POVODOM 115 GODINA OD ROĐENJA HANE ARENT (2)

Čovjek nema gdje pobjeći jer je sve javno

Ono što ju je kod SAD-a najviše impresioniralo je to što nikad nije bila nacionalna zemlja, pa samim tim bila je udaljena od malignog nacionalizma i šovinizma. Građanstvo je bilo vezano za Ustav, a ne za etnicitet ili rasu

3438 pregleda 0 komentar(a)
Hana Arent, Foto: Printscreen YouTube
Hana Arent, Foto: Printscreen YouTube

(Nastavak iz prošlog broja)

Potrebu za društvenim udruživanjem kao izraz političkog stava, Hana Arent je pokazala još u osnovnoj školi a nastavila dalje kroz život. Nakon što je vidjela kako gori Rajhstag novembra 1933. godine, znala je da je vrijeme za politički aktivizam.

Po njenom mišljenju, izazvana realnošću, filozofija koja je trebalo da obezbijedi čovjeka da djeluje na moralan način, je podbacila. Intelektualci nisu bili ništa bolje pripremljeni da djeluju protiv nacifikacije zemlje. A nacifikacije mnogi tadašnji intelektualci nisu bili ni svjesni. Umjesto toga, profesori univerziteta su se odlučili da sačuvaju svoje poziije i ambicije da postanu “veliki”, postavljajući sebe “iznad situacije”. Suštinski su postali robovi sopstvenog načina mišljenja i kukavičluka. Ipak, Hana Arent bira drugačije.

Budna kakva je uvijek bila započinje konkretan politički aktivizam. Nakon razvoda od svog prvog supruga Gintera Andersa, takođe filozofa i markiste, sina poznatih dječjih psihologa Vilhelma i Klare Stern, dolazi u Berlin i u svom stanu organizuje susrete za ljude iz komunističke i jevrejske organizacije. Tokom posjete biblioteci, gdje je bila na zadatku da sakupi sintezu odnosno genezu antisemitskih izjava kroz medije, biva uhapšena.

Da je sreća pratila Hanu kroz život, govori i činjenica da je iz zatvora puštena nakon osam dana, jer je naišla na mladog inspektora, koji se do tada bavio kriminalistikom, a još uvijek nije utonuo u slijepi sistem (ne)razmišljanja, pa mu nije bilo logično da drži zatvorenu jednu mladu doktorku filozofije, koja je u biblioteci čitala novine.

Nakon ovog događaja, uvidjevši da će stvari samo da budu gore napušta Njemačku i odlazi u Pariz. Preko dana sarađuje sa jevrejskim organizacijama, a uveče širi svoj, inače bogat, socijalni krug.

Zajedno sa sunarodnicima Bertoltom Brehtom i Arnoldom Cvajgom stvara intelektualnu zajednicu sa domaćima Sartrom, Kamijem, Simon de Bovoar, Merlo-Pontijem i Bretonom. U Parizu upoznaje i postaje bliska sa još jednim jevrejskim izgnanikom, Valterom Benjaminom, koga svijet pamti kao najpoznatijeg “flâneur”-a i bilježnika kulturnog tkanja Zapadne civilizacije. Valter Benjamin će imati veliki intelektualni uticaj na Hanu, a ona će mu se odužiti čuvanjem i predstavljenjem njegovog legata onako kako to prijatelji najbolje znaju - udišući mu iznova novi život.

U Parizu Hana upoznaje i Hajnriha Blihera, komunistu i ključnog pripadnika ljevičarskog marksističkog krila u Njemačkoj, bliskog prijatelja Bertolta Brehta, Valtera Benjamina i lijevo orijentisanih francuskih intelektualaca. Bliher je poticao iz siromašne porodice, ali su ga pamet, šarm, pravdoljubivost i želja za znanjem učinili velikim i uticajnim intelektualcem.

Nije bio Jevrejenin. Hana i Hajnrih su bili u braku sve do njegove smrti 1970. godine. Bio je to brak u velikoj ljubavi. Hana je bila oduševljena što je dobila one dvije stvari koje su joj bile najpotrebnije - ljubav života i sopstveno jedinstvo. Govorila da je on “njen čuvar samoće”. Samoće, iz koje je stvarala svoja razmišljanja i zahvaljujući kojoj mi uživamo u Arentinim djelima.

Do 1939. godine Francuska je držala otvorena vrata za jevrejske izbjeglice iz Njemačke, međutim onda je odlučila da limitira njihovo kretanje i formirala je izbjegličke logore u kojima su morali biti svi pridošli Jevreji. Među njima su bili i Hajnrih u muškom, a Hana u ženskom logoru.

Logor je bio mjesto u kom je Hana istovremeno mogla da osjeti posljedice pogrešnih politika i ispita ivice izdržljivosti ljudskosti i života uopšte. Samanta Hil vrlo delikatno i efektno iz ovog djela Haninog života iznosi dva najvažnija pitanja. Samoubistvo i očajanje. Kako Hana u svojim pismima navodi, momenat samoubistva samo je jednom pomenut u logoru, i to u smislu kolektivnog samoubistva.

Objašnjenje za to, Arent nalazi u činjenici da niko u logoru nije osjetio ličnu nesreću i besmisao zbog čega bi posegnuo za ovakvim činom, već su zajedno dijelili kolektivnu sudbinu. U kasnijem eseju “Destrukcija šest miliona”, Arent navodi da su nada i očajanje dvije strane iste medalje, koje ljude okreću ka prošlosti i budućnosti.

Arent poetično ukazuje na sudbinu i stihove poljskog pjesnika Tadeuša Borovskog, koji je kao mladić bio u Aušvicu, i svjedočio postojanju kolektivne nade, ne u bolje sjutra, već u povratak svijeta i života kakav je bio nekada, da bi šest godina nakon oslobođenja stavio svoju glavu u plinsku peć. Za Borovskog život nakon svega što se desilo nije bio podnošljiv jer onaj stari nikada nije mogao da se vrati. Borovski u zbirci priča i pjesama “Ovuda za Gas sobe, dame i gospodo” kaže:

”Nikada ranije u ljudskoj istoriji nada nije bila jača od čovjeka, ali nikada takođe nije učinila toliko lošeg kao u ovom ratu, u ovom koncentracionom logoru. Nikada nismo bilo naučeni da odustanemo od nade, i zato danas nestajemo u gasnim komorama.”

Ovim Arent ukazuje na nadu koja zna biti opasna barijera u planiranju akcije socijalnih mreža i stvaranju novih početaka kojima čovječanstvo treba da teži.

Nakon izbavljenja iz logora Hana i Hajnrih, uz pomoć jevrejsko-američkih organizacija, dobijaju dvije vize za boravak u Americi. Na brodu, koji ih je vodio u nastavak izuzetno sadržajnog života, nosili su i kofer Valtera Benjamina, koji se u Portbou, nadomak potpunog egzila, ipak opredijelio za samoubistvo, ostajući individualac do kraja. U koferu je bio rukopis Benjaminovog djela “Teze o filozofiji istorije”. Dok su prelazili Atlantik čitali su naglas ostalim izbjeglicama:

”Tradicija represije nas uči da “urgentno stanje” u kome živimo, nije izuzetak već pravilo. Moramo se držati koncepta istorije koji u sebi sadrži ovu važnu misao. Onda ćemo jasno shvatati da je naša obaveza da obezbijedimo stvarno stanje hitnosti, i ono će poboljšati našu poziciju u borbi protiv fašizma.”

Hana Arent je imala 35 godina kada je, nakon dva svjetska rata, doplovila u SAD. Hanu je u životu sreća pratila. U svom tranzicionom periodu, koji dobro znaju svi oni koji su mijenjali mjesta boravka, Hana je bila kućna pomoćnica u jednoj američkoj porodici, učila engleski jezik i bila pametnija i intelektualno zrelija nego ikada. Bilo je to vrijeme novih početaka za koje se Arent stalno zalagala.

Pored američkog načina života Hana je upoznavala i njihovu politiku, koja je bila drugačija od one tradicionalno evropske lijeve i desne orijentisanosti, i čije je iskustvo Republike uticalo puno na njene političke stavove, smatrajući Republiku realnom šansom za slobodu.

Ono što ju je kod SAD-a najviše impresioniralo je to što nikad nije bila nacionalna zemlja, pa samim tim bila je udaljena od malignog nacionalizma i šovinizma. Građanstvo je bilo vezano za Ustav, a ne za etnicitet ili rasu.

Nakon izleta u domaćinskim poslovima, Arent se vraća pisanju i akademskom životu, odnosno početku pisanja svojih djela iz “američkog perioda” i profesorskom pozivu. Kako su organizacije koje su joj pomogle da nađe posao jevrejske, onda se to pitanje pripadanja Jevrejima stalno ponavljalo. Istina, ponavljalo bi se i bez njih.

Prema sopstvenom priznanju Hana Arent je bila dio cionističke organizacije od 1933. do 1943. godine zbog “jevrejskog pitanja”, koje je smatrala čisto političkim pitanjem. Međutim, nikada nije bila nacionalista i gledala je na naciju kao na odvojeni entitet od države.

Vrlo je bila svjesna opasnosti od antisemitizma, ali je odbijala tezu o vječnom antisemitizmu. Hana Arent nakon 1943. godine nije bila sa cionistima jer je odbijala njihovu ideološku matricu. Smatrala je da Jevreji treba da imaju svoju domovinu, ali je bila protiv jevrejske nacionalne države. Zalagala se da Evropska federacija garantuje sigurnost kada bi sistem nacionalnih država bio uništen, kako se to već i desilo.

Ako nacionalne države ne mogu da obezbijede osnovna ljudska prava za sve svoje građane, onda je za Arent, politička obaveza da se izborimo za političko tijelo koje to može da omogući. U “Izvorima totalitarizma” navedeno je definisano kao “pravo da imaš prava”. Ovakva Arentina razmišljanja predstavljaće mnogo puta tačke velikog sukoba sa nekim istaknutim Jevrejima. A najveći sukob će se desiti tokom njenog izvještavanja sa suđenja Ajhmanu u Jerusalimu.

Iste godine kada je dobila američko državljanstvo 1951. godine Hana Arent objavljuje svoje kapitalno djelo “Izvori totalitarizma”, koje je i danas mjesto velike polemike i čestog nerazumijevanja. Pokušavajući da bolje razumije fenomenologiju totalitarizma Arent se služi sličnim postupkom razvijanja građe kao Valter Benjamin u svom djelu “Teze o filozofija istorije”.

Metod ne podrazumijeva linearni tok historicizma, već “kristalizaciju” raznih elemenata koji fenomenološki oslikavaju totalitarizam. Za Hanu Arent jedno od glavnih obilježlja totalitarizma je - usamljenost, nasuprot samoći, koju smo ranije pominjali i koja je neophodna za promišljanje i političko djelovanje. Usamljenost je, kako Arent tvrdi, cilj totalitarizma i glavni oblik terora koji totalitarizam sprovodi.

Onoga trenutka kada su ljudi usamljeni, totalitarnim vladama je mnogo lakše da njime upravljaju, jer je usamljenim ljudima mnogo teže da se ujedine, pošto im nedostaju veze neophodne da se organizuju i pobune. Političko djelovanje zahtijeva akciju i saradnju. Dok je “usamljenost blisko povezana sa iskorjenjenošću i suvišnošću, nedostatkom mjesta u svijetu, priznatog i garantovanog od strane drugih, samoća je suprotno.

U samoći se ostvaruje sopstvo, koje se potvrđuje u svom identitetu, jedino od strane povjerenja dostojnog društva sebi jednakih. U usamljenosti čovjek gubi povjerenje u samog sebe kao partnera svojih misli i elementarno povjerenje u svijet neophodno da bi se doživjela bilo kakva iskustva. Sopstvo i svijet, sposobni za mišljenje i iskustvo, gube se u istom trenutku.”

Jedan od načina na koji totalitarni režim doprinosi usamljenosti jeste sistemsko zamagljivanje realnosti i fikcije, i nemogućnost da se jasno vidi granica između onošto je istina a šta laž. U toj nemogućnosti prepoznavanja istine i laži, subjekti odustaju uopšte od pokušaja saznanja. Još jedan važan momenat u “Izvorima totalitarizma” jeste rušenje granice između privatnog i javnog života, čemu je prethodila liberalizacija privatnog odnosno ekonomskog interesa u javni odnosno politički djelokrug.

Ono što bismo danas nazvali privatizacijom politike. Arent analizira kako su biznismeni, iz želje za širenjem tržišta, uveli u prostor politike svoje biznis modele, i preuzeli funkcije u državi, rukovedeći se svojim privatnim a ne političkim interesima. Odnosno, potčinjavajući političke privatnim, odnosno ekonomskim interesima.

Kako navodi: “Biznismeni su postali političari i bili su proglašeni za državnike, dok su državnici izgledali ozbiljno jedino ako bi govorili jezikom uspješnih biznismena.” Neravnomjerna raspodjela dobara, oličena u privatnim interesima bila je nekompatibilna sa potrebom za stabilnim institucijama. Sve to je dovelo do izjednačavanja ekonomskih/privatnih sa političkim interesima. Stoga dolazi do socijalizacije privatog i javnog, povećavajući klasne razlike a istovremeno uništavajući političke institucije.

Arent se vratila u Evropu prvi put u novembru 1949. godine, kao izvršni direktor Komisije za rekonstrukciju jevrejske kulture. Najružniji utisak po povratku su ostavili razrušeni njemački gradovi, a najljepše osjećanje imala je kada je na ulicama čula ljude koji govore njen, maternji jezik. Jezik je ostao.

U jednom TV intervjuu Arent je govorila da je sretala ljudi, koji su nakon saznanja o Aušvicu, od šoka zaboravila svoj, tada maternji jezik - njemački jezik. Ona nije bila jedna od njih. Za nju je jezik prostor koji omogućava našu egzistenciju kroz razmišljanje. Razmišljamo jezikom. Kako je govorila “U tim teškim godinama nije njemački jezik poludio”.

A samo na njemačkom jeziku je znala omiljenu poeziju napamet. Autorka biografije nam dio ponovnog dolaska u Evropu i povratka kući vezuje za njene prijatelje koji su neprekinuta nit Haninog života. Nakon korespondencije sa Jaspersom i njegovom ženom Gertrud, odmah nakon oslobođenja, uslijedio je i njihov susret uživo.

Za Hanu Arent je to bilo jedna od najvećih životnih dragocjenosti - činjenica da su živi, da su se opet vidjeli i da će opet moći da razgovaraju. Činjenica da je takav razgovor i dalje moguć, bila je primjer čiste sreće. Nigdje više, kao u odnosu sa bliskim ljudima Hana ne dokazuje svoju teoriju o kontinuitetu života, o izvoru sa stotinu početaka. Ti odnosi nisu samo sa prijateljima već uopšte sa ljudima, koji su za nju imali veliki značaj. Jedan od njih je i Martin Hajdeger. Nakon 17 godine ćutanja progovorili su, u onom prostoru koji Hana naziva privatnim, podcrtavajući ljubav kao apolitičnu.

Ljubav je za nju odnos dvoje ljudi okrenutih od svijeta, okrenutih jedno ka drugom i zato je potpuno suprotna od politike. Nakon toliko svega što se desilo između Hajdegera i nje, Hana je uvela dva pojma za razmatranje - opraštanje i izmirenje. Za nju, opraštanje je za sami odnos dvoje ljudi loše, jer uspostavlja hijerarhijski sistem u kome onaj koji oprašta se postavlja iznad onoga kome je oprošteno, dok izmirenje označava kontinuitet sa novim početkom.

Za odnos sa Hajdegerom, Hana se odlučila za izmirenje. Hajdeger je svojoj ženi priznao da je Hana Arent najveća strast njegovo života i da je zahvaljući njoj napisao “Biće i vrijeme”. Zahvaljujući Hajdegeru i Arent je napisala svoje veliko djelo “Conditio humana” 1958. godine.

Nasuprot Hajdegerovoj teoriji o “bačenosti u svijet”, Arent propagira sudjelovanje u svijetu kroz mišljenje i akciju. Da bi čovjek mogao sudjelovati i posmatrati svijet iskustveno, mora imate jasne granice privatnog i javnog. Privatno za osamljivanje i razmišljanje, a javno za djelovanje, prikazivanje svijetu i iskušavanje svojih razmišljanja.

Arent u “Conditio Humana” kritikuje masovno društvo koje je do te mjere socijalizovalo sve, da se izgubila jasna granica između ovih prostora, koja je, paradoksalno, usled velike individualizacije, stvorila jedinstveni prostor u kome je misaono, privatno kretanje suženo. Čovjek nema gdje pobjeći jer je sve javno. Sada više nego ikad. Ljubav takođe treba držati u sferi strogo privatnog, jer joj samo tako omogućujemo neophodnu slobodu.

(Kraj u narednom broju)

Preporučujemo za Vas