Nema nas tako mnogo, a tako se obilato štetuje

”Živjela sam metaforu i živjela sam stvarnost i kada se sklonim od ogledala više se ne smiješim, a kad se ne smiješim e onda pišem roman”, rekla je lingvistkinja i književnica Slavica Perović na podgoričkoj promociji svog drugog romana “Beton bluz”, održanoj na platou iza Gradske knjižare na Trgu nezavisnosti u Podgorici.

“Kako se osjećam kad više ne gledam svoje nasmijano lice u ogledalu, to je na neki način pretočeno u ovaj roman. To je moja tamna, mračna strana, ono nešto od čega se nisam mogla odbraniti, a to je bila stvarnost nimalo lijepa, neki lični osjećaji koji me uopšte nisu ostavili ravnodušni u svemu tome i ja sam to metaforizovala kroz ovaj način”, rekla je Perović o svojim motivima da napiše drugi roman.

Autorka knjige je na promociji razgovarala sa književnikom Nikolom Nikolićem koji je i bio urednik ”Beton bluza”.

“Susreo sam se sa jako netipičnim romanom, stil sa kojim sam se susreo odiše metaforama, dijalozi koji su prilično enigmatični. U početku nisam znao sa čime se susrećem i šta me očekuje, ali kako sam se probijao kroz tekst shvatio sam da uživam u takvom netipičnom jeziku u takvoj radnji koja je itekako aktuelna”, rekao je Nikolić utiske čitajući ovu knjigu.

Perović je rekla da je nakon prvog romana znala da će da nastavi da piše, ali nije bila sigurna šta će biti tema njene nove knjige.

“Drugi roman je nastao iz potrebe da nešto kažem, a ne samo iz intuicije da nešto napišem”, kazala je ona.

Između dva romana Slavice Perović prošlo je oko osam godina, a razlog za to je pisanje dvije lingvističke knjige, od kojih je jedna bila za Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, a bavila se konceptnom metaforom. Kako Perović kaže, to je i dalo podlogu za ovaj roman jer je bila dosta u metafori istraživajući za stručne lingvističke knjige.

“Sve to znanje od tamo i istraživanje sam iskoristila za svoje fikcione potrebe, tako da sam malo kombinovala. Međutim shvatila sam da ne treba praviti pauze već biti na jednom kolosijeku”, rekla je autorka u izjavi za ”Vijesti”.

“Lingvistkinja i književnica u meni postoje paralelno”, kaže Perović.

Ona je u svoj roman uvrstila fikcionalne djelove koji se oslikavaju kroz njene likove, ali oko kojih su neka stvarna dešavanja, koja i nisu toliko lijepa i kroz ironiju je stavila akcenat na dešavanja koja su je navela na pisanje.

”Svaki čitalac u stvari radi svoje prepoznavanje i svoje dekodiranje. Moja intencija je bila da stvorim uvjerljive likove. U tom nekom smislu moji izvori su bili stvarnost, život, mediji, lični doživljaj i fantazija, sve kombinovano. Međutim čitalac vrši prepoznavanje prema svom znanju, prema svom iskustvu i prema svom doživljaju”, rekla je za “Vijesti” Perović i dodala:

“U mom književnom radu ironija je došla spontano. Ona je bila na neki način otklon i samoodbrana. Ironija je možda bila moj prerušeni očaj, jer da ne bih pisala o očaju ja sam pisala u ironičnom ključu o nekim stvarima koje su me duboko pogađale. Tako da tu ima ironije i humora, ima pomalo cinizma, ali sam se trudila da njega nema previše“, rekla je autorka o njenom načinu pisanja.

Nikolić je istakao da je najopširniji lajtmotiv u romanu zapravo savremena iskvarenost čovjeka i društva, pod čijom sjenkom su pojedinačne, detaljno secirane devijacije.

“Kao spisateljsko određenje nisam nijednog trenutka u romanu iskoristila ni žrtvu, ni žrtvovanje, ni štetovanje”, rekla je Perović.

Baš kroz izbjegavanje eksplicitnosti vidi se njeno umjetničko i književno sazrijevanje, kako je Nikolić rekao, a umjetnica je objasnila da se trudila da kroz metaforu akcentuje žrtvovanje.

”Da se kaže, ali na način da se ne imenuje, a da sve bude ispričano u jedan uvjerljiv način”, ističe ona.

Perović u ovom romanu nije specifikovala vrijeme jer se roman može posmatrati kako iz prošlosti, svakako sadašnjosti, tako i možda u budućnosti, što i predstavlja pesimističnu notu koja se nalazi u dobrom dijelu ovog štiva.

”Roman je polifon i može da se čita na nekoliko nivoa. Ja kao autor sam u svakom liku i moram biti u svakom liku. Svaki lik je prošao kroz mene. Međutim, u onom krajnjem fikcionalnom ishodu, to je priča koja mora da bude zaokružena i naratorski da drži vodu. Tu je i osnovna podjela na arhetipove i na likove jer ima arhetipskog i ima likova, znači pitanje je kako će ko to pročitati, a meni je sve bilo inspiracija, a osnovni su mi bili mediji, jutarnje čitanje novina uz kafu”, rekla je Perović.

“Svjedoci smo jednog obilatog štetovanja žena, pa i ljudi. Nema nas tako mnogo, a tako se obilato štetuje”, rekla je ona.

Trudila se, ističe, da roman dovede do pozitivnog ishoda, a izbjegla je banalnost toga da je pozitivan ishod u ljepoti i ljubavi.

“Na nivou ideja nisam mogla da završim roman a da on nema pozitivan ishod, zato što ima dosta pesimizma u njemu, jer sam se lično nosila sa time, pa sam morala na neki način da tražim pozitivan ishod”, objasnila je Perović svoju namjeru.

”Moj roman se završio na način gdje je ljubav morala biti ishodište, koja nije došla lako i za koju se trebalo boriti i moj junak se borio od prvog dana, od prve stranice pa nadalje”, kaže Perović.

Njen glavni lik je Viktor, koji u samom početku romana i nije heroj, ali kako se roman razvija, on sazrijeva i dovodi do pozitivnog ishoda na kraju.

“Gradila sam ga kao bojažljivog lika, nekoga ko se spasava i radi na goloj egzistenciji, međutim kao jedno umno biće i dala sam ga kao intelektualca, ali ne vidljivog intelektualca nego nekog ko promišlja, ali mi se oteo i krenuo samostalno kada je krenuo u Italiju“, rekla je Perović o svom glavnom junaku.

Variranje perspektive lica je zahtjevan zadatak, pa u knjizi ima sveznajućeg pripovjedača i govor iz prvog lica.

U stvaranju perspektive lica koristila je optiku kamere, ona se približava i udaljava od likova, što je doprinijelo kompleknosti romana, ali i dalo mu filmičnu notu. Kroz knjigu se provlače simboli koje je najmanje dvostruko koristila: krv, žrtva, ljubav i moć.

“Krvi koja se prosipa i koja uvijek rezultira smrću ima i onu dobru stranu - kad ste u tranfuzionom centru, pa nekome spasete život. Ima žrtve, ali i požrtvovanja, žrtve jer vas žrtvuju, a požrtvovanja jer to radite iz nekog plemenitog cilja. Ima ljubavi koju dajete i koju vam otimaju, jer je na neki način silom uzimaju. Postoji moć da biste radili pozitivne stvari i moć koju zloupotrebljavate da biste radili samo ono što je vaš cilj, koji ne mora nužno da bude dobar”, objasnila je autorka i dodala:

“Moji junaci su u jednom kolopletu simbola kako ih ja kreiram i pokušavam od njih da napravim polifone ljude i složene karaktere koji moraju da rješavaju svoje probleme iz ličnog života ali isto tako odnose koji su dati kroz radnju romana i građenje karaktera.

Knjigu je završila kada je započela samoizolacija i tokom nje je mijenjala i dorašavala roman “Beton bluz”, pa je i na samom kraju uvrstila koronu kroz posljednje riječi romana.

“Posljednja riječ u mojoj knjizi je zapravo slika Mjeseca koji mojih dvoje junaka gledaju i Mjesec ima veliku koronu, a to je aluzija na vrijeme koje je već počelo”, objasnila je spisateljica.

Ona je takođe rekla da nije isključeno da njen naredni roman baš započne riječju korona.

Slavica Perović je lingvistkinja i književnica. U oblasti lingvistike bavi se sintaksom, analizom diskursa i pragmatikom i radove objavljuje u naučnim časopisima u zemlji i inostranstvu. Autorski, urednički i prevodilački potpisuje brojne knjige, među kojima su „Engleski i srpskohrvatski jezik: Indirektna pitanja u kontrastu“ (1996), „Kako ukrotiti tekst“ (1999), „Jezik u akciji“ (2009), „Mi o jeziku, jezik o nama“ (2012), „Analiza diskursa, teorije i metode“ (2014), „Pojmovna metafora kulturno srodnih pojmova“ (2017). Članica je Odbora za jezik CANU. Redovna je profesorka Univerziteta Union, Beograd. Njen prvi roman „Life lift“ ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2012. „Beton bluz“ je njen drugi roman. Promociju je organizovala izdavačka kuća „Nova knjiga“.