SAVREMENA PROZA: UZ ROMAN TATJANE BEČANOVIĆ

Djelo božje ili iskušavanje teksta

Opus dei je tekst bez pauza, po logici retoričkog žanra - ismijavajući ismijava sve i smije se svemu, svemu onome čemu se smije i smijat i svemu onome čemu smijati se ne smije. A smijanju se može sve

2260 pregleda 0 komentar(a)
Tatjana Bečanović, Foto: Luka Zekovic
Tatjana Bečanović, Foto: Luka Zekovic

Tumač književnog djela, onaj koji argonautski traga za saznanjem unutar fenomena književnog, a koji je, kako vrijeme prolazi, sve sam bliži zaključku - sam sebi dovoljan; dakle, onaj koji se upušta u sumnjivu potragu za značenjima, o književnom tekstu može pisati samo kroz književnost. Opus dei nije studija. Mada, u poststrukturalističkoj strategiji dočitavanja umjetničkog teksta Opus dei (mnogo više od znaka), može i tako da se doživi.

Opus dei nije ni roman - ma koliko rastegljivost postmodernističke poetike umije da književnu bajalicu ovog tipa uzglobi u neko od svojih žanrovskih određenja romana. Opus dei je, sa zadrškom čitanja koje se čudi nad pročitanim, Tekst sam sobom. Tekst sa velikim T. Tekst koji ima ambiciju, tekstualnu, da posvoji čitaoca. Da mu zapadne za vrat, onako kako se pada za vrat s narativnog neba, ili kruške, čitalačke, svakako. Da mu održi retoričko, i novo, i antimitologemsko Slovo, koje se, prvo doživi kičmom ili glavom, a onda, po logici žanra Teksta, izgovori na Trgu, i to ni manje ni više do čitalačkom puku blijedom od Vjere, i prestravljenom pred Istinom koju čuje čitajući.

Tu je pauza, a čitaoci to vole. Vole pauze, retoričke. Opus dei je tekst bez pauza, po logici retoričkog žanra - ismijavajući ismijava sve i smije se svemu, svemu onome čemu se smije i smijat i svemu onome čemu smijati se ne smije. A smijanju se može sve - Derida je, ipak, tome bio kum! Zato je Opus dei tortura smijačkog Teksta! Teksta koji pada odozgo - na krdo, na stado, na pasivni čopor. Na našu grozno provincijalnu zbilju. Na kolektiv koji vjeruje u estetizovan narativ sa hepiendom - ideološkim, mitološkim i teološkim. Na sve ono čemu su nas učili dostojanstvenici Familije i Domovine. Ili, da budemo pošteni, roditelji - ubijeđeni u ispravnost jezika istorije i poezije.

Bart je prorokovao, strukturalistički i apodiktički, Smrt autora! Rijetka djeca, po identitetu ludisti i lunatici, koja sanjaju neki novi svijet, ne vjeruju u Bartovo prorokovanje smrti Autora. Pitaju se, ta djeca, šta je sa autoricom, sa velikim A? Uhvatiti se u koštac sa sistemom koji ima morbidnu ambiciju da bude vladajući (i to vladajući po mitskoj mjeri svemoći), izgovoriti onima koji čuju da je car go, a bog mrtav (danas mrtviji nego ikad) nije samo artistička instanca zahvaljujući kojoj se kodovi, konvencije i diskursi gomilaju u tekstu, to je ipak i hrabrost po mjeri čovjeka koji ne pristaje na nijemost. Tanja Dunjina (nominacija koja nema za cilj da romantičarski mistifikuje već da u prvi plan izbaci stvaralačko žensko kao suprotnost vladajućem muškom) mitološku svijest, za koju tvrdi da je vječna, pokušava da nadvlada ne uvjerljivijom konstrukcijom već novim mitom koji će izaći iz umjetničkog kao takvog, kao konstrukta kojim se svijet ne može promijeniti, ali može učiniti podnošljivijim.

Takav je Opus dei, promišljen i incidentan, erotično dekonstruktivan, sardoničnan, ciničan, podmukao, blasfemičan i divno inteligentan doziv priče. Čitajući, ja sam, čitalački zanesen, tražio riječ, samo jednu, koja će od Njenog govorenja na Trgu učiniti da svijet bude čitanje. Našao sam porobljivačku sintaksu kojoj nijesam uspio da se oduprem.

Opus dei Tanje Bečanović je za čitaoca sa čitalačkim iskustvom. Takav čitalac, koji je davno odbjegao u čitanje, ima šta da nađe u njenom domišljenom prizivanju nekog tamo Bulatovića, nekog tamo Pekića, nekog tamo Radomira Konstantinovića. Na kraju, sve je to samo poigravanje u šesnaestercu interteksta. Ili, po logici kotrljanja Orfejeve glave, ponovni susret sa bespoštednom kritikom kič-ideologije, kič-mitologije, kič-prostora, kič-navika, kič-svijeta oboljelog od ćutanja od kojeg pati i nekada ponosna kategorija zvana intelektualac. Opus dei nudi susret sa Veljim svijetom kojim vladaju Mali. Ona, prije koje je umro Bart, oživjela je riječ “fajt”. A okršaj ne može biti sa onima, divno očuđenim, koji čitaju, već sa onim koji vjeruju. Dakle, Opus dei se pedagoški događa čitaocima koji umiju da vjeruju u samo jedan narativ - iza koga je stala svijetla domovina, sa velikim D.

Na preko četiri stotine stranica ovaj Tekst više liči na “Little Boy” nego na Djelo božije (ako je razlika uspostavljiva). To je svojevrsno cijepanje (tot)alnog narativa na nukleuse, od kojih nema spasa. Njenoj, Autorkinoj, rečenici ne možete umaći, njenom dočitavanju simbola se ne možete sakriti, u njenom Tekstu, od našeg teksta, ne ostaje ni kamen na kamenu. Sve je, ali baš sve, podložno preispitivanju. Čitalac uljuljkan osvojenim prostorom konfora, usvojenim pravilima ponašanja, kulturom za koju bi dao i svoj čitalački život, može da osjeti jezu od činjenice da sve ono na šta počiva njegovo Vjeruju nije ništa drugo do jedna o beskonačno propadljivih zabluda.

Neće biti rijetki oni koji će pitati: A čemu Ovo? A čemu Ovo o Njemu o kome znamo sve? Ne, nije to taj On. Mada liči na njega. Ovo je jedan od bezbroj njegovih inkarnata koji je i u nama. Koji gospodari vremenom. Koji kontroliše i kome se otimamo. Irene Valjeho u knjizi “Zapisano u beskraju - nastanak knjige u antičkom svetu” kaže: Hiljadu petsto godina pre Homera, Enheduana, pesnikinja i sveštenica, napisala je zbirku himni čiji se odjeci čuju još u Bibliji. Potpisala ih je s ponosom.

Izgleda da je na početku svega bio jezik, ipak.

Izgleda da je Tanja, ponosno, umjela napisati sve ono što smo Mi otćutali.