BOŽO KOPRIVICA: DEMON I NJEGOV DVOJNIK

Plamti i pamti

Davno, prije 40 godina Đurković je objavio dvije zbirke pjesama Poslovi i dani i Polifemov plač. Dva naslova s antičkom nostalgijom

3129 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Savo Prelević
Foto: Savo Prelević

U dokolici, u groznici bez temperature, pravim snoliku antologiju priča i pjesama mojih prijatelja. Evo Geza Čap Crni pas, Miloš Komadina Fagot u cutostici, Dušan Vukajlović 46 mi je godina, Rajmond Karver Nalog, Đerđ Petri Večni ponedeljak, Ueda Akinari Šarani ko u snu, Borislav Radović Život vina... Ljubo Đurković, moj prijatelj leteći Holanđanin, koji živi na relaciji Cetinje-Podgorica-Ljubljana, i njegova pjesma Zalazak sunca posmatran s nasipa. Davno, prije 40 godina Đurković je objavio dvije zbirke pjesama Poslovi i dani i Polifemov plač. Dva naslova s antičkom nostalgijom. Prije jedno 15-ak godina treću zbirku Nešto se pomjera. Ona se može shvatiti i kao izbor iz dve prve knjige, a nije. Trebalo je imati sluha i strpljenja pa natjerati Ljuba Đ. da složi treću knjigu. To je učinio urednik, Mijo Popović.

Prva pjesma u trećoj knjizi Zalazak sunca posmatran s nasipa - o čemu je? O vodi i tišini, o spokoju. O poeziji. To je vaskolik život pjesnikov, život začaran vodom: Pijan i nasmijan... Kad to u meni voda se mreška. More i poezija kao huk duboka, gusta kao tama. Poezija kao probuđena voda, kao okeansko čuvstvo i Đurković kao dječak opet plah i sam. I opet, i odmah strah: zrak svakodnevni. I svakodnevni tlak: I ispod uha rez, pod grlom zjap. Stvarnost to iznova stvara moj pokidan nerv.

To je prva i posljednja pjesma, programska i pjesma o svođenju računa. To je autobiografska i granična pjesma. Granica sama: Mjesečev plod zapet u luk... Mjesečeva trešnja zrela puca kao dvodnevna nesanica... Dalje se, bolje se nema kud. Vazduh stiha je neočekivanost. I driblinga i ljubavi. To je Mandeljštam, ili B.K. Ali pravi pjesnici u sve sumnjaju, i to na vrhuncu, jer čemu to, ta trešnja i nesanica i mjesečev luk, komu u čemu to i zašto ja, Ljubo Đurković? Ipak nešto se pomjera i vredi: Jesam i slavim. Ova pjesma vredi kao cijela jedna knjiga, vredi kao jedan opus. Ona se ne može tumačiti. Sva ta analiza blijedi ili kako Flober piše Bodleru ushićen Cvećem zla: Sve će mi ovo, primedbe naročito, već posle pola sata izgledati glupo, glupo i besmisleno. Ovo je parafraza, samo ko je ovde kome Flober a ko Bodler.

Ili je to pjesma o smrti i zašto poezija. A kad je riječ o smrti mogu li da se nasmiješim tada? Jest, to jest Eliot, Tomas Sternz. Eliot na početku ove knjige kao moto: Idi, idi reče ptica: ljudski rod/ne može podneti previše stvarnosti. (Prevod Ivan. V. Lalić)

Ljubo Đurković je kao moto za prvu pjesmu uzeo stihove iz TRISTIE: O, našeg je života siromašna osnova, kako je jezik radosti oskudan.

Kako je jezik radosti oskudan, a gledaj kako se Ljubo Đ. raduje, kako udara ritam, kako se mangupira, kako rimuje u stihu, u polustihu, opkoračenju. Kako se inati, pa sklada okean i bljesak, bljesak i tišinu, plamti i pamti slijep i ćutim, vrisak i luk, vrisak i sluh, sluh i luk, trešnju i puca, trešnju i nesanicu, jesam i bestjelesan, pijan i Crnjanskog, strah i uho, uha rez, rez i nerv, rez i zjap, grlom zjap i pokidan nerv, strah i strast, kos i gipkost, utvara i trepavice, špag i sam, špag i bježanje, špag i iščezava, špag i uveži, špag i knjižnica, špag je džep, školjka uha i šalica sluha.

Radost i narcis, ide li to? Ili gdje se krije, gdje igra šuge u ovoj knjizi Ljubo Đurković. Evo u ovoj pjesmi Dječak oslonjen na ogradu mosta: Na ogradu mosta oslonjen dječak/poima ravnotežu svjeta/svjet je uglavnom uravnotežen./ Srcem umjesto časovnika/mjeri vrijeme/vrijeme talasa ispod mosta/ničega naime nema/izvan njegova vidna polja.

Kakva promjena ritma i kakvi komentari, i kakva usamljenost, i spokoj. To je onaj Muriljov derviš-dečak u trećem tomu Estetike. Piše Hegel, ma jebo te Hegel... I opet inat u pjesmi Ja sam himničan: Ja sam himničan/Ja sam prokleto himničan/Kao isukan mač.../Jer ja otkidam na horske pjesme.

U novoj harmoniji ovih pjesama ipak, nešto se pomjera, jer: Ispod obrve pjeva sanjani kos;/gipkost potamnjele kože na trbuhu/dječaštva... I onda počinju da plešu utvare, citati iz knjiga, prijatelji, prijatelj u staničnoj čekaonici, pa plešu bjesovi, aveti, kao fusnote u memoriji. Jer sijvet može preživjeti samo u fusnoti. Svi pravi pjesnici boluju od fusnote. Samo oni te fusnote dovedu u sklad, u Had, u peti čin svoje drame, u peti čin Hamleta i Petar Kralj na Lovrjencu, leto 1967, a nigdje Džordža Besta. Ljubo Đurković je Hamlet crnogorske poezije, Hamlet ili Džim Morison, jer, jer, vani sipi i sipko pod nogama je tlo i sirene brodova što u smiraj dana isplovljavaju iz luke, jer ipak nešto se pojmera.

Hamlet, i onaj monolog koji počinje Sad sam sam i Ljubo Đurković u pjesmi Zapis u dimu marihuane. To je pjesma o ranjivosti, usamljenosti apartida. Dobrovoljno izgnanstvo, ili čas je melanholije: ni sjenka koja me prati ne pripada meni, i kakva sinkopa, pa to, pa to je jato lastavica što bježe na jug. A u zakucima sjećanja žagore nedovršeni razgovori, malo Šekspir, a više Tom Vejts: Prastari brendi u čaši/sve nastaje iz snova,/a vreme od slatkog i sporog meda/i samo ludaci, samo lude znaju šta je/Iskušenje, Iskušenje, Iskušenje./Ne mogu da odolim,/znam da je ona sva od snova,/a ja sam zalutao skroz i(li) izgubio svoj put.

Ovo je prevod, i moja kći Jovana i Tom Vejts. Pa Ljubo Đurković ubaci u, zalutao skroz u praznoj dvorani iz koje bije muk/osluškujem tišinu koja buja ispod tla/a čujem svoj dah, jedinu prisnost, o, Amsterdame.

Opijajte se, veli Bodler. I tako Tom Vejts i Ljubo Đurković u četiri ruke, pa u dijve, pa to postane jedna ruka. To je talenat preuzimanja tonaliteta. Tako je fudbal igrao Bajdo Vukas, svi su sa njim postajali bolji igrači, ili bili bolji nego što jesu. Znam da bi Ljubo Đurković više volio da kažem Šekularac, ali neću jer ne mogu se porediti Vukas i Šekularac.

Kako se to pitanje citatnosti, nostalgije za svjetskom kulturom rešava bez šava, bez spoticanja, bez reza. Evo, u mojoj, pjesmi Ljuba Đurkovića Polećela dva vrana gavrana. Ova je pjesma na 68. strani i nije to slučajno, a zašto nije slučajno to neću da vam kažem. Pa ide: Kamov u Barseloni/izdiše pod teretom riječi: šutnja./More nad Disom: mooorrreeee/i lepet crnih krila kroz narodnu pjesmu.

I mrlja krvi koja govori Nikite Staneskua i Ljubo Đurković i Otkucaji srca na decembarskoj ciči/i neka davna pjesma/i njištanje/i rz. Poezija je talenat za upotrebu, razmnožavanje suglasnika. Jer suglasnici su sjeme i zaloga potomstva jezika. I to je možda Mandeljštam. I sad, evo u pjesmi Selidba orgija suglasnika Č. Ili kako uživa Ljubo Đurković, ili kako se mire melodija i značenje: riječ svešću na zvuk, na zrak: i čio opčinjen putnik očiju uprtih u put. Pa/sretan put, putniče, sretan sretniče put. Časa/ne časi: čile čari, čini se, rustičnih svečanosti.

Pa kao citat pjesma Danijela Dragojevića kao post skriptum u pesmi Opismrtopis: Tvoja glava/monstrum u sred dana. Robert Has iz Pesme da bi se preživelo ljeto u stihovima Ljuba Đurkovića: Ovo su pasji dani/jednolični/sem izuzetno!/Gomila novina/novinskih isječaka/sa kružnim tragovima kavenog taloga.

Iako dovoljno ne znam istoriju crnogorske moderne, i ajde postmoderne, ubijeđen sam da je Ljubo Đurković kao pjesnik, i kao elementarna pojava nagovijestio, otvorio, zajedno sa Miodragom Vukovićem, Mijom Raičevićem... dolazak novog vala crnogorske književnosti: Nikolaidis, Radulović, Bečanović, Brković, Goranović, Spahić, Ilija Đurović... Nagovijestio onom rijetkom osobinom da se oduševi, da podstakne, da podrži mlado lice u literaturi. Ili kako čoveku dobro čini kad se divi. To je Flober u pismima sa Bosfora.

Ko nema ljubavnu pjesmu ne ide u red dobrih pesnika. Evo pjesma Menuet: Vedra jutra/u danima kad toliko toga želim, ne želim ništa./Samo ovaj život, ništa više. Ipak,/nadam se da niko neće navratiti./Ali, ako neko i dođe, želim da to bude ona./Ona, sa dijamantskim zvjezdicama/na vrhovima cipela./Djevojka koju sam vidio kako pleše menuet./Starinski ples./Menuet. Plesala ga je/onako kako je i trebalo da pleše./I onako kako je sama htjela.

Je li ovo Ljubo Đurković ili Rajmond Karver, ili Rajmond Karver izgubljen u prevodu Ljuba Đurkovića? Stih: U danima kad toliko toga želim, ne želim ništa apsolutno podsjeća na život i književnost Ljuba Đurkovića.

Menuet je dobra rima, zbog dijamanata za Toma Vejtsa, jer on je u posljednjem intervjuu za Sandej tajms rekao da nikada ni sa kim nije bolje sarađivao nego sa Ljubom Đurkovćem. Mnogo bolje nego sa Vilsonom. Ljubo Đurković protiv Boba Vilsona sa Ajnštajnom na plaži. I evo te pjesme za Toma Vejtsa, ili kakav karneval od dobrodošlice u pesmi Zora puca bit će dana: Zora puca/bit će dana!/To obavezuje da okrenem/list u kalendaru./Srijeda, dakle: u srijedi/svijet, u svijetu krevet,/u krevetu ja. Jutro me za/ručicu hvata, u novi izvodi/dan, a oko nas život u kome,/laje pas, a sa psa leži dlaka/na kamen što/valja se niz brdo/(brdo je u mom sjećanju,/pas u tuđem dvorištu).

Ključ za ovu pjesmu je bajka, a ključ je kod demona u pjesmi Trinaest vjekova nakon. Tamo je demon, demon i njegov dvojnik sa ogledalom i knjigom pesama Ipak, nešto se pomjera.

Nešto se pomjera, jer zora puca bit će dana, bit će opet partizana, partizana u Crnoj Gori da razbijemo ovu četničko-klerikalnu žgadiju. Smrt fašizmu, sloboda narodu!

18. decembar 2008, septembar 2021.

Ponekad bi se Ljubo Đ. i Mijo R. podružili, a rijetko slagali, al’ poštovali I pesma Mija Raičevića: Crossroads blues

Stojim na raskršću i čekam kišu.

U stvari čekam da već jednom dođe ta jesen,

da sve lišće otpadne, kako je i red.

Stojeći tu, na tom raskršću, jedno sam

naučio: uvek je bolje biti neodlučan ako

nisi siguran u ono što te negde čeka.

Put kojim ideš uvek nekud vodi, ali se,

budi ubeđen, cela stvar, tamo, retko kad

završava. Ah, jasno osećam kad nešto nije

u redu (sećanje tad podmazuje umorne kosti,

i one više ne škripe. To je dobro).

Promrzlim prstima guram ključ u bravu.

Uvek kad škljocne znam da sam se vratio.

Prijatelju moj, krv mi tad potre srce!

I suze! Te neme reči, jedna po jedna,

klize mi niz obraze. Odlučio sam:

Ostatak života provešću ovde, u stolici za ljuljane.

Sedeću na verandi godinama sanjane kuće.

Neću zaključavati vrata, da bih mogao,

kad se bilo koje večeri vratim,

samo ramenom da ih gurnem i uđem unutra;

da bih se, koliko ujutro pojavio na njima,

izbrijan, i seo pored psa na verandi,

srećan što je jedno od ta dva mesta moje.