DIMITRIJE POPOVIĆ: SLIKA “RAT” ANRI RUSOA CARINIKA

Infanitilno i uznemirujuće

Violentna imaginacija ove kompozicije “samoukog genija”, ta alegorija rata, kao da juri u budućnost nagoviještajući ratne sukobe koji će obilježiti tragičnu povijest XX stoljeća

2900 pregleda 0 komentar(a)
”Rat”, slika Anri Rusoa Carinika, Foto: henrirousseau.org
”Rat”, slika Anri Rusoa Carinika, Foto: henrirousseau.org

Nova ekspanzija korona virusa sa novim smrtonosnim, takozvanim afričkim sojem, ponovo je u najširoj javnosti aktualizirala mišljenja koja se tiču covida i dovode u vezu njegovu, po nekima, unaprijed planiranu pogubnu djelotvornost.

U tom se smislu, između ostalog, javljaju špekulacije u kojima se spominje kako pandemija nije ništa drugo nego nečiji tajni projekt kojim se vodi “specijalni rat”. Taj se specijalni rat, po tim špekulacijama, već drugu godinu uspješno odvija na svjetskoj razini, na globalnom bojnom polju, u nezausavljivom pohodu kojeg vrši ozloglašeni virus sijući strah i smrt. Oni koji više vjeruju medicinskoj odnosno mikrobiološkoj struci, koji smatraju da se pojava virusa tiče bioloških procesa a ne projekta zavjere tajnih svjetskih moćnika, ovakva mišljenja drže naivnim, ali priznaju da je termin rat sasvim primjeren izazovu koji mutacioni virus zadaje timovima stručnjaka u mnogim zemljama širom svijeta. Izazvanom asocijacijom potaknutom upravo značenjima riječi naivnost i rat projiciralo mi je u sjećanju jedno neobično umjetničko djelo čija naivnost vizualnog izraza sadrži svu ozbiljnost teme kojom se bavi. Riječ je o slici “Rat” francuskog naivnog slikara Anrija Rusoa poznatijeg kao Carinik Ruso. (Ovaj je nadimak slikar dobio jer je izvjesno vrijeme bio zaposlenik jedne carinarnice).

Dosljedan svom shvaćanju slikarstva i načinu rada, Ruso je stoički podnosio mnogobrojna poniženja i čak izrugivanja suvremenika. Usprkos egzistencijalnim problemima i omalovažavanjima svoga rada, s vremenom je sve više stjecao ugled. Do koje ga je mjere cijenio onaj krug umjetnika koji će označiti nove smjerove u modernoj likovnoj umjetnosti, govori poznata činjenica da je Pikaso u svom ateljeu 1908, dvije godine prije Rusoove smrti, upriličio banket u čast ovog slikara. “Ipak,” piše E. H. Gombrih, “ma koliko njegove slike možda izgledale nespretne izvještačenom duhu, ima na njima nešto tako silovito, jednostavno i poetično da ga čovjek mora priznati za majstora.”

Slika “Rat” naslikana je 1894. i bila je izložena iste godine na izložbi Salona nezavisnih u Parizu. Ovo djelo Carinika Rusoa uznemiruje na paradoksalan način. Jasan prizor ratne strahote prikazan je infantilno, a da pritom kompozicija ne gubi na snazi svoje izražajnosti. Možda je upravo naivnost u slikanju ratnog pustošenja ono što prikazano čini grotesknim i istovremeno krajnje uznemirujućim. Slikom vodoravnog formata dominira alegorijski prikaz rata u liku djevojčice koja jaše na crnom konju prelazeći u trku kao u letu preko ratnog pejzaža leševa, tih blijedih kadavera na koje slijeću crne ptice što kljucaju meso mrtvih korpusa. Vodoravni format ovog djela na način na koji je komponiran sugerira da promatrač ustvari vidi samo jedan veliki fragment nepregledne panorame pustošenja izazvanog ratom. U ovome Carinikovom viđenju rata nisu žrtve samo ljudi, i drveće je stradalo, listovi su uvenuli i pocrnjeli, grane pokidane i osušene. Drveće je sablasno ogoljelo. Jedno je stablo potpuno pocrnjelo. Pozadinom se pruža nebo čija se svijetla čistoća puni prijetećim gustim oblacima čija boja odražava strahotu prizora na zemlji. Oblaci se doimaju teškima, kao da se umjesto vodene pare u njima zgušnjava prolivena krv s bojišta. U tome apokaliptičnom prizoru najjezivije se doima središnji lik djevojčice koja jaše na crnoj silueti jurećeg konja. Anri Ruso upravo u trku životinje koja svom snagom juri kroz ratni pejzaž pokazuje izuzetan smisao za pokret što kompoziciji daje uzbudljivu dinamičnost. Kao da je Carinik proučavao pokrete konja i dobro poznavao sliku romantičarskog slikara Teodora Žerikoa “Derbi u Epsonu”. Naime, na spomenutoj slici ovaj je rano preminulu francuski slikar prikazao konje u trku na način koji, kada se promatra trka konja u prirodi, nije moguć. Upravo na taj neprirodni način, kada su sve četiri noge životinje koja trči naslikane u zraku, kao da konj leti, stvara se dojam mahnite brzine kojom životinja juri prostorom. Djevojčica je prikazana kao da istovremeno jaše na konju ili trči zajedno s njim. Forma guste grive na snažnome konjskom ispruženom vratu, sitnih zašiljenih vrhova, harmonira s gustom kosom djevojčice i gustim dugačkim repom životinje, koji posebno sugerira brzinu kretanja. Premda u naglašenom kontrastu s crnim tijelom konja, bijela boja haljine u koju je obučena mala akterica ratne scene simbol je čistoće njezine mračne nevinosti. Također, njezina je haljina na krajevima zašiljenih rubova, kao da je u kakvoj ritualnoj odori, bizarno harmonira sa svijetlom puti leševa koje u bjesomučnom trku nadlijeće. U pobjedonosno podignutim rukama djevojčica nosi mač i baklju iz koje šiklja crni dim. Te raširene ruke i lakoća pokreta nogu također izražavaju radost trijumfa smrti. Glavni akcent koji odražava svu strahotu rata, svu apsurdnost mržnje jest izraz zadovoljstva na tome adolescentskom licu, koje se zlurado smije uživajući u svome smrtonosnom pohodu.

Violentna imaginacija ove kompozicije “samoukog genija”, ta alegorija rata, kao da juri u budućnost nagoviještajući ratne sukobe koji će obilježiti tragičnu povijest XX stoljeća, u kojoj će mržnja koju će proizvesti totalitarni društveni sistemi prouzročiti dotad neviđena stradanja, pustošenja i logore smrti. Smijeh ove djevojčice, Carinikovog ratnog maloljetnog monstruma, kao da nagoviješta sve krikove ratne strahote Picassove Guernice.