REXHEP QOSJA, LAUREAT NAGRADE “TEUTA”

Noć je njihov dan, dan je naša noć

U obrazloženju nagrade “Teuta”, Žiri je konstatovao “Mjesto i uloga romana “Noć je naš dan” i drugih romana Rexhepa Qosje pokazuje da pisac razgrađuje tradicionalne, romantičarke i realističke književne kodove

3861 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Balkan Web
Foto: Balkan Web

Iako je rođen i odrastao u Vusanju, u blizini čuvenih Ali-pašinih izvora; iako je rastao i odrastao u Gusinju; iako u zavičaju provodi ljetnji odmor; iako mu je u Crnoj Gori ime cijenjeno i s pravom slovi za velikana albanske književnosti i kulture, Rexhep Qosja, svojevremno i kandidat za Nobelovu ngradu, tek je dobijanjem regionalne nagrade “Teuta” (Crna Gora, Albanija, Kosovo), poslije šezdeset godina plodnog književnog stvaralaštva i knjiga objavljenih na francuskom, grčkom, italijanskom, arapskom, turskom, švedskom, njemačkom, ruskom, makedonskom, romskom, slovenačkom i srpskom, doživio da mu se knjiga objavi i na crnogorskom jeziku.

Riječ je o romanu “Noć je naš dan” (preveo Nikola Berishaj) u kojem Qosja, više i dosljednije nego u ranijim knjigama, tipično postmodernističkim manirom, uvodi “netipičnog” glavnog junaka - Budina Budu, violinistu, intelektualca, pisca koji poslije dugogodišnjeg izbivanja ii života u svjetskim metropolama, stiže u zavičaj, svjestan da grad iz kojeg je otišao, nije i grad u koji se vratio. Gradić sa “jednom nogom u opanku, drugom u cipeli”, narastao je u urbani centar sa višestruko povećanim brojem stanovnika, javnim ustanovama, privrednim i društvenim objektima, a nakon života u miru i radu, našao se u vrtlogu burnih i prelomnih događaja koji su urušili državu i društvo “po mjeri čovjeka”. Kao na moru poslije bure - sav šljam isplivao je na površinu. Vrijeme je tranzicije, svako se snalazi kako umije ili gubi kako mora, novokomponovani biznismeni, tajkuni, prevaranti, šverceri, mafiozi i krimosi, u sprezi sa korumpiranim političarima - dijele i raslojavaju društvo na “novu” klasu i sve siromašniju radničku populaciju. I u Vajazanu je tako. Tradicionalne vrijednosti su razorene, etičke norme i prncipi takođe, mnoge veze pokidana, ljudskost se izgubila. Vrijeme je - nevrijeme...

Budin Buda, skromni i dobroćudni mladić, umjetnička duša, violinista dugih ruku i tankih prstiju, ljubitelj poezije i filma, zavičaju se vraća kao čovjek širokih ramena, tvrdih i jakih pesnica, ogrubio i ojačao surovom borbom za golu egzistenciju u tuđem svijetu, izmijenjen i psihički i fizički, kao i grad koji je izgubio i izgled i dušu. I on će se, u zavičaju, osjećati kao u gradovima u kojima je živio, bez trunke nostalgije i sentimenta.

Već prve noći u rodnom domu, dok mu je otac na službenom putu, povaliće maćehu, sisatu i zrelu ženu, jakih butina. Ta noć, noć seksa, kidanja moralnih skrupula - najava je budućih dogđaja u kojima će Budin Buda biti vinovnik, surovi egzekutor brojnih krivičnih djela - od pljački, ucjena, tuča do ubistava. I opet - “udvojenost” - dok sa pajtašima, Garipom i Demijem, beskrupoloznicima kao što i on čini što mu je volja, obrazovan i intelektualan, često i rado citira stihove i misli velikih pjesnika, zvižduće muzičku numeru iz filma “Skendberg” i, ponavlja stih: “Što su brda puna snijega...”

Uglavnom noću, Budin Buda, poznatiji po nadimku Kentaur (demonsko biće - pola čovjek, pola konj) ponašanjem i postupcima neprestano potvrđivao da je “dvojna ličnost” pola ljudska, pola animalna. Istovremeno sa zavođenjem “reda” u gradu, Budin Buda piše roman, neobičan, postmoderan, u kojem “nekad daje riječ junaku, a nekad sam postaje junak”, u kojem zapisuje događaje i kroki potezima portretiše značajne ličnosti Vajzana ali i filozofira o književnosti, čitaocu, ukusima, teorijama, žanrovima, ulozi mašte i fikcije, njihovoj prednosti u odnosu na realno. Izmišljeno je stvarnije, istinitije. Sa glavnim junakom dogovara da rade zajednički - junak da govori o svom životu a on da piše u romanu - o romanu, uvjeren da će tim djelom pobijediti na konkursu Ministarstva kulture za “Najbolji roman prve godine trećeg milenijuma”.

”Nekad dajem riječ junaku a nekad postajem ja junak. Ne, možda sam se pogrešno izrazio. Morao bih da kažem: nekad pretvarajući glavnog junaka u pravog autora, a nekad pretvarajući sebe u drugog autora...” - piše Kentaur, pa, obraćajući se čitaocima, kaže: “Vašoj želji da od samog početka saznate nešto više o događjima, a takođe i o likovima, odgovram ovim: Događaji se dešavaju, uglavnom, mada ne uvijek, noću; a događaje vam ne otkrivam ja, već ljudi koje sam slučajno upoznao, a to znači, sami likovi. Istini na volju, i ja ću se s vremena na vrijeme pojaviti u romanu”. I: “Od prve do posljednje stranice čitaoci će pratiti život i doživljaje glavnog junaka, iskrenu ispovijest iako će ih ono što im budem ispričao, izludjeti...”

Čitalac, stvarni i izmišljeni, zaista prati šta se čini u Vajazanu, život i likove građana, pripadnike “nove klase” koji na nepošten način dolaze do bogatstva, korumpirane političare, “prijateljice noći”, potkupljive carinike, tučaroše, a najviše “nerazdvojne trojke” - akcije Kentaura, Demija i Garipa koji postupaju gore od gangstera. Jer članovi Omerte i gradskih bandi imaju mjere i ne prelaze “granice” a Kentaur i družba ih nemaju. Zapaliće “Vavilon” - najveću samoposlugu u gradu i njenog vlasnika jer su za to dobili novac od konkurentske firme. Noću će posjetiti i vlasnika nacionalnog časopisa Globus danas, vezati ga za stolicu, napuniti mu usta krpom i zapaliti ga uz pridiku: “Ko je terorista. Ti koji pljačkaš poštene i nepoštene, varajući, izmišljajući, denuncirajući ili mi što uzmamo od tebe...”

Vajazanom se širi strah, strah od svega i svačega, od sopstvene sjenke, više se niko ne pita, ne iščekuje hoće li se nešto desiti, hoće - te ili druge noći, ali je to izvjesno, dan će to pokazati. Atmosfera je i kafkijanska, i beketovska, i kao kod Joneska ali je najviše balkanska, zapravo postbalkanska. Vajazan je na ivici “nervnog sloma”, Vajazan je razoren, stanovnici rastrojeni...

Rukopis Kentaurevog romana je u policiji, inspektor koji ispituje autora, prvi je čitalac; Qosjin roman je tiskan, ima brojne čitaoce... U tipično postmoderničkom maniru i “igre zbunjivanja” (Bart, “Život: priča”, Selindžer, Bahtin, Nabokov) čitaocu je razumljivo da im sadržina bude slična (pišu o istim događajima) ali su oni po svemu isti, identični! Razlikuju se samo po “izboru” čitalaca. Kentaurovi su brojniji, obični, čiji ukus zadovoljavaju trivijalnosti kojih, u principu, ima u svakom postmodernističkom romanu; Qosja, kao i svaki pravi pisac traži, i nalazi obrazovanog čitaoca koji će razumjeti i otkrivati višeslojna značenja romana, “vidjeti stvarnost iza vidljivog”. One najbolje će izazvati da ga studiraju i analiziraju.

Hrabar u životu, Qosja je to i u književnosti, u svakoj svojoj knjizi, pogotovu u romanu,,Noć je naš dan,,. Postmodernistički pristup i poetiku osvježio je inovativnošću i inventivnošću, umijećem da na više mjesta umetanjem literarnih,,ulomaka i pasaža,, učini roman zanimljivim i običnim i čitaocima s visokoestetskim kriterijumima, a teoretičare književnosti inspiriše da analiziraju i studiraju.

Kentaur, a pogotovu Qosja, znaju da više nema velikih tema u književnosti. Njihovi romani su metaforička slika savremenog društva zahvaćenog krizom. Ideali su mrtvi, Bog je mrtav, ubijen davno, moral je mrtav, zavjese i maske su pale, idoli su ljudi bez biografije i - novac. Aluzije na vrijeme prošlo kad se živjelo bolje - iluzije su o vremenu sadašnjem i budućem. Vajazan je stvaran, Vajazan je vašarište, Vajazan od “herojskog pozorišta realsocijalizma”, postaje Teatar apsurda u kojem je sve izokrenuto i pomiješano, ne zna se ko su glumci i ko koju ulogu igra i šta se igra, ko je reditelj. Predstave su noćne - kad se najbolje vidi.

U gradu ludih i poluludih, nagomilanih službenika, akademika, biznismena, novinara, estradnih zvijezda, izgubljenih i zagubljenih, tučaroša, glavna je manifestacija Dan zastave, 27. novembar, kad do ekstaze provale patriotska osjećanja građana Vajazana, dama i gospode, elite, političara, vlasnika privatnih firmi koji pokrivaju sve troškove. Organizuje se i prijem za 20 radnika.

Svečanost i slavlje okupljaju sve - od Kentaura do njegovih protivnika Idiota, Katrana i Mucavca. U centru grada, investicijom opštine i prilozima koje od bogatih građana ucjenom uzimaju Kentaur i kompanjoni, podiže se Odmaralište za službenike i, normalno, Dom poludjelih koji je žila kucavica grada, institucija od posebnog značaja, koja ima Statut, u njoj se odvija kulturna i društvena aktivnost, debatuje se, organizuju razni programi, donosi Manifest. U njemu su zapovijesti, pravila, misli i zadaci kao: “da se u ime domovine - isprate svi komunisti”, “da se, ako se demokratskim putem ne ujedini Albanija, okupira i oslobodi od Toski” do želje da Enver oživi da ne bi gubili vrijeme sa ovim bezobraznicima koji demokratiju razumiju kao slobodu da lažu i da kradu po zakonu ili van zakona. “U Domu poludjelih daju se patriotske nagrade, pohvale, medalje i odlikovanja pametnim, poludjelim i poludjelim pametnim i ove patriotske nagrade, pohvale, medalje i odlikovanja daju se njima za doprinos što su dali Zemlji svojom poludjelom pameću ili svojom pametnom ludošću; biti patriota uvijek je profitabilno, a najprofitabilnije je biti patriota koji hvali poludjele pametnjake”.

Kentaur zvižduće muzičku numeru “Šta će snijeg u planini”.

Qosja je završio roman, obradovao čitaoce i dobio nagradu “Teuta”.

Vjeruje se da je policiji podmetnuo svoj roman a Kentaurov rukopis izdavaču kao svoj i objavio ga pod svojim imenom. U Vajazanu, kao i u književnosti, sve je moguće.

Kentaur i likovi iz romana jedan po jedan odlaze iz Vajazana u svijet, neko da traži sreću, neko ni sam ne znajući zašto, neko u potragu za piscem koji ga je stvorio, nesiguran da li je to Kentaur ili Qosja, kome da zahvali ili na koga da se ijedi, zavisno od mjesta i uloge u romanu.

U obrazloženju nagrade “Teuta”, Žiri je konstatovao “Mjesto i uloga romana “Noć je naš dan” i drugih romana Rexhepa Qosje pokazuje da pisac razgrađuje tradicionalne, romantičarke i realističke književne kodove, kao Marsel Prust u francuskoj, Džejms Džojs u engleskoj, Fokner u američkoj i Sabato u književnosti Latinske Amerike.”

Čitaoci romana “Noć je naš dan” će se s tim složiti. Na kraju romana Qosja ili Kentaur zapisuju: “Ovdje se završava moja pripovjest o Budinu, Fakiru (Garipu) i Demiju i o njihovim žrtvama i gospodarima. Molim da se ne razočaraju čitaoci kojima se čini da je moja pripovjest završena prije vremena ali ni oni kojima se čini preduga. Onim što će se desiti nakon moje pripovjesti, nadajmo se da će se baviti drugi. Po našim, provjerenim informacijama Kentaurev rukopis je, na tajanstven način stigao u ruke crnogorskih čitalaca, Qosjin roman u knjižare na crnogorskom jeziku, biće promovisan na velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, Teatra apsurda. Govoriće uvaženi članovi Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Jevrem Brković i Žarko Đurović, odavno odsutni iz kulturnog i političkog života Crne Gore ali će glavnu riječ imati Vojo Stanić koji Qosjin roman doživljava kao svoje slike i Zuvdija Hodžić.

U CNP biće premijerno izvedena drama koju su zajedno napisali Redžep Qosja i Budan Buda, zvani Kentaur koji je napisao muziku, sjećajući se da se kao Manov muzičar Adrian Leverkun, digao u visine i pao na zemlju. Naziv drame je: “Što će snijeg u planine”.

Crnogorski čitaoci će se, napokon, na pravi način upoznati sa djelom albanskog, i svojeg pisca Redžepa Qosje, poznatog pod pseudonimom - Kentaur. Nepravda što se s njegovim djelom nijesmo upoznali kad je vrijeme bilo, ispravljena je. “Noć je naš dan”, uvjereni smo, i druge Qosijne knjige obradovaće crnogorske čitaoce, ponosne što je pisac “naše gore list”, veliko književno ime, utemeljitelj postmodernističke poetike u albanskoj književnosti koji stvaralačkim postupkom proširuje granice romana, pisac čije je djelo poodavno u svjetskoj književnosti, dakle, univerzalno. To mogu samo, veliki pisci kao albanski i naš Rexhep Qosja.

Preporučujemo za Vas