Reditelj Mirko Radonjić za “Vijesti”

Tolstoj je pisao iz svog vremena, mi ga čitamo iz našeg

O predstavi “Ana Karenjina” čija su izvođenja, nakon premijere, najavljena za večeras i sjutra u Podgorici u Vojnom hangaru kasarne u Zagoriču

9495 pregleda 3 komentar(a)
Radonjić, Foto: Ana Kašćelan
Radonjić, Foto: Ana Kašćelan

Sagledavajući vrijeme i život, te razne društvene tokove, i Lav Nikolajevič Tolstoj i ekipa okupljena oko predstave “Ana Karenjina”, koja nastaje po motivima njegovog romana, pokušavaju da spoznaju šta je to ljubav, porodica, vjernost, monogamija, strast, smrt... Pitaju se i ko je Ana Karenjina uvijek i svuda, ali ipak - osnovna tema predstave je ljubav i ono što taj pojam predstavlja... Razne dileme i mnoga druga životna pitanja pokušava da predstavi pozorišni komad koji je tokom proteklih godinu dana (sa pauzama) nastajao pod rediteljskom palicom Mirka Radonjića, u koprodukciji Dramskog studija “Prazan prostor” i Kraljevskog pozorišta Zetski dom.

Komad je premijerno izveden sinoć u Podgorici i, ako je sudeći po prvim reakcijama publike, u svojim nastojanjima ansambl je i uspio. Reprizna izvođenja na programu su i večeras i sjutra - u Vojnom hangaru kasarne u Zagoriču, u 19 časova, dok je premijera komada na Cetinju zakazana za treći septembar u Zetskom domu.

Reditelj Radonjić je uoči premijere kazao da ideja o ovom komadu nije došla isključivo jer je riječ o Tolstojevom antologijskom djelu, već i zbog interesovanja za teme koje je ruski književnik otvorio u svom romanu.

“Čitajući tu priču o ljubavi bilo mi je jasno da se kroz nju prožimaju dvije linije - jedna se odnosi na Anu Karenjinu a druga na Ljevina - koje služe kao ogledalo jedna drugoj. One su paralelne, ali su istovremeno i refleksija jedna drugoj. Baš zato, od početka mi je bilo jasno da će u komadu igrati troje do četvoro glumaca, koji će na svojim plećima iznijeti cjelokupnu storiju”, rekao je on.

Glumački ansambl čine: Sanja Vujisić kojoj su povjerene čak tri uloge što će takođe doprinijeti doživljaju predstave, ali i promišljanju o ženi i ženskim ulogama koje ona iznosi, te Pavle Prelević i Aleksandar Gavranić. Za dramaturgiju komada bio je zadužen Ilija Đurović, autor muzike je Ilija Gajević, a kostimografkinja Lina Leković. Producentkinja komada je Marija Backović - direktorica Dramskog studija “Prazan prostor” koja je ranije predstavu najavila kao “kulturni događaj godine”. Asistentkinja režije Hana Rastoder, a autori fotografskog i video materijala su Ana Kašćelan i Pavle Simonović, dok je dizajn radila Iva Mijanović.

Reditelj Radonjić je, prema mišljenju Ilije Gajevića, ovim komadom ponovo potvrdio da je sposoban da mijenja granice unutar pozorišta, a na tom putu ga je pratio i ostatak ekipe. Tim povodom Mirko Radonjić govori za “Vijesti”.

Postavljate na scenu kultnu priču “Ana Karenjina”. Pretpostavljam da se bavite modernim, savremenijim pristupom u predstavi? Šta će publika moći da vidi i čije priče da čuje?

Tolstoj je pisao iz svog vremena. Mi ga čitamo iz ovog našeg. Niko tu nije ni savremeniji niti moderniji od drugog. I on i mi pokušavamo da sagledamo šta su to ljubav, porodica, vjernost, monogamija, strast, smrt. Rekao bih, možda, da je osnovna razlika u tome što nam vremenska distanca u odnosu na Tolstoja dozvoljava da uposlimo i nove vizure, te da prije shvatamo kako su i neke od ovih “vječnih tema” velikim dijelom društveni konstrukti čija značenja ne samo da nemaju apsolutnu vrijednost, već se danas redefinišu na dnevnoj ravni. U tom smislu, senzibilitet predstave jeste savremen.

Istovremeno, mada komad postavljamo samo sa troje glumaca, predstava upošljava različite strategije ne bi li ispratila čitav Tolstojev narativ, i dodatno ga nadgradila.

Pavle Prelević i Sanja Vujisić
Pavle Prelević i Sanja Vujisićfoto: Ana Kašćelan

Stvarajući predstavu, jeste li razmišljali ili se pitali o tome ko je Ana Karenjina danas, a koga Vi predstavljate?

Važnije od toga ko je Ana Karenjina danas jeste ko je ona uvijek i svuda. Naša Ana Karenjina je heroina, ne zato što se bori protiv, već što se bori za. Ona zna da je književni lik, ali bira da bude živa. Njen put je zacrtan, ali ga ona sama bira. Nastojali smo da joj damo i svetački oreol, ali i da je učinimo dovoljno pristupačnom. U svakom slučaju, naša Ana je oslobođena literarnih predrasuda. Zapravo, oslobođena je svih predrasuda.

Da li je bilo dramaturški, pa i rediteljski, zahtjevno predstaviti ovo djelo koje je jedno od klasika svjetske književnosti? Da li su na Vas uticale prethodne ekranizacije i/ili izvedbe ovog romana?

Svako pretočavanje romana u dramski i scenski jezik je zahtjevno, i to nije tek pitanje forme, već sadržaja. Ilija Đurović, koji je dramaturg na projektu, i ja smo od starta znali da biramo teži put, odnosno da nećemo odabrati samo jedan od tokova radnji u romanu i ‘dramatizovati’ ga, nego da će tekst i predstava pratiti sve rukavce Tolstojevog romana. Paralelno gledamo dvoje junaka - Anu i Ljevina; njihove priče se ogledaju jedna u drugoj, i tek takva dupla slika gradi cjelinu. Ova odluka je bila opterećenje, ali je omogućila da pronađemo nove nivoe značenja i igre. Jako značajno je i što su likovi dobili jedan specifičan jezik koji i glumcima omogućava da iskazuju ljubav jedno drugom istovremeno na životan i simboličan način.

Samo pitanje konteksta nekog materijala, u ovom slučaju to da je pred nama klasik koji je doživio brojne inscenacije, jeste nešto što se mora uzeti u obzir prilikom rada. Direktni uticaj ne postoji, ali se na taj kontekst referiše.

Aleksandar Gavranić
Aleksandar Gavranićfoto: Ana Kašćelan

Na osnovu nekih segmenata koje sam vidjela na društvenim mrežama, rekla bih da se radi o društveno angažovanom djelu koje je istovremeno i kritika društva, otuđenja, kapitalizma i slično. Da li to provlačite kroz priču, na koji način i zbog čega Vam je važno?

Kao neko ko nema društvene mreže, nisam siguran iz kojih tačno objava i najava predstave ste stekli taj dojam. U svakom slučaju, osnovna tema naše predstave je ljubav, a ona sama jasno stoji u suprotnosti sa fenomenima koje imenujete u Vašem pitanju. No, umjesto da kritikujemo jalovost, te svojom pričom dodatno naduvavamo ‘balon’, mi progovaramo o alternativama. Konstruktivno, usuđujem se da dodam.

Koja je žrtva koju podnosi današnja žena a sa druge strane koliko je društvo evoluiralo od Tolstojevog do današnjeg, prema Vašem mišljenju?

Koju žrtvu podnosi današnja žena je krajnje individualna stvar i kao muškarac bih ipak izbjegao da odgovorim na ovo pitanje. Ono što ću reći na tu temu, a što ima veze sa našom predstavom, jeste da jedna glumica igra sva tri ženska lika u romanu - i Anu, i Kiti, i Doli. Tematski nam se učinilo interesantnim da gledamo na koji način se različite odluke tih triju žena, pa i žrtve koje pominjenete, susreću i/ili mimoilaze. Sanja Vujisić je svojim senzibilitetom i sama bacila posebno svjetlo na ovaj fenomen, i umjesto da gradi različite karaktere, usudila se da slika jednu ženu - fantastično sličnu drugim ženama, i jarko različitu od drugih žena.

Dio scenografije
Dio scenografijefoto: Ana Kašćelan

Kako je tekao proces stvaranja ove predstave, da li je bilo teško s obzirom na okolnosti, na pandemiju, mjere i slično?

Predstava je nastajala u fazama, od juna 2020. godine. Ljudi koji se bave pozorištem znaju da je to, u odnosu na važeći produkcioni model, jako dugo vrijeme za rad. Ovo vrijeme nam je omogućilo da velikoj količini materijala prilazimo simulatno zagrijani i sa distancom, što mislim da će očitavati i kao kvalitet same predstave. Ujedno, to je značilo i veliku posvećenost svih u ekipi, pregalaštvo koje je na momente djelovalo kao bezumnost. Mala ekipa nam je omogućila da kontinuirano radimo, i da - usred pandemijskog pandemonijuma - stvorimo jednu oazu u kojoj je bilo moguće nesmetano njegovati kreativnost.

Da li ste zadovoljni podrškom koju ste dobili kao nezavisni/alternativni teatar, ako jeste? I koliko je teško za sve činioce nezavisne kulturne scene da funkcionišu danas?

Konkursi Ministarstva kulture namijenjeni nezavisnoj sceni su jako loše skrojeni i ne ciljaju direktno na umjetničku produkciju. Naišli smo na podršku i razumijevanje Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada, ali to je simboličan iznos, jer i oni sami kubure sa budžetom. U samom finišu se kao koproducent priključilo Kraljevsko pozorište Zetski dom sa Cetinja, što smatram jako važnim potezom otvaranja saradnje između institucionalnih pozorišta i nezavisne scene, te uopšte poimanja da svi nastanjujemo isti kulturni prostor.

Ali na pitanje - koliko je to teško, moram da odgovorim: grozno je teško. Bilo bi nužno pronaći sistemska rješenja koja će ponuditi neki oblik održivosti. Dok se to ne desi, ja krajnje voljno plaćam tu cijenu, jer nezavistan položaj smatram važnijim od boravka u okoštalim institucijama koje svaku kreaciju pakuju u proizvod.

Igra tri lika: Sanja Vujisić
Igra tri lika: Sanja Vujisićfoto: Ana Kašćelan

Dobro pozorište nastaje u interakciji gledaoca i glumca

Na koji način će atmosferi i predstavi doprinijeti prostor u kojem se predstava igra - vojni hangar u Zagoriču i kako ste se i zbog čega odlučili na to? Naslućuje se da će čitava scenografija biti specifična... Kako će publika gledati razvoj situacije i da li će biti nekih interakcija ili iznenađenja, možda?

Vojni hangar, koji nam je za potrebe dijela proba i izvođenja predstave ustupilo Ministarstvo odbrane Crne Gore je svojom energijom i likovnošću neizmjerno doprinio samoj predstavi. Naziv konkretnog hangara u kome radimo je “Naoružanje” i mislim da sasvim tačno imenuje naboj ekipe predstave, ali i naboj koji se događa u publici prilikom izvođenja. Gledalac će svakako biti aktivni učesnik predstave jer dobro pozorište nastaje u njegovoj interakciji sa glumcem.

Naša Ana Karenjina je heroina, ne zato što se bori protiv, već što se bori za. Ona zna da je književni lik, ali bira da bude živa. Njen put je zacrtan, ali ga ona sama bira

Preporučujemo za Vas