećanje - kolektivno i individualno i dolazite do onoga što mi danas imamo...
Mislim da ta dva filma dolaze sa istog mjesta u meni - iz interesa za jugoslovenski socijalistički projekat i ono što nam on donosi danas, ili šta nam može kao iskustvo i set ideja donijeti u budućnosti. U svom radu ja sam takođe vrlo zainteresovana za ono što proizilazi iz trenja sjećanja i istorije.
Jugoslavija je bila izrazito zanimljiv i za svoje vrijeme napredan koncept nadnacionalne države. Političko pozicioniranje i ideje socijalističke Jugoslavije smatram najnaprednijim i uzbudljivijim za to vrijeme. Ona nam je ostavila ideje antifašizma, bratstva i jedinstva, nesvrstanih, radničkog samoupravljanja i opšte socijalne pravde, ali i gorko iskustvo djelimičnih praktičnih neuspjeha nekih od ovih ideja. Za mene je zato Jugoslavija inspiracija i opomena, ako je shvatamo kao politički koncept, a ne teritoriju, naročito danas, kada živimo u tzv. neoliberalnom kapitalizmu - koji je kod nas prije divlji kapitalizam - koji briše javni sektor i samu ideju socijalne pravde.
Koliko su i na koji način zapravo povezana ta dva ostvarenja kada je Vaš lični i profesionalni pristup u pitanju?
Rekla bih da su ova dva filma naizgled dosta formalno različita, ali zapravo komplementarna. U prvom sam se bavila makro perspektivom, što je dosta nekonvencionalno za filmsku dramaturgiju. To je čitanje istorije iz arhive pokretnih slika, gdje sa vremenskom, ali i optičkom distancom posmatramo reprezentacije kolektivnih tijela Jugoslavije i kako su se one mijenjale kroz vrijeme, a kroz voice over, odnosno glas autorki dolazimo i do njihovih pojedinačnih tijela, u jednom novom, drugačijem, individualističkom društvu. U “Pejzažima otpora” u pitanju je jedan, u tom smislu klasičniji filmski postupak, gdje od partikularnog idemo ka opštem.
Ovde kroz priču, iskustvo i tijelo jedne osobe dolazimo do slike istorijskih procesa i društvenih zajednica. Takođe, u prvom filmu sam se bavila izvođenjem ideologije kroz kolektivne performanse u socijalističkoj Jugoslaviji, koji su često bili državni performasi, dakle u velikoj mjeri, film se bavi tada dominantnom ideologijom. Za razliku od toga, u “Pejzažima” je u pitanju ranija faza otjelotvorenja te ideologije, i otkrivanje šta su osnovni principi i vrijednosti komunizma i antifašizma, kako oni funkcionišu u slučaju “vanrednog stanja” kao što su okupacija, borba, zatočeništvo, mučenje i, na kraju, Aušvic.
Dakle, govorimo o vremenu i društvu u kome je ta ideologija bila surovo protjerivana i zabranjivana što od strane unutrašnjeg klasnog neprijatelja, što od okupatora. No, iz Sonjine priče iz scene u scenu shvatamo da ona nikada nije bila sama u tome, da je bila dio (partizanskog) kolektivnog tijela koje se samoorganizovalo da pruži otpor fašizmu. Sonja ni u jednom trenutku ne prestaje da pominje svoje drugarice i drugove koji su joj bili oslonac, podrška i inspiracija da se bori i da (pre)živi.
Da li se došlo do odgovora “Kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo?”? Pred kraj filma dolazimo do izdvajanja individue kada se zarad pojedinačnog ruši sve zajedničko... Postoji li danas neki sličan osjećaj kolektivizma i dokle smo stigli zapravo?
Mislim da film “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo?” ima jednu dosta eksperimentalnu dramaturgiju jer krećemo od kolektivnog tijela i masovnih performansa u Jugoslaviji, bili oni socijalni ili državni, što se mijenja kroz vrijeme. Sve to da bi došli do pojedinačnih tijela i nas autorki koje učestvujemo u demonstracijama protiv (Slobodana) Miloševića krajem 90-ih i početkom 2000-ih u Beogradu. Ovaj film se upravo bavi tim pitanjem kako se komunistička i socijalistička ideologija u Jugoslaviji mijenjala i iscrpljivala kroz vrijeme u tom odnosu “narod - država - ideologija”.
U ‘80-im postoji i jedna promjena koju smo Ana Vujanović i ja željele da učinimo vidljivom u filmu, a to je promjena sa ideologije kolektivizma na ideologiju individualizma i kako se ona manifestuje kroz sletove. Slet je predstavljao proslavu Dana mladosti. Bio je to masovni performans u kojem su učestvovali “obični ljudi” iz različitih sfera društva, ali uglavnom su to bili amateri, dakle ne profesionalni igrači, izvođači, gimnastičari. Mislim da je upravo to zanimljivo za jugoslovensku ideju sleta, zato što u nekim drugim socijalističkim zemljama nalazimo potpuno drugačiji pristup. A onda imamo 1988. i posljednji slet, kada je postojao taj pokušaj da se modernizuje institucija Dana mladosti i da se ona učini bliža novim generacijama. Te godine prvi put imamo profesionalni plesni performans, kada koreografkinja i plesačica modernog plesa Sonja Vukićević izvodi solo tačku na stadionu JNA u Beogradu, a sa njom pleše 9.000 mladih. To za mene predstavlja važan istorijski momenat za razumijevanje onoga što nam slijedi i gdje se nalazimo sada, a to je neoliberlano kapitalistističko društvo koje atomizuje kolektivno tijelo i tjera nas da vjerujemo da smo sami, i da smo samo mi “krivi” za sve probleme i neuspjehe sa kojima se suočavamo (siromaštvo, beskućništvo, bolest, tj. neadekvatna zdravstvena njega isl.), a ne da je to odraz ili simpotom društva u kome živimo.
Šta je predstavljao taj slet za Dan mladosti, prema Vašem mišljenju? I šta on za Vas danas predstavlja?
To je bila prva solo izvedba - izdvajanje jednog virtuoznog tijela iz mase - koju smo mogli da vidimo na ovoj državnoj priredbi, a ujedno to je bio i posljednji slet u Jugoslaviji i najava jednog novog svijeta. Kad uradimo vizuelnu analizu tog sleta vidimo da je u pitanju solo ples gigantskih razmjera, zato što su druga tijela koja učestvuju postavljena u službu scenografije. Mislim da je to jako zanimljiv momenat koji govori o rađanju individue, a čak i u samoj koreografiji mi možemo čitati to rađanje individue i individualizma u kasnom jugoslovenskom socijalističkom društvu. Sa druge strane, već 1989. imamo promjenu i na jednom drugom nivou, a to je prelaz sa socijalističkog kolektivnog tijela ka nacionalnom kolektivnom tijelu što se u filmu vidi kroz scenu Miloševićevog govora na Gazimestanu. Tu vidimo novo kolektivno tijelo koje je nacionalno, a zatim i nacionalističko.
Sa krajem filma dolazimo i do toga. Parafraziram rečenicu naratorke: “Mislili smo da se borimo za demokratiju, a došao je kapitalizam”... A kad ste spomenuli Slobodana Miloševića i njegov govor na Kosovu, u prikazanom kadru vidimo državnike koji su i danas aktivni, tipa aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Čitava priča je ukomponovana fantastično, sa svim dramskim elementima, dokumentaristikom, edukativnim segmentom... Koliko je sjećanje i svjesnost o prošlosti važno zarad budućnosti koju gradimo? Odnosno, da li prošlost koristimo na pravi način kako bismo dobili najbolje od budućnosti?
Konkretno, u svom radu ja se prije svega bavim tim tenzijama između sjećanja i istorije, sa željom da se neka od tih sjećanja i neki segmenti istorije ulože u budućnost. Da se ne zaboravi da je drugačije, bolje i jednakije društvo moguće. Čini mi se da ono što živimo danas, a što je zajedničko za sve bivše republike socijalističke Jugoslavije, te nove kapitalističke državice na marginama Evrope, jeste istorijski revizionizam. Tu prije svega mislim na revizionističke političke agende i pristupe istoriji, u Srbiji, a i šire, od institucionalnog nivoa do svakodnevnog života. Oni obuhvataju diskurse nacionalnog pomirenja, pa s tim i opraštanje fašizmu i fašistima, EU rezoluciju o totalitarizmu koja izjednačava fašizam i komunizam, nostalgične reminiscencije međuratnog perioda i izmišljene građanske kulture u Kraljevini Jugoslaviji koje gledamo na TV, zatim mijenjanje školskih udžbenika iz istorije, kao i nasilno brisanje komunizma kao pokretačke snage antifašizma.
Takođe u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, a i drugdje po Evropi, imamo rasizam prema Romima, kao i strah od migranata iz Sirije i Afrike. Te žičane ograde koje su nikle, nije li to slika i prilika povampirenog fašizma, kome je brisanje sjećanja na antifašizam širom otvorilo vrata?
Ne moramo biti herojke da bismo bile partizanke
Ko je zapravo danas Sofija Sonja Vujanović (Stanišić), šta simbolizuje ona i čemu nas uči? Fali li, možda, takvih svjedočenja u 21. vijeku? Takođe, kada će i gdje film moći da se pogleda?
Sofija Sonja Vujanović je partizanka i komunistkinja koja se borila za bolje i pravednije društvo i koja je na različite načine i u različitim okolnostima pružala otpor fašizmu. Od njemačke okupacije, pa sve do logora Aušvic. Ona nas uči da ne moramo da budemo herojke da bismo bile partizanke, ali moramo biti partizanke jer nema alternative. A partizanke smo sve mi, žene, koje ne prihvatamo nacionalizam, homofobiju i rasizam, koje smatramo da je neoliberalni kapitalizam izrabljivački ekonomski sistem iako često govori umilnim glasom ličnih sloboda, koje smo sumnjičave prema globalizmu jer nije riješio geopolitičke nepravde, koje smo svjesne da je kućni rad, taj ogromni ženski doprinos civilizaciji u kapitalizmu toliko potcijenjen da se čak i ne smatra radom i koje smo spremne da u takvom svijetu podignemo glas otpora i ponudimo vizije drugačijeg svijeta na bilo kom mjestu i u bilo kom mediju. I na ulici i u biskopu, i u galeriji.
Nadamo se da će film moći uskoro da se pogleda na jednom od sjajnih crnogorskih filmskih festivala. Čekamo poziv!
Bonus video:
