ZAPIS UZ PREDSTAVU “OMLADINA BEZ BOGA”

Pojedinac, uprkos svemu, može da mijenja stvari

Čini se da jedina sloboda koja nije skroz obezvrijeđena i za koju ima nekog smisla boriti se, ona kolegijalna, a pogotovo generacijska solidarnost omladine, koja je tako ovdje često izostajala.

2678 pregleda 51 reakcija 0 komentar(a)
”Omladina bez Boga”, CNP - Foto: Dusko Miljanić, Foto: Dusko Miljanić
”Omladina bez Boga”, CNP - Foto: Dusko Miljanić, Foto: Dusko Miljanić

Podgorička omladina traži Boga u različitim stvarima, ali u većini slučajeva to se svodi na posjete teretani, kladionici, bleji i čekanju Godoa, kafićima, na lajni, travi, Netfliksu i opet teretani.

Oni sa više mozga igraju fudbal, basket ili igrice, poneko i čita. A čitaju se Paolo Koeljo, Lujza Hej, portali, komentari, prati se kanal Balkan info, okrenuti prirodi zarad selfija, kao i svugdje u regionu obrazac je isti, biti u čoporu i pratiti trendove, ubiti dosadu. Od influence jedino u potpunosti priznaju prisustvo i zaraženost Influenserima.

Pri svakom većem odsustvu sa interneta, obolijevaju od FOMA sindroma, opšte prihvaćeni naziv za pojavu koja se odnosi na osjećaj nelagode zbog uvjerenja da nešto propuštamo, sindrom od koga je oboljelo pola svijeta. Kao krivce za svoja nezadovljstva ističu: roditelje (dobro roditelji ne smiju da se krive), zatim dežurni krivci DPS, Balkan, globalizacija itd. I dok shvate da su neoliberalistički naleti bočnih vjetrova sa YouTube, koji su ih godinama motivisali da za deset dana postanu postanu Supermeni, samo vjetrovi i dok ih permanentno stanje hedonizma polako iscpljuje, na sceni su se već pojavile institucije Crkve, partije, domobrani koji će ih izliječiti i naći im pravi put.

”Omladina bez Boga”, CNP
”Omladina bez Boga”, CNPfoto: Duško Miljanić

Tako obezglavljeni pred tužnim freskama ili pred govorom političara, priznaće sebi da su propalice, bezvrijedni i iskajaće sve biblijske grijehe, čak i one koje nisu ni počinili. U takvim okolnostima i prevaziđeni, strašni Staozavjetni Bog im djeluje kao melem na ranu, da liječi njihove frustracije, nesigurnosti zbog nedovoljne internet i društvene validacije, dok u svom algoritamskom krdu svakim lajkom potvrđuju benevolentost da brane domovine i tekovine Crne Gore ili Srbije, svejedno.

Ali ni tu ne pronalaze put do mira i svog zamišljenog Supermena, jer ih Crkva iz nedjelje u nedjelju podsjeća da nisu dovoljno dobri, da trebaju da misle i čine onako kako su činili Sveti oci po pustinjama i kelijama i dok ih podsjećaju da su neozbiljni, nedovljno militantni, sebični i da ne shvataju presudni trenutak za spas domovine, za tili čas svaki vid njihovog kritičkog mišljenja biva sasječen, individualizam prihvaćen kao samoubistvo, a na slobodu i igru počinju da gledaju iz perspektive njihovih roditelja. U tom scenariju u najboljem slučaju mogu postati mladi diktatori kao mladić iz drame Slavomira Mrožeka Tango, od koga i rođena baba krije da puši, a, u onom lošijem scenariju postaće slijepi poslušnici Crkve, Roditelja, Države.

Ovo je omladina, koja je zbog ekonomskih neprilika, emotivnih ucjena i drugih razloga, mahom prinuđena da živi živote svojih roditelja i usvaja njihove vrijednosti, koje su njihove i kao takve, treba ih i poštovati, ali ne poštopoto i slijediti. Odgovor svakako nije zamaskirani romantizam, niti se odgovor nalazi u odbacivanju svih naših tradicionalnih vrijednosti.

O traženju Boga
O traženju Bogafoto: Duško Miljanić

Neizbrušeni, bez podrške obrazovanja koje bi ih podstakla na razvoj, uz našu mentalitetsku krutost, pogodni su da ih regrutuje militantni kapitalizam, militantni religionizam ili nacionalizam. Na prvi pogled izgleda da je stanje apatično, gotovo beznadežno. Da li sam dobro skenirao situaciju?

Omladina i Litije

Prije dvije godine veliki dio omladine izašao je i na Litije u Podgorici, da brani svetinje i da obračuna se vječitim krivcima njihovih roditelja. Puni tetovaža i naizgled puni negativne energije, bijesa i nepravde, apatije, požude “buntovna” omladina je pronašla odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju gdje je zajedno sa svojim roditeljima pokušala da liječi njihove patnje iz posljednjih 30 godina i da brani tzv. ugroženost svetinja. Odjednom se omladina osjećala važnom i prihvaćenom. Da li je to tako bilo?

Pravi razlog njihovog velikog prisustva na litijama, nije bila utjeha za njihove roditelje, niti besparica, niti liječenja malograđanske roditeljske pizme, ni osjećanje (ne)pravde, ni odbrana svetinja, ni dosadne slike svetaca, a kamoli “poluartikulisani krici, ini iz narodnjačkih trilera”, kako je crnogorski umjetnik i vječiti buntovnik Danilo Marunović, opisao muzičku podlogu na jednoj od litija. Razlog njihovog ogromnog prisustva na litijama leži, pak, u drevnoj igri udvaranja.

Velika pozornica, ulice Glavnog grada, za razliku od uskih kafića, virtuelnog prostora inboksa, odjednom im je pružala dodatni prostor za igru, iz nedjelje u nedjelju smišljale su se i pravile strategije kada i gdje šetati, šta obući, kako joj/mu prići itd. Umijeli su oni da prepoznaju da su se predali narativu organizatora da bi mogli biti zavedeni, a sjutra ko zna, i mobilisani za neke njihove omiljene igre-ratove, kao što su to uradili sa njihovim roditeljima.

Znaju oni i da su te dvije organizacije (SPC i DPS) do juče sarađivale, i da se suštinski ne razlikuju i da su sve njihove igre zbog novca, a ne zbog učenja tridesettrogodišnjaka iz Vitlejema... Oni su bili koncetrisani na svoju igru i pokušavali da pronađu slobodu među svojom generacijom. Tako se Martin, dvadesetogodišnjak, nekada uticajni tviteraš (#nikad više 1918) i “komita” prerušavao kako bi zaveo svog arhetipskog neprijatelja sa tvitera i simpatiju Tamaru (19) (#1389), koja je šetala sa porodicom.

Legenda kaže, u woddyallenovskom scenariju, da su njih dvoje u međuvremenu kupili plac i otvorili eko baštu blizu Spuža, i da su napustili prađedovsku vjeru, spoznali su i to da je jedina radikalnost kojom će se od sada baviti - radikalnost ljubavi, i da revolucije imaju smisla samo ako se radi o ljubavi među dvoje ljudi, na popisu će se izjasniti kao Bjelopavlići, piše na kraju legende.

Iako bez pravog kompasa, kod naša mladeži se još uvijek nije primio vjerski fanatizam niti opčinjenost političkim elitama, kako većina javnosti smatra. Od “religioznih štiva” omladina neće zijevati samo dok gleda Jevanđelje po Mateju, film italijanskog reditelja Pazolonija iz 1964. i dok slušaju numeru iz tog filma Sometimes i feel like motherless child, zatim Sorentinovog Papu, film Ostrvo Pavela Lungina. Ako se još zna da gaje prezir prema političkim elitima, izuzev pojedinih koji su opčinjeni, predsjednikom Đukanovićem ili Abazovićem ali samo zbog njihove lične harizme i potencije, čuvena floskula filozofa Srećka Horvata “nada bez optimizma” se može upotrijebiti i za našu budućnost.

Podgorica i Kultura

Za pozitivnu kulturnu klimu i ponudu grada, čini se da su još važniji nezavisni kulturni preduzetnici i pregaoci, pozorišna rediteljka Ana Vukotić i njezin tim, odnosno Festival internacionalnog alternativnog tetra (FIAT), NVO ATAK, producentkinja Anđelka Nenezić i njezin tim, odnosno festival dokumentarnog filma Underhill, Mediteranski vrt na Gorici, gdje se pod mentorstvom Zorana Bojovića (jedan od autora ideje Zabjelo Republika) i drugih iz subote u subotu širi ekološka svijest omladine, tu je i Crnogorska Kinoteka sa svojim programima, novootvoreni art kafe 201 engaging space, koji promoviše mlade umjetnike, kao i Art galeije i dr.

Dramski studio Prazan prostor

U romanu austrijskog antifašističkog pisca Edena fon Horvata, Omladina bez Boga objavljenog 1936, pisac daje prikaz nastanka fašističkog čovjeka, totalitarnog režima. U ovom romanu mladi su bez orijentira i vrijednosti, pa onda dolaze totalitarne ideje koje ih pretvaraju u neku vrstu predatora koji su spremni i ubiti. Horvat na jednom mjestu kroz glavnog lika u romanu, profesora, progovara: “Oni hoće da budu strojevi, šarafi, kotači, retorte, remenje - no još radije nego strojevi bili bi municija; bombe, šrapneli, granate. Kako bi rado crkli na bilo kakvom bojnom polju! Ime na nekom ratnom spomeniku san je njihovog puberteta”. U jednom od svojih mnogobrojnih preispitivanja i dilema, profesor i narator u romanu, postavlja pitanje “Gdje stanuje Bog? Bog mu odgovara: Stanuje svugdje gdje nije zaboravljen.” Ako je Bog igra, vječito istraživanje i umjetnost, on stanuje i u Podgorici, tačnije u Dramskom studio Prazan prostor, na adresi ul. Sava Lubarde 43, kod Sahat Kule.

Eden fon Horvat ponovo u CNP-u
Eden fon Horvat ponovo u CNP-ufoto: Duško Miljanić

Prazan prostor podstiče mlade ljude da na kreativan i kritički način promišljaju svijet u kojem žive i predstavlja jedan od stubova dramske pedagogije u Crnoj Gori. Studio, odnosno škola održava časove i u Nikšiću i u Kotoru. Prije desetak dana Prazan prostor je proslavio 20. rođendan. Petar Pejaković, pozorišni reditelj, vanredni profesor na FDU na Cetinju i osnivač studija, povodom jubileja studija je tom prilikom rekao: “ Prazan prostor je prostor osvajanja sloboda.

Oni koji u njega kroče postaju slobodniji, otvoreniji, kreativniji, maštovitiji, otvoreniji, pažljiviji, osjećajniji, čulniji, iskreniji, vedriji. Pozorište je igra. Tu je posebno važno uočiti dva fenomena. Jedan je samosvrhovitost igre, iskoračenje izvan svake utilitarnosti i okrenutost ka traženju smisla mimo korisnosti. Drugi fenomen je radost koja izbija neobuzdano iz svakog trenutka igre i koja je toliko dragocijena i rjetka u našim životima. Učenje u Praznom prostoru najmanje je učenje vještina. Ono nije ni učenje kroz igru. Ono je učenje igre same. Učenje onog što smo zaboravili.” Da li je potrebno reći da su kroz ovu školu za dvadeset godina prošle na hiljade polaznika? Da je na stotine njih upisalo umjetničke Akademije. Čini se da su još značajniji oni koji su krenuli u drugim smjerovima, i rade kao ekonomisti, pravnici, veterinari, medicinari, bankari, itd. i u svoje kolektive unose vedrinu, kreativnost, osjećajnost, maštovitost, kojom razbijaju monotonost svakodnevnih automatizovanih poslova, i čuvaju zaposlene da ne postanu strojevi, šarafi, kotači… Pored Pejakovića, predavači su i Marija Backović, diplomirana psihološkinja, Slaviša Grubiša, akademski glumac, Pavle Simonović, filmski reditelj, Milivoje Lakić, producent itd. Da li je potrebno istaći da bivši učenici, odnosno predavači ovog Studija, prvi u redu kad treba podići glas i kritički stav protiv raznoraznih društvenih anomalija. Prazni prostor je i producent pozorišnog događaja godine, predstave Ana Karenjina, ali o tome nekom drugom prilikom.

Dejvid Foster Volas, jedan od bitnijih pisaca na engleskom jeziku sa kraja XX vijeka, u pismu obraćanja studentima, na kraju godine, piše i o slobodi: “…ima i drukčijih sloboda, a o onoj vrsti koja je najdragocjenija nećete baš mnogo čuti u ovom svijetu pobjeda, uspjeha i foliranja. Zaista važna vrsta slobode sastoji se od pažnje, svjesnosti, discipline, truda, sposobnosti da se zbilja brinemo za druge ljude i žrtvujemo se za njih, iznova i iznova, na milijardu neupadljivih, malih, ne-seksi načina, svaki dan. To je prava sloboda. Tako se uči kako se misli.” O takvoj vrsti slobode se ovdje uči.

Sloboda je kad naša omladina ne pristaje na plemenska, nacionalna svrstavanja i grupisanja, najvoljeniju igru odraslih u modernoj istoriji Crne Gore. I pored opšte gungule revizionizma i nacionalizma, naša omladina i dalje se radije opredjeljuje za Gretu Tunberg, nego li za Krsta Zrnova, odnosno Pavla Đurišića... Svjesni su oni i da je neoriginalno ličiti i kopirati svoje roditelje prije dvadesetpete godine, čak i ako ti je otac Majkl Džordan, izaberi da treniraš fudbal, a ne košarku, glasila bi stara crnogorska poslovica. Ako pričamo o kolektivnim slobodama, tridesetom avgustu i ostalim tricama, čini se da jedina sloboda koja nije skroz obezvrijeđena i za koju ima nekog smisla boriti se, ona kolegijalna, a pogotovo generacijska solidarnost omladine, koja je tako ovdje često izostajala.

Crnogorsko narodno pozorište

Sloboda se nazire i u repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta, hramu crnogorske kulture (makar bi to trebao da bude). Poslije duge pauze ponovo je u CNP-u režirao Danilo Marunović, predstavu The Effect koja bi mogla zanimati omladinu. Dolaskom Marka Baćovića na čelo ove kuće, koji je svoju uspješnu pozorišnu karijeru gradio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, šansu da postave predstave dobili su i mlađi reditelji. Aleksandar Jovanović iz Podgorice, diplomirani filozof i pozorišni reditelj, na maloj sceni CNP-a postavlja prvo djelo Slavomira Mrožeka “Policajci”, u jakoj glumačkoj podijeli, čija je premijera zakazana za 25. oktobar. Dok na Velikoj sceni, Tara Manić, mlada rediteljka iz Beograda, sa već zapaženim radom iza sebe, režirala je Horvatovu Omladinu bez Boga, čija je premijera bila 14. oktobra. Kao neposredni svjedok nastanka predstave Omladina bez Boga, dajem sebi za pravo da napišem osvrt na ovaj događaj.

Prije svega, rediteljka Manić postavlja predstavu sa čvrstim temeljima. Ona izbjegava momenat aktuelizacije Horvatovog teksta, toliko privlačno riješenje njenim kolegama širom Evrope. Rediteljka odbija da izazove privremeni efekat i nasilne osjećaje odgovornosti gledaoca, čulne senzacije, i sa moralističke pozicije progovori i jeftino aktivistički pozove na akciju usljed permanentne prijetnje fašizma. Rediteljka je inteligento pustila da doživimo 1936. iz Horvatove perspektive, samim tim gledalac jasnije može da uoči, šta je pisac u ovom antifašističkom udžbeniku kako ga određeni terotičari proglašavaju, želio da nam prenese.

Rađanje fašizma
Rađanje fašizmafoto: Duško Miljanić

Gledaoci u miru mogu da sagledaju razloge koje su doveli do razvoja nacističkog društva. Nepreuzimanje lične odgovornosti, konformizam, potisnuta individualnost i potisnuta seksualnost, eskapizam, sve je to niz koji vodi do zločina u ovoj predstavi. A zlo je, ništa drugo do banalnost kako ističe Hana Arent, odnosno nečinjenje. “Pojedinac se ništa ne računa, postaje nešto samo u stroju”, riječi su koje odzvanjaju u predstavi, dok svi biježe u kolektivnu odgovornost, a tu ih vreba vođa, koji će da preuzme i riješi sve odgovore umjesto njih.

Izuzev sveprisutnog glasa razuma u liku profesora, koji se i sam u jednom trenutku prikljanja opštem ludilu, usljed egzistencijalne ugroženosti, izgleda da su svi ostali odrasli pomirljivi sa stvarima oko sebe i infantilni. Djeca kao kolaterelna šteta takvih okolnosti bez orijentira i sistema vrijednosti, zapadaju u okrutnost.

Predstava nam i na suptilan način otkriva odrastanje djece i u (malo)građanskim porodicama, u kojima je nepoželjno suočiti se sa istinom. U predstavi se, kao i romanu, osjeća duh optimizma, nade, pogotovo u trenutku kada se profesoru vraća glas razuma, što dovodi do niza pozitivnih stvari. Horvat nas upućuje da pojedinac, ipak može da mijenja stvari, i u okolnostima opšteg meteža, kakva je bila 1936. u Njemačkoj.

Rediteljka Manić, ostaje vjerna piscu i uspijeva da nam predoči atmosferu 1936. godine. Atmosferu dekadencije, jeze, zlosutnosti. Minucioznim vođenjem projekta zajedno sa svojim autorskim timom, rediteljka uspijeva da i pored brojnih promjena, velikog teksta i glumačkog ansambla, preko dvadeset glumaca (blizu trideset uloga je na sceni, pojedine uloge se dupliraju) predstavu učini prohodnom, odnosno lakom za praćenje.

Naizgled jednostavna scenografija autorke Vesne Popović koja podsjeća na pistu - naglašava period “ogoljenog klasicizma” (arhitekura nacističke Njemačke), u svojoj monumentalnosti i jednostavnosti pista nagovještava snažan politički etos usmjeren prema budućnosti.

Takav izbor postavke scene, učinio je da je na sceni sve ogoljeno i da najmanji glumački gest, drhtaj bude vidljiv, što je dodatno obavezalo glumce i rediteljku. Kako prostor za improvizacije glumaca i ne postoji, zajedničkim strpljivim i posvećenim radom rediteljka i glumci su uspijeli da izgrade veliki sistem, kod koga je i najmanja komponenta podjednako važna.

U okolnostima brojnog glumačkog ansambla, grupnih scena i promjena jedan od presudnih stvari za funkcionisanje sistema bilo je savladati i usvojiti scenski pokret za koji je zadužena bila koreografkinja Tamara Vujošević Mandić. U svedenoj, gotovo filmskoj postavci glume, lišenoj nepotrebne teatralnosti, glumci su dobili pistu gdje njhovi talenti dolaze do punog izražaja.

U mnogobrojnim kostimskim promjenama kostimografkinja Selena Orb je uspijela da isprati rediteljkinu zamisao u evociranju i rekonstrukciji epohe iz tridesetih godina. Sve ovo je omogućilo gledaocu da sa uživanjem prati ovaj naizgled dugi triler, i da mu u svakom trenutku bude sve jasno, i bez nekog većeg strpljenja dočeka rasplet. Dodatna vrijednost ove predstave što u njoj igraju i studenti cetinjskog FDU.

Preporučujemo za Vas