SAVREMENA PROZA: “TEUTA, KRALJICA ILIRA” MIRAŠA MARTINOVIĆA

Legende su stvarale prostor za trajanje

Pojavom različitih oblika pisanja u romanu Teuta kraljica Ilira: forma dnevnika (pergamene), pisma (Demetrije…), unutrašnji monolog (rimski osvajač) čine autora fiktivnim pripovjedačem

1621 pregleda 0 komentar(a)
Teuta, detalj iz Drača, Foto: Shutterstock
Teuta, detalj iz Drača, Foto: Shutterstock

Dobivši rukopis na čitanje, decembra 2020. godine, već na samom početku shvatila sam njegovu posebnost. Autor uvodi čitaoca u drevnost trećeg vijeka prije nove ere, u svijet Ilira i njihove kraljice Teute koja je ratovala sa Rimljanima i njen život u Risiniumu, današnjem Risnu. Vladala je od 231. do 228. p.n.e. umjesto svog maloljetnog posinka Pinesa nakon smrti muža Agrona za čije vladavine je Ilirija bila na vrhuncu moći. Kraljevstvo se prostiralo od rijeke Neretve na sjeveru do rijeke Aous (Vjosa, u Albaniji) na jugu.

Iako je u romanu opisano ratno stanje i brojne strahote koje ga prate, Miraš Martinović je uspio da nas nenametljivo uvede u magiju događaja kao u “čistu radost i ljepotu”. Autor u Teuta kraljca Ilira, nalik arheologu zanesenjaku, istražujući otkriva nam slojeve civilizacije finim manirom jasnosti, uz otklon sveg nebitnog i efemernog, dajući prečišćenu čaroliju, sažetu u određenoj, iskristalisanoj tematskoj cjelini. Pripovijeda o putevima kretanja, o vjerovanjima, običajima i umjetnosti jednog naroda koji je nastajao i nestajao, katkada tajnim kanalima i čudesnim okretima događaja. Kao i drugi narodi na planeti, Iliri su mijenjali prebivališta i vaskrsavali u novonastalim situacijama i sa novim idejama.

Roman Teuta kraljica Ilira predstavlja potku za razumijevanje duha jedne civilizacije na prostoru današnje Crne Gore. Kod Miraša Martinovića Iliri se “vraćaju” u novom izrazu, dolaskom kraljice u Risiniumski zaliv. Jasan je Teutin stav o osvajačima i ratu koji ne donosi ničeg dobrog. Kada nadvladaju emocije žali za vrijeme provedeno u ratu, U pismu Demetriju, ljubavniku, prekorijava ga: “Čemu bitke, osvajanja, toliko mrtvih, mjesto da žive, rađaju djecu, Ilire, Grke, Makedonce, Rimljane… svejedno. One što neće osvajati tuđe zemlje i gradove, već se radovati životu, svojem i tuđem. Sve pobjede su porazi. Sada bih drugačije, ali kasno je za vladanje i nadanje.”

Karakterističan po fantastičnim motivima, stilu, simbolici, nekonvencijalnoj interpunkciji (književni postupak Miraša Martinovića u Teuta kraljica Ilira ima posebnosti koje podsjećaju na Putovanje jednog slona, Žoza Saramaga, po mnoštvu metafora, mudroj prići o trajnosti patriotizma, ljubavi, prijateljstva i prolaznosti slave. Događaji ova dva romana, ti “veličanstveni pohodi”, imaju jedinstven književni postupak i smješteni su pod otvorenim nebom), uredno svedenoj u okvir vremena kojem radnja pripada, sadržaj romana ima brojne specifičnosti zasnovane na dokazanim istorijskim činjenicama (ako je vjerovati istoriji). Posebnost tekstu doprinose i glagoli, prelasci iz jednog u drugo glagolsko vrijeme, nekada u istoj rečenici, što narator koristi da čitaocu lakše približi drevnost magije, ljupkost legende, da unese u događaje toplinu i svevremenost. Osim navedenih posebnosti, roman ima enigmu, svoj ključ, koji nam autor predaje na početku romana, poruku Vintile Horije, da je moguće “živjeti svuda gdje se može naložiti vatra i razgovarati”. Ako pročitamo funkcionalnost ovog iskaza,onda će nam rukopis biti blizak i interesantan.

Sa ukazanim osobenostima sadržaj romana ne gubi na jasnoći i ljepoti iskaza, naprotiv, kratkoća umetnute rečenice, koja na prvi pogled djeluje nesinhronizavano sa prethodnom, ili narednom, samo je iskušenje za čitaoca i zagonetka koju mora sam riješiti postajući učesnik, akter događaja. Ustvari, čitalac je jedan od saučesnika – može da bude novi lik ovog neobičnog i veoma provokativnog teksta. Kada se pronađe ključ “otvaranja” i razumijevanja teksta, sa lakoćom se preselite u drugu vremensku zonu, u davno, a tako blisko vrijeme. Zato Teuta kraljica Ilira s pravom pripada fantastičnoj književnosti.

Miraš Martinović osvaja neodoljivim ritmom, nekonvencionalnim smjenjivanjem pripovjedačkih glasova, budi interesovanje za jednu epohu o kojoj, možemo reći, saznanja nijesu obimna, enciklopedijska, uspijevajući da ne ostavi čitaoca ravnodušnim. Rješavanjem enigme stila, razumijevanjem stalnosti vremena koja su, povremeno, podložna (ne)potrebnim promjenama, likovi se transformišu nama pred očima, nose nas u mistiku, na nesvakidašnje putovanje dolinom irisa pod vedrim plavetnilom neba Bokokotorskog zaliva.

Autor je uobličio radnju specifično-bajkovitim stilom, jedinstvenim sa nekoliko aspekata. Arhaičnost iskaza, sa primjesom fantastike, nenadanom promjenom glagolskih vremena u istoj rečenici, što dijalozima daje neobičnost i novo ruho poetičnosti, lirske ili epske, otvara nove vidike događaju. Bajkovitost se neosjetno pretapa u fantastiku, prate ih elementi mita i legendi, dok se sadašnjost, prošlost i budućnost, istovremeno, slijevaju u Jedno, rijetku kategoriju koja pripada vječnosti (npr.: komunikacija sa mrtvima koji obitavaju u kamenu).

Događaji, pažljivo odabrani sklop riječi, čitaocu stvaraju slike u pokretu, smjenjuju ih u interesantnoj priči, dajući harmoniju slijedu zbivanja. Potka su im legende i njihova naracija, a istraživanje autora o pojedinim mjestima, događajima i likovima, koji dominiraju ovim rukopisom, dijelom ga čine istorijskim romanom. Zato što osim primjesa iz narodnih predanja, roman posjeduje činjenice koje je autor precizno formulisao i objasnio na kraju ove neobične i moćne knjige. To je moj doživljaj.

Jezik je čist, sa nezaobilaznim elementima narodnog izraza, lokalnog, iz crnogorsko-primorskog miljea. Ubjedljiv je, iskren, ima snagu koja je na višem nivou viteštva bilo da govori mlad, zreo čovjek ili starac, mlada djevojka ili žena u odmaklim godinama. Sve njih krasi vitalnost i duha i tijela. Takođe, i dijete pokazuje tvrdoglavi ponos i uzvišenost, nepokornost i neposlušnost prema osvajačima, makar ga takvo ponašanje koštalo života. Sve je kod kraljice Teute veličanstveno, sa elementima fantastike koja nježnom rustikom ogrće pripovijedanje i daje mu notu čarolije i volšebnosti. Naracija povremeno povuče čitaoca u drugu dimenziju u neodoljivo-prijatni poj novog opisivanja stvarno-nestvarnih iskušenja koja pripadaju ilirskoj kraljici.

Emocije se smjenjuju od stranice do stranice. Likovi se raduju i tuguju, vole, strepe, žive u strahu, ali hodaju ponosno i uzvišeno kroz crnogorske vrleti koje opasuju kamenu pustinju Doline irisa (“noć opštenja sa mrtvima je naslijeđena”).

Koncepciju romana čine četiri cjeline: Knjiga prva, Knjiga druga, Pergamene i U sjenci hrama. Nakon uvoda, u prvom dijelu, autor Martinović upoznaje čitaoca sa oprečnim mišljenjima o kraljici, likovima rimske imperije i ratnim planovima vođenim u rimskom Senatu, Knjiga druga uvodi u značenje moćnog Cvijeta pred kojim je nemoćna imperija, potom odvodi čitaoca u Rat sa legendama. Traganje za kraljicom je neuhvatno, jer za svoj narod ona živi u cvijetu, u kamenu, a “svaki kamen je odjenut pričom”. Svuda je prisutna, u oblaku je, ljetnjoj kiši, “hodi noću, na različitim mjestima u isto vrijeme”. Shvataju osvajači da mašta pokorenog naroda plete ono čega nema u stvarnosti. Nema oružja koje može konce mašte sasjeći.

Miraš Martinović je ovjekovječio Teutu u trećem dijelu pronalaskom četrnaest pergamena, u glinenoj posudi poslije pada Risiniuma, a pisani su kraljičinom rukom. Pergameni, njihov sadržaj, daju muzikalnost konstrukciji romana, koju autor postiže “udvostručujući situacije” pomoću “paralalnih zapleta i karaktera”. Naime, autor opisuje iste situacije različitim formama, emocionalnim, religioznim, metafizičkim, unutrašnjim dijalozima, Teute i njene majke Birsene. Taj vid paralelnih kontrapunktskih zapleta (autor je postigao kontrapunkt vezujući raznovrsne i često suprostavljene teme, ideje, i osjećanja smještajući ih u imaginativni sklad estetskog doživljaja) i opisivanja pojave pojavljuju se u svih dvanaest pergamena između kraljice i ostalih likova. Piščevo stanovište se pomjera od jednog lika (u ovom slučaju od lika Teute) do drugog (njene majke Birsene ili dlugih junaka romama) koristeći protivrečne teme i ideje orkestracijom glasova sadašnjosti i prošlosti.

U poslednjem poglavlju, kratkom ali jezgrovito složenom, Autor se sjeća, niko ne čuje osim vjetra, Preci u san dolaze, kazuju svoje, “zovu imenima da se ne zaboravimo… Ko sjećanja nema, ne postoji.” Poglavlje daje nadu, potresne poruke uklesane u kamenu, ćute u cvijetu, šapuću u planinama. Riječi će nadživjeti silu i moć. Gorka, neizgovorena riječ će se slatko progutati.

Miraš Martinović u svom pripovijedanju posebnu pažnju poklanja biljkama. Motiv ljekovitog bilja cijenio je “proslavljeni botaničar, Apijan, čije se znanje uvažava i u Carstvu i izvan, rekao je na samrtničkoj postelji rimskom osvajaču: idi u Iliriju, prouči iris i drugo ljekovito bilje u toj zemlji, trebaće nam.” Motiv svetosti biljke simbolizuje značaj prirode, njenih darova za koje današnji čovjek najčešće nema vremena. Nigdje biljke nijesu prisutne kao u životu Ilira.

Rim je ustuknuo a Gaj Lukrecije Filip je zapisao u izvještaju da narod koji se brani svojim legendama nemoguće je pokoriti. Treba uništiti mitove što je nemoguće. Sve kod ovog naroda ima priču. I kad umre čovjek - živi priča.

Motivi su brojni, od realnih do fantastičnih, priroda je njihov rasadnik. Oni doprinose karakterizaciji likova, njihovim osobenostima. Motiv kamena simbolizuje snagu i moć, ali i apsolutno, nepromjenljivo i nedodirljivo. Kod Miraša Martinovica duše su u kamenu, planine su krenule za klesarom okamenjenih duša, a osmijeh ilirske djevojke jači je od Rima, osvajača, vojničke sile, svekolike moći. Teutu i njen narod niko ne može pokoriti. Simbolika je primjenljiva za sve narode slobodarskog duha, jer “ ima kamenja iz koga izviru rijeke, a ima ga uistinu i koje puca, pa iz njega izlazi voda, a ima ga koje zaista pada od straha pred Bogom”, kako kaže sura o kravi (Kuran, 2: 74).

Pojavom različitih oblika pisanja u romanu Teuta kraljica Ilira: forma dnevnika (pergamene), pisma (Demetrije…), unutrašnji monolog (rimski osvajač) čine autora fiktivnim pripovjedačem. Miraš Martinović unosi retrospektivno pričanje s fikcijom u naraciji. Ustvari, Miraš Martinović ulazi u svijest likova, daruje ih jezgrovitim izrazima gnomskog karaktera, slikajući i likove i prostor određenog vremena. Zato možemo ovaj rukopis svrtati u roman ideja jer su likovi oslikani kao predstavnici određenih shvatanja i pogleda na svijet (likovi ilirskog naroda, Teuta, njena majka, klesar, dječak Agron… kao i likovi rimskih vojskovođa). Takođe, Teuta kraljica Ilira, pripada i romanu s ključem jer se radnja dešava u dalekom vremenu, dijelom i u drugoj zemlji, sadrži dovoljno aluzija na našu stvarnost da bi čitalac mogao identifikovati pojedine pojave i situacije, kao i događaje današnjeg vremena (npr. motiv bilja koji se poštovao i uvažavao kod Ilira, zatim motiv kamena i njegova simbolika, stav, vokabular itd., što je dostojno posebne analize). Pored navedenih klasifikacija Teuta kraljica Ilira građom koju opisuje, istorijskim činjenicama, opisom istorijske ličnosti Teute, pripada romansiranoj biografiji. Mnogo je istorijskih podataka i istraživanja, prezentovanih u četrdesetsedam fusnota u tekstu, opširno objašnjenih na kraju romana.

Autor završava knjigu iskazom da je jezik čuvar predanja i da riječi ne umiru. Umjetnička riječ Miraša Martinovića, njene nijanse podsvjesno ili racionalno svezane su u umjetničko djelo Teuta kraljica Ilira. Iako na prvi pogled tekst izgleda bajkovito naivno - varka je, jer pruža mnogo fantastičnog, psihološkog, sociološkog, etnografskog, istorijskog i drugog materijala na osnovu kojeg možemo rekonstruisati jedno minulo vrijeme. Mašta odnosi čitaoca u magiju realnosti i odnosi ga snagom ljepote u fantazmagorično shvatanje stvarnosti, u središte koje je home revolte, odnosno - pobunjeni čovjek.

Roman Teuta kraljica Ilira daje moć. “Stranice rukopisa pulsiraju ljubavlju koja garantuje trajanje i nadu da kraljica Ilira može naići svakog časa putevima kojima mi hodimo.”

Preporučujemo za Vas