"Moja duša je tražila da se poigra, a za to svakako u glumi ima prostora koliko hoćete"

Ulogama udahne život, igrom osvoji publiku

Jugoslovenska i srpska glumica Elizabeta Đorevska zablistala ulogom u predstavi “Palastura” na Barskom ljetopisu

8153 pregleda 34 reakcija 0 komentar(a)
Apsolutna zvijezda predstave “Palastura”, Foto: Barski ljetopis
Apsolutna zvijezda predstave “Palastura”, Foto: Barski ljetopis

Čitavo djetinjstvo i gimnazijske dane provela sam u dosta ozbiljnom raspolożenju. Moja duša je tražila da se poigra, a za to svakako u glumi ima prostora koliko hoćete”, kaže za “Vijesti” glumica koja već decenijama uspješno vlada dramskom scenom.

Pustila je dušu da se poigra i u filmovima i serijama, mada su “daske koje život znače” njena druga kuća. Njeno ime je Elizabeta Đorevska, prvakinja je ansambla Pozorišta na Terazijama, iza sebe ima blizu 100 pozorišnih premijera, igrala je u brojnim filmovima, serijama, koprodukcijama, a nedavno je publika u Crnoj Gori mogla da je vidi u predstavi Obrada Nenezića “Palastura” u kojoj tumači glavnu žensku ulogu. Iako se u pomenutoj predstavi veoma dobro snašla u ulozi prve dame, priznaje da joj je ta uloga u realnom životu nezamisliva.

”Biti ‘prva dama’ u ‘Palasturi’ nije nimalo lako, ali je jako inspirativno. A da budem ‘prva dama’ u realnom životu - nikada”.

Pored nje u predstavi igraju i Jelena Popović, Andrijana Simović, Jovan Dabović, Filip Đuretić i Dragiša Simović, dok je glavna muška uloga povjerena njenom kolegi iz Pozorišta na Terazijama, Dušku Radoviću.

Ističe da je rad na predstavi bio divan i zanimljiv, da se sve desilo brzo i prirodno, a da je za to najzaslužniji Nenezić za koga kaže da je bio njihov “vođa na čarobnom putu kroz tako koloritne karaktere”.

”Ne sjećam se da sam radila sa tako smirenim, blagorodnim i pripremljenim rediteljem. Očigledno je dobro pročitao tekst (smijeh). Da li će predstava biti dugovječna, ne znam. Ima sve atribute da bude omiljena kod publike, samo je veliki problem što Bar nema profesionalno pozorište, pa samim tim ni naviku konstantnog repertoara. Vidjećemo. Mi smo spremni”, kaže glumica koja je dvostruka dobitnica godišnje nagrade Pozorišta na Terazijama, nagrade Zlatni vitez u Moskvi, Zlatne kolajne na Festivalu monodrame u Zemunu, nagrade na festivalu TV drama i serija (FEDIS)…

Scena iz predstave “Palastura”
Scena iz predstave “Palastura”foto: Barski ljetopis

A ko je u stvari Elizabeta Đorevska?

”Glumica koja se opasno približava penzionom fondu, koja je čitav svoj dosadašnji radni vijek provela u Pozoristu na Terazijama, uz stalna gostovanja na raznim drugim scenama, koja je završila glumu na FDU-u u Beogradu davne 1983. u klasi prof. Predraga Bajčetića, dijete iz mješovitog braka, od oca Makedonca i majke Srpkinje (Sremice), koji nažalost nije dugo trajao”, tako je sebe u kratkim crtama predstavila glumica koja uloge ne dijeli na male i velike, već samo na prave, a svakoj od njih dala je sebe i osvojila publiku.

”Svakoj ulozi, ma koliko ona bila zastupljena (namjerno kažem ‘zastupljena’, jer ne verujem u male uloge), u komadu, filmu, TV-u, prilazim maksimalno ozbiljno i studiozno, što je velikim dijelom zasluga mog profesora glume Predraga Bajčetića. Čeprkam po njoj ne bih li joj udahnula život. Najljepši kompliment koji sam nekoliko puta dobila je: ‘Pa ti kao da ne glumiš’. Gluma ne smije da se vidi. Ona mora da osvoji, ubijedi i okupira gledaoca”.

Toliko je puta osvojila gledaoce da je njene uloge teško pobrojati. A i njoj je teško da izdvoji najdražu, pa se zato odlučila za više njih. U pozorištu to su predstave “Odvažne devojke”, “Gospođica Julija”, “Tramvaj zvani želja”, “Širli Valentaj”, “Ljubinko i Desanka”, “ Dva mirisa ruže”, “Kabare”, “Ključevi od Ledaha”…

”Svakako da i ova uloga Bele u ‘Palasturi’ ulazi u spisak pozorišnih poslastica. Bilo je lijepih izazova i kada su snimajuće uloge (kako ih ja zovem) u pitanju. Tu su filmovi ‘Lager Niš’, ‘Žene u zatvoru’, ‘Direktan prenos’, ‘Orkestar moje mladosti’, ‘Sestre’, ‘Čarlston za Ognjenku’. Što se serija tiče tu je mini serija, koprodukcija snimana u Maroku, ‘Krstaši’ i naravno kruna mog TV angažmana, uloga Olje Jakovljević u ‘Ubice moga oca’”.

Elizabeta u filmu “Čarlston za Ognjenku”
Elizabeta u filmu “Čarlston za Ognjenku”foto: Privatna arhiva

Upravo joj je uloga majke inspektora Aleksandra Jakovljevića, koga u seriji glumi Vuk Kostić, omogućila da “osvoji” televizijski prostor, da stekne pravu popularnost, ali i dobije priznanje na FEDIS-u. Međutim, nove ponude za TV angažman su izostale.

”Bilo je tu nekih poziva na po dan snimanja, i to obično veče uoči posla, što znači da sam opet bila pripadnik ‘spasilačke trupe’, kako ja volim da se našalim. Neko nije mogao pa hajde Betu da pozovemo, ona to može brzo i dobro da uradi”.

Iako filmovi i televizija donose popularnost, u pozorištu si ipak na “ti” sa publikom. Tamo nema ponovljenih kadrova, tamo gledaoci mogu da osjete dah glumca.

”Pozorište, naravno ako je dobro, ne laže. Ono je uvijek neka istina, bilo kroz dramu, komediju, mjuzikl, ili bilo koji drugi žanr. Televizija i pozorište se razlikuju u brzini dostizanja rezultata. U teatru možeš da tragaš za najboljom mogućom opcijom i da nastaviš tokom igranja da je nadograđuješ unutar sebe, a na snimanju to traganje i koncentracija moraju da budu trenutni. ‘Akcija’ i to mora da bude odmah i samo tad. Spadam u brzomisleće glumice pa mi ta brzina ne smeta. Čak mi je izazov. I jedno i drugo ima svoje čari”.

Ne želi da “licitira” koje uloge bi voljela da odigra, jer, kako kaže, za njene starosne godine još malo je preostalo.

”Ja sam u suštini dramska glumica, a u komediju sam upala, ali sam se i tu dosta dobro snašla. Željna sam dobrih uloga, kao što je ova iz ‘Palasture’. Umorila sam se od oživljavanja loše napisanih likova. Malo bih sada, u ovim mojim posljednjim profesionalnim godinama, da igram nešto što se da igrati sasvim životno i poletno, nešto gdje ima dovoljno materijala da se razmašem svim svojim talentom. A što se tiče partnera, sasvim sam zadovoljna Duškom Radovićem. Uvijek bih mogla da igram sa njim. Neka su mi svi takvi i ja ću biti srećna”, kaže glumica koja priznaje da ko jednom stane na daske koje život znače teško sa njih silazi.

Sa partnerom, Duškom Radovićem
Sa partnerom, Duškom Radovićemfoto: Danilo Dado Pavlović

Postaje ovisan jer, kako ističe, “potreba za iskazivanjem samog sebe na hiljadu i jedan način pruža šansu da zavirimo u svaki kutak svoje duše”. Ali i šansu da publika osjeti damar umjetnika.

Zvijezde koje sijaju ne da sprže, već da ogriju

Igrala je sa svjetskim zvijezdama poput Sofije Loren, Armina Milera Štala, Vanese Redgrejev, Rejfa Fajnsa, Džeralda Batlera, Džesike Čestin…

”To je bilo jedno divno iskustvo. Njihova veličina je u njihovoj malenkosti i skromnosti. Svi su prilazili ulogama kao svako od nas, sa radoznalošću i sa dozom straha da li će to dobro uraditi, i pored tolikog iskustva i samopouzdanja. Svi su oni zvijezde koje sijaju iznutra, ali ne da bi vas spržile, nego samo da bi vas ogrijale. To su prave zvijezde. Kod nas se taj pojam ponekad pogrešno tumači, zahvaljujući pogrešnim modelima”, kaže glumica koja je udata za Vladimira Krnetića, džez muzičara, a i sin se bavi muzikom.

”Mnogo je muzike u mom životu. Moje tijelo voli ritam, voli melodiju, i srećna sam što me je život okružio notama, za koje sam ja najmanje opremljena u odnosu na moju okolinu, ali ja to sve nadomješćujem velikom ljubavlju prema muzici. Možda ne pjevam i ne igram najbolje, ali to toliko volim i uživam da se te manjkavosti ne vide toliko. Žao mi je što ne sviram neki instrument, ali svi kažu da čovjek kad ode u penziju treba da uči neki jezik ili da svira neki instrument. Znači, za mene ima nade”.

Navikla da “uskače” u uloge i briljira

Čini se da je sve veća produkcija televizijskog programa, ali i sve veći broj glumaca, a opet se stiče utisak da su serije i filmovi “rezervisani” za manji broj glumaca. Zašto je to tako i kako se izboriti za pravu ulogu?

U predstavi “Dva mirisa ruže”
U predstavi “Dva mirisa ruže” foto: Privatna arhiva

”Mislim da je problem u površnosti našeg mentaliteta, kao i tržištu na koje je sad i umjetnost bačena. Reditelji idu na sigurno, popularni glumci, vratiće se uložene pare, a publici je i tako maksimalno spušten kriterijum vrednovanja ovim silnim sramnim rijaliti programima. Moje šanse su audicije, kojih je malo u domaćoj produkciji, jer se uloge dijele uglavnom po već prethodno ostvarenim saradnjama. Ili da neko otpadne iz bilo kojih razloga i onda ja brzinski uskočim u posljednjem trenutku. Mnogo uloga sam tako dobila, pa i Olju Jakovljević (“Ubice moga oca”). Snimanje je počinjalo za koji dan, sve velike uloge bile su raspodjeljene, a majku nisu imali. Zvali su me na audiciju, iako se Gaga Antonijević i ja znamo sa fakulteta, i bila sam najbolja ponuda. I u pozorištu sam često uskakala, bilo u pola proba ili čak samo za dan, dva. Imam taj dar, nemaju ga svi glumci. A kako dobiti dobru ulogu? Ja to ne znam. Moje je da budem dobra u svakoj pruženoj prilici, a na poslodavcima je da to vide. Ja ne znam drugi put”.

Mogla je biti Mimoza

Glumica otkriva i po kome je dobila ime, kao i da je mogla da se umjesto Elizabeta zove Mimoza. Možda bi, da se tako zvala, umjesto u sojenici, koju ima na Adi Bojani i, gdje uglavnom provodi ljeto, sada odmarala u gradu sunca, stepenica i mimoza.

”Moj otac je bio najstariji među braćom i sestrom, a posljednji je dobio dijete, mene. Baba Spasija je bila očigledno glava kuće i ona se slušala. Izvukla sam premiju. Baba je imala dvije ponude: Elizabeta, po tada veoma popularnoj glumici Elizabeti Tejlor, i po njenom omiljenom cvijetu mimozi. Uvijek se zasmijem kada pomislim da sam mogla da se zovem Mimoza Đorevska”.