ANA ALEKSIĆ

Dobro se osjećam van zone komfora

Mlada vizuelna umjetnica jedna je od četvoro finalista nagrade Milčik, a za “Vijesti” govori o svom stvaralaštvu, inspiraciji i iskustvu usavršavanja u inostranstvu

3133 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Vođena iskustvom življenja između: bezbjednih mjesta koja postaju opasna, nepoznatih mjesta koje postaju sigurna, nezavršenih zgrada koje čekaju izgradnju, završenih zgrada koje čekaju rušenje, drastično promijenjenih prirodnih i urbanih pejzaža, promjena toponima, promjena teritorije, mlada vizuelna umjetnica Ana Aleksić pronalazi inspiraciju i polaznu tačku za svoj rad.

Ona je jedna od četvoro ovogodišnjih finalista nagrade Milčik koja će biti dodijeljena devetog decembra u Podgorici, nakon otvaranja izložbe finalista, u 18 časova, u prostorima Perjaničkog doma i galerije Klub, Centra savremene umjetnosti Crne Gore. Finalisti bijenalne nagrade Milčik, pored Ane Aleksić su i: Milka Delibašić, Milica Mijajlović i Semir Mustafa.

O nagradi odlučuje žiri u sastavu: istoričarka umjetnosti Narodnog muzeja Crne Gore Ana Ivanović, dobitnica nagrade Milčik 2019. Brigita Antoni, istoričarka umjetnosti i kuratorka RU/NY, Dallas Contemporary Lilia Kudelia i istoričar umjetnosti Muzeja savremene umetnosti Beograd/Remont Miroslav Karić. Nagradu dodjeljuje nevladino udruženje Institut za savremenu umjetnost, u partnerstvu sa Residency Unlimited NY i Trust For Mutual Understanding NY.

O svom stvaralaštvu Aleksić je zapisala da nijedan rad zapravo nema finalizovan oblik, već je svaki rad modularan, može se rastaviti, preklopiti, kombinovati sa drugim, ali i biti samostalno djelo ili integralni dio cjeline... Upravo takav pristup joj, kaže, dozvoljava da “iznova promisli svaki rad i da se igra sa njegovim značenjem i formama”.

”U svojoj umjetničkoj praksi ispitujem (ne)stabilnost, ambiguitet i promjenljivost prostora, sa fokusom na procesima tih pojava, prije nego na njihovim posljedicama ili uzrocima, pri čemu ne pokušavam pronaći rješenje ili kreirati novi narativ, već razumjeti tu transformaciju i stvoriti određenu prostornu situaciju/jedinstvo. Ovo novonastalo mjesto nije samo sebi cilj, već funkcioniše kao svjedočanstvo procesa svog nastanka. Sam kreativni proces mi služi za ispitivanje granica umjetničkih i neumjetničkih materijala i plastičnih vrijednosti vizuelnog izraza”, zapisala je ona.

Aleksić je rođena 1992. godine, a završila je osnovne i specijalističke studije slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 2017. godine. U toku specijalističkih studija boravila je jedan semestar na Ecole Superieure d’Art de Lorraine u Mecu u Francuskoj 2016. Apsolventkinja je na master studijama slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Zahvaljujući stipendiji Vlade Francuske, školsku godinu 2020-21 boravi na Ecole Nationale Superieure des Beaux-Arts u Parizu. Izlagala je na više izložbi u zemlji i inostranstvu, učestvovala na mnogim radionicama i kolonijama, a trenutno je rezidentkinja Nove galerije vizuelnih umetnosti u Beogradu.

Kao mladoj umjetnici, koliko Vam znači to što ste jedna od četvoro izabranih finalista nagrade Milčik? Kakav rad ste priredili i da li je nastao baš namjenski za ovu priliku?

Dosta mi znači i mnogo me je obradovala vijest da sam u finalu. Pratim nagradu Milčik od osnivanja i drago mi je što sam se našla među imenima koja cijenim na crnogorskoj likovnoj sceni.

Rad je nastao namjenski za ovu priliku, a u pitanju je prostorna instalacija, sastavljena od nekoliko različitih radova.

Svoju inspiraciju, zaključuje se na osnovu onog što ste zabilježili, pronalazite u svakodnevnim diskrapancama na koje nailazimo u svom umu i životu. Zbog čega i na koji način Vas to privlači i intrigira?

Te sve pojave izazivaju pregršt različitih osjećanja, pa me upravo zbog toga i intrigiraju. U pitanju su ozbiljne pojave, negdje i sumorne, ali u momentu kad stignu do granice besmisla (što se vrlo brzo događa), sve to počinje da me zabavlja. Pretpostavljam da je to mehanizam odbrane, ali upravo me taj obrt privlači. Tek sa određenom distancom i odlaskom u inostranstvo sam uspjela da pojmim sve specifičnosti života ovdje. Drugi svijet mnogo više obećava i nudi, ali je zbog te svoje stabilnosti u neku ruku manje uzbudljiv.

Istakli ste i da se ne trudite da pronađete odgovore, već da (bolje) razumijete kontradiktornosti koje su savršeni iskustveni primjeri oksimorona, kontrasta, pa i metafore. Zašto Vam je to važno i kako utiče na Vas i Vaše umjetničko istraživanje, promišljanje i (u krajnjem) stvaranje?

Mislim da ne bih mogla pronaći odgovor ni kada bih se trudila... Tretiranjem tih situacija u radu u određenom smislu stičem kontrolu nad njima. Sam princip nestabilnosti se trudim da prenesem na mnoge aspekte svog rada, kao i gorenavedeni obrt: što god uzela za početnu tačku, ona postaje prostor igre kad počnem sa radom.

Na osnovu Vašeg dosadašnjeg rada djeluje kao da je osnov svega linija i crtež, ali da prilično blisko gravitirate ka arhitekturi, projektovanju, instalaciji. Da li Vam je to i koliko blisko i od čega zavisi kuda se kreće ili kuda će se kretati Vaša umjetnost? Koliku pažnju tokom procesa stvaranja posvećujete ideji o krajnjem rezultatu ili o tome ne mislite (unaprijed)?

Dugo sam se bavila crtežom, a završila sam osnovne i magistarske studije slikarstva. Vjerovatno mi je od svega toga najbliži crtež, a slikarstvo najbolje poznajem, ali mi to ne znači previše: prosto nisam ograničena tehnikom ni materijalom kada razmišljam o novom radu. Mislim da se tu radi o radoznalosti i odsustvu straha od neuspjeha. Pored toga, dobro se osjećam van zone komfora, ranjivost koju ta pozicija donosi i uzbuđenje zbog upoznavanja nečeg novog mi daju dobru energiju za rad. Postoji maglovita vizija na samom početku kako bi novi rad trebalo da izgleda, ali on svoju formu dobija u toku procesa, koji je gotovo potpuno određen slučajnostima i greškama koje se dešavaju usput. U posljednje vrijeme sam se posvetila istraživanju digitalnih slika i tog prostora, s obzirom da sam tokom pandemije u njemu provodila dosta vremena, a uopšteno me najviše zanima instalacija, baš zbog mogućnosti da objedinim razne medijume u okviru jednog rada.

Šta publika može očekivati od Vašeg rada u sklopu izložbe finalista nagrade “Milčik” koja slijedi? Imate li Vi neka očekivanja?

Prije svega, radujem se saradnji i izlaganju sa Milicom, Milkom i Semirom. Očekujem da ćemo napraviti dobru izložba i nadam se da će dosta ljudi doći da vidi šta smo uradili. Do sad nisam izlagala instalacije u Crnoj Gori, tako da publika može očekivati nešto sasvim novo.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, na čemu trenutno radite?

Trenutno sam rezidentkinja Nove galerije vizuelnih umetnosti u Beogradu. Zasad nemam fiksni plan, radim, gledam koja se vrata otvaraju i idem u tom smjeru.

Crnoj Gori fali sistem i novac uložen u kulturu i obrazovanje

Usavršavali ste se u inostranstvu i učili od različitih profila umjetnika. Šta Vam je posebno doprinijelo u stvaralaštvu i umjetničkom izrazu kroz dosadašnje iskustvo, da li je nešto ostavilo poseban trag, pitanje, motiv?

Boravila sam dva puta u Francuskoj: pola godine na Visokoj školi za lijepe umjetnosti Loren u Mecu 2016. i godinu dana na Visokoj nacionalnoj školi za lijepe umjetnosti u Parizu, 2020/21. Sve to mi je dosta značilo i definisalo mi je rad. Na zapadu je pristup umjetničkom obrazovanju dosta drugačiji, od samog starta se dosta pažnje posvećuje istraživanju, tehnika se uči usput. Smjerovi ne postoje, pa studenti mogu mnogo lakše da eksperimentišu.

S obzirom na iskustvo usavršavanja u inostranstvu, da li biste mogli uporediti položaj umjetnika i umjetnosti vani i kod nas? Gdje je Crna Gora po tom pitanju?

Crnoj Gori fali sistem, novca uloženog u kulturu i dovoljno kvalitetnog i svima dostupnog obrazovanja o umjetnosti da bi se o uopšte moglo uporediti. A čini mi se da u posljednje vrijeme i samim umjetnicima fali motivacije i energije, što ne čudi s obzirom na to u kakvim uslovima rade.