Njemu je osmijeh lajtmotiv, djetetu u sebi ne da da odraste i uglavnom se igra, umjesto kopački i fudbalske lopte odlučio se za daske koje život znače i veliko platno, pa su na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju napravili presedan - indeks dali šesnaestogodišnjem mladiću.
Smatra da nije teško ostati svoj, smisao nalazi u tome da ljude učini srećnim, trudi se, i uspijeva, da bude neobično običan. On i kolega Viktor Savić su 2018. godine osnovali “Teatar na brdu”, a pored glume odličan je u pisanju dječjih pjesmica, a zove se Andrija Milošević. Pored titula glumca, voditelja, pisca, najviše voli onu da je čovjek. Večeras će mu u Nikšićkom pozorištu, za izuzetan doprinos pozorišnoj umjetnosti, biti uručena nagrada “Veljko Mandić”, čime će zvanično početi 17. izdanje Međunarodnog festivala glumca.
”Veliko ime. Velika nagrada za mene. U Nikšiću su rasli veliki glumci, pjesnici, mnogi umjetnici i ljudi ljudskoga kova. Lijepo je priviriti u njihovo društvo”.
Priznaje da ne zna čime ga je gluma osvojila, ili je on “osvojio” glumu, jer to je nešto što se ne može izračunati, a sve su mu uloge drage - “čak i one loše i površne”.
”U umjetnosti svi imaju prava da glumu dožive na svoj način, a oni koji je žive i proživljavaju, oni uglavnom trpe. Nešto slično G sili u avijaciji. Navikavaš se na pritisak na velikim visinama, pri ogromnim brzinama. Mene privlače ti napori… Ne možete sve u životu uraditi najbolje. Nije prirodno. Glumački život je u svim svojim različitostima suštinski jedinstven. Sastoji se od neponovljivog bića koje je provodnik neke primamljive energije. Štoviše imate u svojim rezervoarima tog kosmičkog goriva, to ste srećniji, eksplozivniji i prijemčiviji”.
Ističe da je danas teško biti glumac na Balkanu, jer je “sve pretvoreno u tržnicu, tržiste”, a da korona, kao i ratno stanje, donosi samo zlo.
”Ljudi su se borili za ovo što danas živimo. Za mogućnost da sve ima pravo i slobodu da se proda. Internet je dao mogućnost svakoj budali da vam trubi na uvo, i u toj kakofoniji umrlih misli, treba se izboriti za iskrenu emociju. Kultura je postala samo riječ i ništa više. Svaki osmijeh nam na nos izađe, jer imate stotine drekavaca koji vam svojim zlom zatrpaju svaku nadu da dobar čovjek može da preživi ovaj potop ljudskosti. Zato je teško. Ali ja vjerujem u dobro i to me vodi…Ovo su tragična vremena u svakom smislu, a ova bolest je samo produbila ljudsku patnju. Tek ćemo izvesti zaključke o ovom dobu”.
Za njega kažu da je predodređen da ljudima izmami osmijeh, da smijehom liječi rane. On, pak, smatra, da je “samo to što jeste, prolaznik”.
”U međuvremenu volim da volim. Nalazim smisao u tome da ljude učinim srećnim. Možda i nekoga inspirišem da bude bolji, da vjeruje u sebe i svoje snove. Velika većina ljudi žudi za osmijehom, to olakšava život, čini ga probavljivijim. Mislim da ima mnogo dobrih i nasmijanih lica koja ne možete vidjeti na naslovnim stranama, jer 21. vijek traži senzaciju u banalizovanju tragedije, traži budalu da izigrava genija. Dobri ljudi žele mir. Povlače se da bi se zaštitili. E tu se mi nalazimo. Štitimo se pozorištem”.
Njegovi skečevi imaju na stotine hiljada pregleda, postao je rado viđen gost u mnogim domovima širom regiona, ali i šire, uz njega, i sa njim, mnogi su ponovo naučili da se smiju.
”Okupljamo se oko dobrote, podrške, smijeha i humanosti. Život je vic. Najkraća forma genijalnosti u kosmosu. Ako pažljivo posmatrate šta ljudi pričaju i suprotstavite ih onome kako zaista žive, to je gorka sala. Tako je danas na zapadu i na svim ostalim stranama svijeta. Mnogi su se zasitili, a mnogima je i oduvijek smetalo, što u našem digitalnom svijetu vladaju samostalni proizvođači malicioznosti, uvreda, psovki, busači u prsa, veliki ratnici zaludnosti i raznorazni uživaoci mržnje. Ja nudim sklonište od dehumanizacije, nudim lijepu riječ, naivnost, drugarstvo. Od banalnog pravim lijepe stvari, činim ih vrednijim, tražim u tome zrno dobrog raspoloženja. Zato sam u cijelom, podijeljenom regionu, rijedak rado viđen gost. Svi me doživljavaju kao da sam im iz kuće, što bi se reklo. To je nešto što najviše cijenim u svom dosadašnjem životu”.
Kako kaže, komične uloge su ga našle, a tražila ga je i publika. Priznaje da je težak hljeb komičara, ali i da je u komediji sve dotle dok god iko ima potrebu za smijehom.
Iako je korona zamrzla život i pretvorila ga u trenutak koji predugo traje, Andrija ne miruje - priprema dvije serije, film i novu knjigu za djecu.
Nije loše biti čovjek
Za 7. decembar zakazana je premijera filma Dušana Kovačevića “Nije loše biti čovek”. Riječ je o komediji sa elementima trilera. U filmu scenariste i reditelja kultnih filmova, koji se filmskoj publici vraća nakon 18 godina, jednu od uloga tumači i Andrija.
”Biće to jedan neobičan film. Život u ogledalu. Sudbina prikazana jezikom umjetnika. Ja sam to iskustvo rada sa Dušanom Kovačevićem doživio kao nagradu. Posebno sam pristupio toj ulozi i vidim da će to i biti nešto posebno u mom dosadašnjem radu”.
Od kišnog glisca do pileta
Vječiti dječak, kako sebe često predstavlja, čovjek koji smatra da je snaga u ljubavi i u dobroti, uspio je da se podigne na nivo djeteta i da stihove posvećene najmlađima ukoriči. Objavio je knjige “Kišni glistac”, “Mačak i skakutavo jaje” i “Medved Rajko i pčela Darko”, a završio je i novu bajku u stihu “Žile pile spasava svet”.
”Pišem iz srca. To je bujica koja je istekla iz mene i našla svoj život među djecom. Smatram za svoju odgovornost da se obratim najmlađima, da ih podržim u maštanju i traganju, ljubavi, hrabrosti i odrastanju. Sa mojim poemama i pjesmama djeca su osvojila sve nagrade na raznim takmičenjima. Iako nisam u školskom programu, njima se to dopada, oni te priče vole i recituju ih kada god mogu. Time se najviše ponosim”.
Bonus video:
