PREVEDENA KNJIŽEVNOST: NOVO IZDANJe ROMANA “DJECA VOLGE” GUZELJ JAHINE

Izjava ljubavi čudesnoj rijeci

Glavna pitanja u romanu “Djeca Volge” su: može li se uživjeti u društvu, a biti slobodan od njega? Da li je izlaz sakriti se od onog što se događa okolo i ćutati?

1555 pregleda 0 komentar(a)
Jahina Guzelj, Foto: Vijesti.me
Jahina Guzelj, Foto: Vijesti.me

Jahina Guzelj (1977) je ruska književnica i rediteljka tatarskog porijekla. Diplomirala je na fakultetu za strane jezike Kazanjskog državno-pedagoškog instituta i doktorirala na Fakultetu za scenario Moskovske akademije za film. Ona je najistaknutija debitantkinja u novijoj ruskoj književnosti, dobitnica najznačajnijih nagrada za književnost u 2015. za svoj prvi roman “Zulejha otvara oči” o sudbini tatarske seljanke iz doba raskulačenja. Njen drugi roman “Djeca Volge” je o njemačkom Povolžju - autentičnom, stvarnom svijetu koji su stvorili došljaci u tuđoj zemlji, svijetu koji je danas izgubljen. “Djecu Volge” nedavno je objavila Laguna u prevodu Nade Petković.

”Djeca Volge” je roman o tragičnoj sudbini velike ruske kolonije Njemaca, koje je carica Katarina II sredinom XVIII vijeka pozvala da nasele plodne obale Volge. Ova knjiga jedno je od malobrojnih književnih djela koje tematizuje fizički opstanak ove velike manjine u Sovjetskom Savezu. Tragična priča o godinama najsurovijeg Staljinovog terora tridesetih godina prošlog vijeka, kako ih glavni junak zove - godinama razorenih kuća, bezumlja, bjekstva, gladi i laži, pretvara se u trijumf ljubavi i oslobađanja od straha, trijumf života nad sjenkama smrti, pogromima, represijom i besmislom koji su se nekoliko decenija nadvijali nad stanovnike sovjetske imperije. Dajući sliku života povolških Njemaca u tom vremenu - iz ugla seoskog učitelja Jakoba Baha, koji na svom zabačenom imanju na Volgi kao da sa strane, iz prikrajka, posmatra zahuktali valjak istorije - Jahina je bacila svjetlo na još jednu neslavnu epizodu sumorne sovjetske epohe. Opisi preobražaja svih sezonskih hirova moćne ruske rijeke, slike poklane domaće stoke, topljenja spomenika Katarine Velike ili borbe Jakoba Baha za život svoje novorođene kćeri u godinama najstrašnije gladi spadaju u antologijske stranice savremene ruske proze.

Guzelj Jahina je ispisala priču o njemačkom Povolžju - živopisnom, autentičnom, stvarnom svijetu koji su stvorili došljaci u tuđoj zemlji, svijetu koji je danas izgubljen u prošlosti. Ali, to je takođe priča o tome kako velika ljubav rađa strahove u našem srcu i u isto vrijeme nam pomaže da ih prevaziđemo.

”Djeca Volge” prati rani period sovjetske istorije i rijeku Volgu 1920-1930 i život njemačke autonomne zajednice u stepama kraj Volge. O tome zašto je pisala o baš ovom periodu i ovom mjestu i ljudima, Guzelj Jahina je svojevremeno u razgovoru za ART Vijesti rekla ovo:

- Odrasla sam na Volgi i poznajem je kao sebe. U jednoj mjeri, zasigurno, taj je roman moja izjava ljubavi rijeci Volgi. Htjela sam da pišem o Volgi tako da ona bude jedan od likova u djelu. Prva riječ u romanu je Volga. Njome se tekst i završava, posljednja scena odigrava se na Volgi. Rijeka je stalno u pripovijedanju: pojavljuje se u poslovicama, pjesmama, rečenicama junaka, onda je “u kadru”, a potom služi kao portal između priča. S druge strane, ja sam po obrazovanju profesor njemačkog jezika. I moj je djed to bio, prve njemačke riječi čula sam od njega. Bila sam stipendistkinja DAAD (Njemačke službe za akademsku razmjenu), radila sam u njemačkim kompanijama. Za njemački jezik i kulturu vezan je čitav moj život. Odnosno, u tom pojmu “Njemci Povoložja” spojena su dva elementa koja čine moj život. Zato sam i pisala o njima.

Jahina je pravi majstor snažnih lirskih scena, kada pripovijeda o Bahovoj ljubavi prema Klari i očinskoj ljubavi prema ćerki Ani i usvojeniku Vasji - ona upliće magični svijet njemačkih i ruskih bajki, kao i simboličke, sugestivne opise Volge, njenih obala i podvodnog svijeta, uvodeći nas u svijet fantastike, daleko od realnosti u kojoj se naziru aveti rata. Autorka maestralno komponuje roman u pet slika, stvarajući u svakoj od njih arhetipske priče o ljubavi, nježnosti i surovosti na obalama Volge.

Govoreći o istorijskoj pozadini “Djece Volge” Guzelj Jahina je naglasila:

- Savremeni ruski roman, po mojem mišljenju, ima dvije funkcije. Osim čisto kognitivne - smisaone, ali ne i glavne - on je na sebe preuzeo psihoterapeutski zadatak: to je i “studija” o društvenim traumama sovjetske prošlosti i stvaranje veze među generacijama. Mnogi od nas o svojim precima znaju malo: da li su za to krivi tragični događaji iz prve polovine XX vijeka, čija su posljedica bili prekid i kvarenje porodičnih veza, ili ćutljivost pokoljenja koje se zateklo u prvim godinama sovjetske vlasti. Ne zovu ih slučajno baš tako - “ćutljiva generacija”. Ti su ljudi iznijeli revoluciju 1917, glad 1933. i staljinsku represiju, Drugi svjetski rat... Iznijeli i - zaćutali. Znajući više o sovjetskim godinama, možemo bolje osjetiti svoje pretke. Možemo malo podići veo ćutanja i nedorečenosti koji prekriva to vrijeme. Ali i veo neistine: o tom je dobu mnogo napisano, ali nije napisano mnogo istinitog. To potvrđuju i pozamašni tiraži domaćih romana. Ćutanje starije generacije iz plemenite želje da se zaštite djeca jedna je od ključnih tema mog romana “Djeca Volge”. U početku priče glavni junak, Njemac iz Povoložja, seoski učitelj Jakob Ivanovič Bah, u izmišljenoj koloniji Gnadental na obali Volge živi odmjereno, mirno, ali ipak živi “mišiji” život. Velika istorija ulazi u taj zasebni svijet 1917: ovdje, u Povoložju, nižu se ključni događaji Građanskog rata, zatim dolazi glad, počinje kolektivizacija, oduzimanje imovine... Velika istorija ulazi u život junaka i mijenja ga: gura ga u kreativnost, u tragične odnose sa ženom, u iznuđeno očinstvo. Na kraju se on iz običnog, malog čovjeka pretvara u velikog heroja. Pri tom on neprestano pokušava da se sakrije od moćnog uticaja Velike istorije: bježi na drugu obalu Volge i povlači se tamo sa svojom porodicom, vodi pustinjski način života.

Glavna pitanja u romanu “Djeca Volge” su: može li se uživjeti u društvu, a biti slobodan od njega? Da li je izlaz sakriti se od onog što se događa okolo i ćutati? Ako starija generacija odjednom zaćuti, zar se neće prekinuti veza između očeva i djece? Može li se uopšte pobjeći od istorije? Na kraju romana glavni junak shvata da je nemoguće pobjeći od istorije svoje zemlje: prije ili kasnije moraš u nju biti uvučen, postati njen dio. “Djeca Volge” su roman o međusobnom odnosu “malog čovjeka” i Velike Istorije. O identitetu pojedinca u istorijskom procesu i o odricanju od vlasništva nad djecom.

O romanu “Djeca Volge” prof. dr Jovan Delić je napisao da ova knjiga ima “dokumentarističku osnovu i da je odgovorno utemeljena na istorijskoj istini, ali to nije smetalo darovitoj autorki da raspali maštu i zaviri u mrtvi svijet na dnu Volge; da sa izuzetnom sposobnošću uživljavanja osmisli nezaboravne književne junake; da ostvari antropološke uvide i prodore u Klarinom liku; da ispiše jednu od najvećih pohvala ljubavi i praštanju, ali i želji za rađanjem i djecom; da svojoj knjizi da ozbiljnu autopoetičku dimenziju. Cijela jedna poetika umjetničke bajke izložena je u ovom izuzetnom romanu.”