„Atelje“ je osmišljen sa ciljem da stimuliše kreativno filmsko stvaralaštvo

Pričajte svoje priče svojim glasom

Reditelj i dekan Akademije scenskih umjetnosti u Bosni i Hercegovini, Srđan Vuletić, za “Vijesti” govori o projektu “Vidra” koji nastaje u Crnoj Gori, a nedavno je selektovan za program “Atelje” Kanskog filmskog festivala

3383 pregleda 0 komentar(a)
Srđan Vuletić, Foto: Privatna arhiva
Srđan Vuletić, Foto: Privatna arhiva

Prihvatiti sebe postaje jedan od većih problema 21. vijeka kada su psihologija i sociologija u pitanju.

Ko smo i kakvi želimo biti umnogome zavisi od svjetskih trendova ili onih koji se kao takvi nameću u virtuelnom svijetu, najčešće putem društvenih mreža. Priču o samoprihvatanju i borbi za sebe i svoje stavove donosi filmski projekat “Vidra” koji je, iako u fazi razvoja, već prepoznat među stručnom zajednicom, a najnovije priznanje (ponovo) stiže iz Kana.

Film “Vidra”, radnog naziva “Dolina spomenika”, nastaje po tekstu crnogorskog pisca i scenariste Stefana Boškovića, u režiji poznatog bosanskohercegovačkog reditelja Srđana Vuletića koji je i aktuelni dekan na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a producent je Ivan Đurović ispred “Artikulacija film”.

Njihov projekat nedavno je selektovan za ovogodišnje izdanje programa „Atelje“ koji je 2005. pokrenuo Cinefondation program, i koji svake godine u Kanu okupi 15 reditelja i producenata iz cijelog svijeta čiji se filmski projekti smatraju posebno zanimljivim i potencijalno značajnim za međunarodno tržište. „Atelje“ je osmišljen sa ciljem da stimuliše kreativno filmsko stvaralaštvo i da se ohrabri nove generacije filmskih autora.

O najnovijem priznanju, priči koju film donosi, ali i pedagoškom pristupu i radu sa studentima, Vuletić govori za “Vijesti”.

Nakon mnogih nagrada za projekat “Vidra” stiglo je novo priznanje iz Kana. S obzirom na renome ovog filmskog festivala i njihovih pratećih programa, koliko je ovo značajno za Vaš projekat u razvoju?

Selekcija “Atelje” Kanskog filmskog festivala svake godine izabere svega 15 projekata od velikog broja onih u razvoju. Sama činjenica da je taj, najznačajniji filmski festival, odabrao naš projekat zapravo daje dodatni vjetar u leđa u pregovorima sa eventualnim koproducentima za realizaciju ovog filma. Učesnici u okviru Ateljea dobijaju priliku da komuniciraju sa najrelevantnijim ljudima iz evropske filmske industrije sa kojima je moguće napraviti dogovor zarad brze i kvalitetne realizacije projekta. Pored potencijalnih koproducenata tamo se srećemo i sa predstavnicima fondova, sales agentima i predstavnicima festivala. Ono što je jedan od ključnih benefita, pored toga da ste tamo i da imate priliku da predstavite svoj projekat važnim ljudima, jeste da samom činjenicom da vas je odabrao Kanski festival znači da oni prate vas i vaš projekat i tokom razvoja i realizacije. To kasnije pruža određenu prednost kada je festivalski život filma u pitanju.

Kanski festival već duže vremena prati naš projekat. Oni su nama prvi put “pristupili” u Trstu u januaru 2019. godine na forumu “When East Meets West” kada smo dobili nagradu “Cannes Producers Network” za najbolji pitching, a drugi kontakt smo ostvarili tokom Sarajevo Film Festivala prošle godine i sada je ovo kruna - odabrali su naš projekat! To je važno jer ova selekcija nije plod neke prijave, već praćenja projekata u razvoju na raznim platformama tokom dužeg vremena. Zbog toga se Atelje i razlikuje, jer nije platforma poput roterdamske i berlinske za koje prijavljujete svježe projekte, već oni prate projekte na drugim marketima i uzimaju one za koje smatraju da najviše obećavaju.

Kako je došlo do saradnje sa Stefanom Boškovićem i zašto ste odabrali baš priču “Dolina spomenika”, pa zatim naziv izmijenili u “Vidra”?

Prije svega bih rekao da je Stefan Bošković veoma dobar i pametan pisac i scenarista. Mi smo se prvi put sreli na sarajevskoj Akademiji gdje je on već radio sa ovim projektom na svojim master studijama. Ono što je presudilo da napravimo poslovnu konekciju je činjenica da sam ja već radio jedan dosta uspješan film “Ljeto u zlatnoj dolini” koji se na neki način bavio odrastanjem, tinejdžerima, što je veoma blisko temi koju je Stefan Bošković obrađivao prvo u svojoj kratkoj priči, a zatim u projektu “Vidra”. Zašto je projekat promijenio ime... Pa ja sam mu rekao da ne bih želio sad da imam dva filma, dvije doline - “Ljeto u zlatnoj dolini” i “Dolina spomenika”, može ispasti kao da je nastavak. Drugi razlog je što smo htjeli neki vrlo upečatljiv, kratak i pamtljiv naslov. Ne bih otkrivao detalje iz scenarija, ali vidra se pojavljuje i ne samo da je tu na simboličkoj ravni nego i na konkretnoj, fizičkoj ravni je uključena u projekat.

Između ostalog, film donosi priču o prihvatanju, odnosno samoprihvatanju. To je aktuelna tema u 21. vijeku, ali idalje možda nedovoljno obrađena. Koji su motivi bavljenja time?

Znate, kad pričate, pogotovo sa strancem, vi morate sublimirati svoj projekat u par riječi, možda najbolje u jednu riječ. Tako sam vidio da oni jako dobro reaguju na jedan dio ovog projekta a u pitanju je upravo priča o samoprihvatanju, što je problem mladih, ali ne samo mladih, već i problem stoljeća, vijeka, društva. Ljudi imaju nizak nivo samopouzdanja. To samoprihvatanje je zapravo proces prihvatanja sebe u svojoj punoći. Vijek u kojem živimo i društvene mreže su nas navikle na to da mi već u glavi imamo filter da prihvatamo samo svoje dobre osobine, a loše ne. Ako ne prepoznajemo nešto dobro (i poželjno u društvu), onda se gasimo kao ličnosti, povlačimo iz socijalnog života i vraćamo se životu iza ekrana. Ovo je priča o tome da mi treba sebe da prihvatimo u paketu, sve ono što zaista jesmo, i tako da idemo dalje kroz život. To je jedna strana ovog projekta, a druga je da u cijelom ovom procesu prihvatanja zapravo je bitno da razumijemo da su naša osjećanja, misli i htjenja legitimna. Ne moramo posuđivati tuđa i koristiti kao svoja, već treba razumjeti i poštovati sebe. Danas se ljudi stide sopstvenih preokupacija i emocija ako nijesu vezane za nešto što je mejnstrim.

Na primjer, filatelija više nije važna i bitna, međutim ja sam sreo jednu djevojčicu koja sakuplja markice, ali to nikome ne govori jer se stidi da će ispasti kao da ju je vrijeme pregazilo. Zapravo, u tome nema ništa loše. Sve to su razlozi zbog kojih mislim da smo dobro prolazili na marketima. Ovo je jedna ohrabrujuća priča čiji je jedan od zadataka da ohrabri buduće gledaoce, buduću publiku. Proces samoprihvatanja je potpuno normalan i sve što treba je da budeš svoj i da budeš ono što jesi, a ne nešto što drugi od tebe zahtijevaju.

Danas se uglavnom (samo)prihvatanje, pa i socijalizacija, veže za ono što je aktuelno i što se nameće u (virtuelnom) svijetu. U tom kontekstu djeluje kao da je čak u drugoj polovini prošlog vijeka bilo možda i lakše. Svakako, ohrabrujuće i pozitivne priče sa motivišućim ishodom ili sadržajem koje akcentuju taj problem doprinose prevazilaženju...

Mi pokušavamo da tvrdimo da se nije ništa promijenilo, nije ništa ni teže ni lakše, samo je potrebno napraviti prvi korak. Potrebno je napraviti iskorak u smislu da više vjeruješ sebi, a manje drugima, manje socijalnim medijima i opštim stavovima, naprotiv, treba kreirati svoje stavove i sebe. Ovo je jedan od onih filmova u kojima glavni lik na kraju ipak uspije, za razliku od mnogih filmova danas sa polivalentnim krajem gdje vi ne znate u kom pravcu će priča dalje ići, a koji jesu dobri u nekim slučajevima.

Znate, i mi dok radimo na filmu prolazimo taj proces samoprihvatanja. I u filmskoj industriji postoje neke zakonitosti kako bi nešto trebalo da izgleda, a generalno u evropskoj filmskoj industriji filmovi počinju da liče jedan na drugi. Tako smo i mi prošli kroz proces samoprihvatanja i odučili da nećemo ići na te polivalentne krajeve i tamne tonove, već, bez obzira na to da li je film mračan, težak ili lagan, želimo da pokažemo da se neke stvari ipak mogu dovesti do kraja.

Rekli ste i da se film bavi univerzalnim vrijednostima. Koje su to vrijednosti danas, da li su one zaista univerzalne i je li ih teško predstaviti u našem vremenu?

Prije svega, mi univerzalne vrijednosti posmatramo kroz priču o samoprihvatanju, a ako bismo svodili to na neke temeljne univerzalne vrijednosti, onda ta djevojčica, koja je glavni lik, ipak napravi herojski čin neke mini pobune u jednom porodičnom krugu gdje se zapravo pokušavaju nametnuti neki stavovi. Mi govorimo o tome kako se majka te djevojčice, čiji je otac umro, urušava pod pritiskom familije zbog dilema oko načina na koji će se taj čovjek sahraniti, iako je on ostavio trag kako želi da bude sahranjen. Djevojčica se bori za ono što je bila želja njenog oca, a njena borba se temelji na univerzalnim i istinskim vrijednostima.

Kad se očekuje snimanje i gdje?

Lokacije su u Podgorici i na Skadarskom jezeru. Nadamo se da, ukoliko se stvari poslože i budu po planu, snimanje će početi iduće godine. Pored toga, istakao bih da se uvijek ugodno osjećam u Podgorici i nadam se da će film biti lijepo prihvaćen.

S obzirom na to, mogu li se unaprijed dati prognoze o uspješnosti nekog projekta?

Recepti ne postoje, nikad se ne zna. Dugo vremena vlada jedna zabluda da ako uzmete dobru temu možete imati uspješan film, što opet nije presudno. Mislim da svako treba sam da izabere put kojim će ići i svako treba da priča svoje priče. Jedini dobar put je ohrabriti autore da budu svoji, a to mi i radimo ovim filmom. Mnogi mladi autori kad ulaze u svoje rane projekte možda ne rade ono što žele, već nešto što misle da treba da rade da bi bili uspješni. Moj konačni odgovor, i kao pedagoga koji dugo godina radi na Akademiji scenskih umjetnosti i kao čovjeka u kinematografiji, jeste da uvijek treba ohrabriti ljude da imaju svoj glas. Ne možete vi govoriti tuđim glasom. Pričajte svoje priče, govorite ih svojim glasom, bavite se temama koje vas interesuju.

Napravili ste malo dužu pauzu kada je film u pitanju, a onda ste uplovili u mnogo projekata, razgranali ste se. Šta se sve može očekivati u budućnosti?

Istina je da sam u filmskom smislu napravio jednu veliku pauzu, ali sam bio aktivan u pozorištu i na Akademiji scenskih umjetnosti gdje sam angažovan dugi niz godina na raznim funkcijama. Trenutno imam jedan projekat u Bosni i Hercegovini koji nikako da dođe u fazu realizacije i zbog toga sam odlučio da se razgranam, pa sam tako napisao seriju “Frust” čija je prava otkupila mađarska kompanija “Joyrider” i potpisali su ugovor sa kompanijom “FireFly” u Beogradu pa treba da uđu u realizaciju. Radim kao script doctor na drugim serijama i filmovima, napisao sam i sitkom seriju “Tender” koja treba uskoro da uđe u realizaciju u Bosni i Hercegovini... Ima puno projekata u raznim fazama i na svima sam angažovan na neki način.

Pronaći individualnost kod studenata i pružiti im praksu

Kada je u pitanju rad sa studentima, bilo direktno ili indirektno. Šta je, po Vašem mišljenju glavno u tom pedagoškom pristupu?

Na liniji svega što sam maloprije govorio, a znajući da su akademije ustanove koje rade sa malim brojem studenata, mislim da mi treba da probudimo individualnost kod studenata i pojačamo je. Zadatak svih nas koji radimo na akademijama je da pomognemo studentima da pronađu svoj glas i da ih ohrabrimo da svojim glasom pričaju.

S druge strane mislim da je vrlo važno da akademije ne budu samo ustanove koje nude neki teorijski kontekst posla kojim se mladi žele baviti, već da to bude prava, konkretna priprema za ono što ih čeka u profesionalnom životu. Akademija treba da ponudi simulaciju profesionalnog života tako da se oni na vrijeme uključe u sve aspekte profesije u kojoj žele da se ostvare, jer inače postoji problem tranzicije između studentskog života i profesionalnog, posebno u umjetničkim kategorijama. Naš zadatak na akademijama je da im ponudimo tu tranziciju mnogo ranije tako da oni kad izađu sa fakulteta sa sobom ponesu jedan dio profesionalne zajednice, što mislim da je slučaj na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu što se potvrdilo kroz primjere uspješnosti naših alumnista i alumnistkinja koji su poznati na svjetskom nivou.

Ono što najbolje oslikava kvalitet rada naše škole je činjenica da između 30 i 40 odsto studenata na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu dolazi iz država bivše SFRJ što govori dvije stvari: da smo kvalitetni i otvoreni. U kantonu Sarajevo je na snazi zakon koji dozvoljava da studenti koji dolaze iz država bivše SFRJ studiraju po istim uslovima kao i oni iz BiH.

Kakvo je Vaše iskustvo sa studentima iz Crne Gore?

U zadnjih 10 godina da se primijetiti ekspanzija studenata iz Crne Gore, i u smislu onih koji apliciraju da studiraju kod nas i u smislu onih koji su primljeni. Gotovo da nema klase koja nije imala makar jednog studenta iz Crne Gore. Nekoga ću zaboraviti, ali moram istaći da su to sve vrlo dobri glumci, poput Lazara Dragojevića, Andree Aković, Anje Drljević, Lidije Kordić, Zorana Dragićevića, pa sa produkcije Anja Sekulić i mnogi drugi, ima ih zaista mnogo. Činjenica da toliki broj dolazi i završava našu Akademiju govori o tome da ovo podneblje rađa talentovane ljude kojima treba pružiti maksimalnu šansu, a to je još jedan razlog više da unaprijedimo saradnju sa FDU Cetinje, iako je već sasvim korektna i počiva na zdravoj osnovi, ali prostora za bolje uvijek ima.

Regionalna kinematografija je heterogena i zatvorena

Iz Vašeg ugla, kakva je regionalna kinematografija?

Mislim da regionalna kinematografija ipak nema neku zajedničku notu, već je podijeljena na nacionalnu kinematografiju, uprkos nekim manjinskim koprodukcijama. Ono što je suština jeste da su sve kinematografije u različitim stepenima razvoja, a mislim da je Bosna i Hercegovina u najgorem položaju i da nema nikakav sistem koji je prijateljski nastrojen prema filmskoj industriji i svojim autorima, pa čak nemamo ni filmski centar na nivou države. Sa druge strane, imate visokoorganizovane kinematografije poput hrvatske čiji Hrvatski audio-vizuelni centar svake godine ulaže desetak miliona eura u projekte, a samim tim se kreira kvantitet i šarolikost u smislu poetika što će kroz neko vrijeme rezultirati pozitivnim rezultatima. U Srbiji je takođe evidentna ekspanzija rada na serijskom programu gdje se snima i po 20 projekata istovremeno. Ta hiperprodukcija će definitivno donijeti i neko vrhunsko djelo.

Odgovor na vaše pitanje bi bio i da je regionalna kinematografija dosta heterogena i još nije dostigla onaj nivo komunikacije i razmjene teme, ideja i ljudi kako bi to trebalo da bude.

Ipak BiH daje mnogo kvalitetnih ostvarenja, poput filma “Quo vadis, Aida?”.

Jeste, ali za taj film ćemo uvijek reći da je uspio “uprkos” situaciji, što znači da “Aida” nije proizvod neke strukturirane kinematografije već je rezultat napora jedne žene i njene ekipe, što svakako treba da bude primjer da stvari na nivou države treba promijeniti.

Preporučujemo za Vas