fotograf Duško Miljanić za “Vijesti”:

Posvećenost je uvijek ista ko god bio na sceni

Retrospektivna izložba fotografija KotorArt Don Brankovih dana muzike, pod nazivom “Prvih dvadeset”, biće otvorena sjutra u Galeriji solidarnosti u Kotoru.

5147 pregleda 2 komentar(a)
Foto: dusko.miljanic@gmail.com+3826767
Foto: dusko.miljanic@gmail.com+3826767

Povodom obilježavanja dvadeset godina KotorArt Don Brankovih dana muzike sjutra će u Galeriji solidarnosti u Kotoru, u 19 časova, biti svečano otvorena retrospektivna izložba fotografija pod nazivom “Prvih dvadeset”.

Publika će imati priliku da vidi više od četrdeset fotografija autora Duška Miljanića, Radoja Milića, Krsta Vulovića, Aleksandra Kaluđerovića, Stevana Kordića i Zorana Radonjića.

Nakon Kotora, od 11. juna izložba odabranih fotografija, kojim se podsjećamo na prve dvije decenije postojanja KotorArta, biće postavljena u Ministarstvu kulture na Cetinju, a od 21. juna i u Perjaničkom domu u Podgorici.

O predstojećoj izložbi za “Vijesti” govori selektor postavke i dugogodišnji saradnik Festivala, fotograf Duško Miljanić.

Zahvaljujući Vašem profesionalnom angažmanu, brojni koncerti, nastupi umjetnika i različiti programski sadržaji koji su se desili u organizaciji Međunarodnog festivala KotorArt od 2013. godine, od kada sarađujete sa Festivalom, vječno su zabilježeni iz ugla Vašeg aparata. Tokom pripremanja izložbe prisjetili ste se početaka saradnje... Šta Vama znači saradnja sa KotorArtom?

Da, naravno, gledajući foto-arhivu prisjetio sam se dosta toga, ali uvijek pamtim naš početak, malu nevjericu u pogledima osoba sa kojima počinjem saradnju. Naime, vezano za fotografisanje prve večeri, na otvaranju davne 2013. godine imali smo veoma zahtjevnog gosta. Kako sam već tada imao više godina profesionalnog iskustva u fotografisanju pozorišnih predstava i koncerata klasične muzike, ovaj događaj za mene jeste bio novi izazov, ali ništa što već nisam doživio. Organizacija, planiranje i posvećenost je uvijek ista, ko god bio na sceni. Naravno, bilo je teško ubijediti nekog iz organizacije da kontrolišem situaciju i da će sve na kraju biti više nego odlično. Uglavnom se time ne bavim, ostavim klijentu da razmišlja, a moje je da pokažem šta znam. Naravno, sve je bilo u najboljem redu, fotografije su tog dana obišle svijet, a umjetnik Ivo Pogorelić je izabrao jednu od fotografija i postavio na svoj sajt, što je bilo priznanje za sve nas. Ovaj događaj mi je nekako ostao urezan i prva je asocijacija na Don Brankove dane muzike. Od tada pa do danas saradnja sa ljudima iz KotorArta je fantastična, uvijek profesionalna. Tu sam kao doma!

Šta je bio kriterijum za odabir fotografija za izložbu? Uopšte, o kom broju fotografija je riječ?

Teško je definisati kriterijum, pogotovo kad vam je sužen manevarski prostor ograničen galerijom i ostalim tehnikalijama izlaganja. No, i da imamo prostor fudbalskog stadiona, stvar je uvijek jednako teška, jer je brdo heterogenog materijala, koji nekako treba povezati. Svakako, ovo je dokumentarna reporterska fotografija, te stoga vrlo često nije presudan kvalitet fotografije, koliko osobe koje su na istima ili sam događaj. U startu su Viktor Varoši i dio ekipe formirali tematske grupe koje su meni bile smjernice za dalji odabir. Da znate, ovo je jako, jako mali dio arhive. Prosto je nemoguće sve prikazati i svakog ispoštovati. Ideja je da imamo nekoliko dokumentarnih fotografija i nekoliko fotografija većeg formata koje prenose emociju i energiju festivala. Mišljenja sam da je za ovu vrstu fotografije prava i jedina forma knjiga, na čemu ćemo raditi u narednom periodu.

Zabilježili ste različite festivalske događaje, ali i osjećanja i emocionalne doživljaje umjetnika, publike, organizatora... Hvatate posebne trenutke, momente, stvarate umjetnost?

Kao što sam u više navrata naveo, ovo spada u domen dokumentarno reporterske fotografija koja ima svoju jasnu primjenu. Ne bih ovo miješao sa terminom umjetnička fotografija, ali svakako kao autor i u ovakvim situacijama imam slobodu i inspiraciju te određene fotografije i sama atmosfera djeluju drugačije od klasičnog i očekivanog …

Pratite dešavanja na cijeloj crnogorskoj kulturnoj sceni. Zašto ste se opredijelili baš za kulturu i umjetnost?

Kako vrijeme ide, sve manje pratim dešavanja, više pratim umjetničke projekte. Rad u pozorištu me odavno privlačio i ta se želja u jednom trenutku ispunila. Tako je nastala saradnja sa svim pozorištima, većinom festivala kod nas, kao i vani. Mišljenja sam da mi je to jako blisko, te samim tim bolje se osjećam i snalazim u kulturi nego, recimo, u modi ili nečem drugom. To je moj teren, osjećam slobodu da drugačije reagujem, ne moram uvijek biti isti... Imam prostora da budem kreativan, mogu da radim po trenutnom osjećaju i dam projektu autorski pečat u svojoj oblasti.

Kako je pandemija korona virusom uticala na Vaše stvaranje? Da li su se pojavile neke nove teme?

Odlično. Meni lično pandemija je donijela nekoliko benefita koje bih volio da zadržim. Možda zvuči loše kada kažete da je nešto u ovim uslovima “odlično”, ali dobio sam mir, tišinu, smanjili smo brzine, završio sam neke svoje projekte mimo komercijalne fotografije, pročitao nešto novo… Napokon sam realizovao neke lične projekte koji su čekali nekoliko godina. Drugačije sam posložio prioritete i dobio energiju za nove umjetničke radove.

Kako živite „novu normalnost“ koju nam je ovo burno i nemirno vrijeme donijelo?

Bez specijalnih noviteta što se mene tiče. Distancu sam svakako imao za mnoge stvari. Maska mi je jedini novitet, ali mi to uopšte ne smeta, pogotovo kada je više ljudi u zatvorenom prostoru. Stvaralački, ovakvo vrijeme je svakako izazov. Poslovno za sada funkcionišem odlično, sve se odvija kao da nema pandemije…

I da imamo prostor fudbalskog stadiona, stvar je uvijek jednako teška, jer je brdo heterogenog materijala koji nekako treba povezati. Svakako, ovo je dokumentarna reporterska fotografija, te stoga vrlo često nije presudan kvalitet fotografije, koliko osobe koje su na istima ili sam događaj... Ideja je da imamo nekoliko dokumentarnih fotografija i nekoliko fotografija većeg formata koje prenose emociju i energiju festivala. Mišljenja sam da je za ovu vrstu fotografije prava i jedina forma knjiga, na čemu ćemo raditi u narednom periodu.