"najvažnije je da čovjek osjeća povezanost sa umjetnošću"

"Đakonda" zatvorila pozorišni segment Barskog ljetopisa

Priča o, naizgled, malom čovjeku Vićencu Peruđi, zaljubljenom u umjetnost kroz sliku Đokonde ili Mona Lize remek djelo čuvenog renesansnog slikara Leonarda da Vinčija, mnogo je više od toga

3248 pregleda 1 komentar(a)
"Đakonda", Foto: Barski ljetopis
"Đakonda", Foto: Barski ljetopis

Predstavom „Đokonda“, prvom koju je mlada crnogorska rediteljka Dušanka Belada radila za Crnogorsko narodno pozorište, sinoć je zatvoren pozorišni segment 34. Barskog ljetopisa.

Priča o, naizgled, malom čovjeku Vićencu Peruđi, zaljubljenom u umjetnost kroz sliku Đokonde ili Mona Lize remek djelo čuvenog renesansnog slikara Leonarda da Vinčija, mnogo je više od toga.

Gledajući Zorana Vujovića koji igra Peruđu, jedan je utisak- i sto deset godina od krađe Mona Lize iz Luvra, oni koji sa tolikim žarom i ljubavlju gledali na umjetnost i dalje su neshvaćeni u društvu, što je bio jedan od ciljeva režiserke.

„Ljudi koji istinski doživljavaju umjetnost, naravno da ih ima, rijetki su i rijetko su shvaćeni na pravi način. Mada, možda tako i treba da bude. Moja želja je bila da upravo kroz umjetnost dam akcenat na te neshvaćene ljude i približim ih svima koji ih zbog te njihove ljubavi doživljavaju kao nešto drugo“, objašnjava Belada.

Peruđa je Mona Lizu otuđio 21. avgusta 1911. godine, a kako je pomagao u izgradnji zaštitnog stakla koje je štitilo ovu sliku, znao je i na koji način istu može uzeti. Dvije godine skrivao je sliku, da bi je 2013. na poziv lokalnog dilera prenio u Italiju. Tada je i otkrivena ukradena Mona Liza koja je nekoliko dana bila izložena u Italiji, pa vraćena u Luvr, dok je Peruđa koji je, kako kaže u predstavi “čekao orden” jer je uspio da nacionalno blago Italije vrati matičnoj zemlji, ipak osuđen na zatvorsku kaznu.

Belada navodi da je tekst o Peruđu slučajno našla, ali je ovaj fascinirao je na svijetu ne postoji čovjek koji ne zna za Mona Lizu.

"Mnogi smatraju da nije bilo ove krađe 1911. da Mona Liza ne bi bila toliko poznata, jer su o tom događaju izvještavali svi svjetski mediji. Tu se i postavlja pitanje kakav je odnos između medija, čovjeka i umjetničkog djela, ko su sve ljudi koji govore o tome šta je dobro, ko su oni koji sude o tome šta je loše, da li upravo tome umjetnost služi ili treba svako da je doživi na svoj način bilo da je u pitanju Mona Liza, Tajna večera ili crtež đeteta. Ono što je najvažnije je da čovjek osjeća povezanost sa umjetnošću, odnosno da je njeguje i ostvari kakva god ona bila, i kakvo god da je umjetničko djelo u pitanju“, kazala je Belada.

Pored toga što je akcenat bio na one koji vole umjetnost, a neshvaćeni su u društvu, Dušanka se u sceni u kojoj u periodu Drugog svjetskog rata vojnici pokušavaju da posjete Luvr i vide Mona Lizu, osvrnula na činjenicu da kad nam je teško uvijek se okrećemo lijepim stvarima.

„To je jedna od rečenica iz teksta koja nam je bila lajt motiv. Čini mi se da u najtežim vremenima, bilo da je rat, pandemija ili neke druge ružne stvari koje svako malo zadese čovječanstvo, ljudi imaju potrebu za lijepim stvarima i da se osjećaju dobro. Mislim da tu potrebu ne treba da zadovoljavaju rijalitiji ili bilo šta što je sa one druge strane, već upravo umjetnost, jer je to njena bazična funkcija“, smatra Belada.

Pored Vujovića koji igra glavnu ulogu, Slavku Kaleziću i Branki Otašević povjerena su po tri lika kroz koja su pokazali i sjajnu moć transformacije.

„Od samog početka je bila to moja želja. S obzirom na to da je ovo moja prva predstava, jeste velika odgovornost, ali ujedno i polje u kojem sam htjela da se igram. Dala sam sve od sebe i željela da to bude i jedan vid eksperimenta s obzirom na to da sam koristila razna sredstva, i glumačka i stilska. Željela sam da vidim kakav je to stil i kako neki svoj senzibilitet mogu da kreiram spolja i kad je u pitanju glumačka igra, izazovi i transformacije, i kad je u pitanju specifična fragmentarna forma, ali i korišćenje video i audio materijala. Bila je namjerna i nadam se da je uspjelo da taj četvrti zid otkloni i da publika osjeti glumce koji su u svim svojim transformacijama do posljednje scene uspjeli da prenesu emocije“, objašnjava Belada.

Značajne uloge za imali su i dječak Pavle Bogićević i djevojčica Hana Jovićević.

Publika Dušanku zna iz potpuno drugačijeg kulturnog miljea, jer je svoju karijeru naprije počela da gradi kroz muziku. I kao režiserka pokazala je da joj je ovaj segment jako bitan, te tokom predstave publika uživa i u muzici koju tokom igranja na klaviru izvodi Marija Mitrović.

"Ona je savremeni pijanista, uz to i kompozitor i neko ko na savršen način osjeća muziku i scenu, pa mi je želja bila da emocije koje se dešavaju ona na svoj način, onako kako ih ona doživljava prenese kroz instrument. Željela sam da to bude uživo, isto kao što je glumački trenutak koji se odigra sad i nikad više, i ona na svoj način doprinese zvučnoj slici predstave i to dok ista traje“, zaključuje Belada.

Preporučujemo za Vas