INTERVJU: DINO BAUK, SLOVENAČKI PISAC I ADVOKAT, GOVORI ZA ART

Nemilosrdna istorijska podloga i pisanje o njoj

Ljudi s ovih prostora morali bi umjesto u nostalgiji naći međusobne poveznice u sličnosti svojih geografskih i socio-ekonomskih položaja

3559 pregleda 0 komentar(a)
Dino Bauk, Foto: Tanja Draškić Savić
Dino Bauk, Foto: Tanja Draškić Savić

”Kraj. Ponovo” nagrađeni je prvijenac Dina Bauka, slovenačkog pisca, koji nas vraća na kraj osamdesetih i u rane devedesete kada situacija na prostoru bivše Jugoslavije počinje izmicati kontroli. Ispisan u četiri glasa, s različitim narativnim oblicima, prošaran brojnim referencama na muziku i književnost, ovaj zanimljivi roman spaja nostalgijom natopljenu priču iz prošlosti s britkom kritikom savremene zbilje i uz dozu fantastičnih elemenata sjajno raspetljava klupko turbulentnim zbivanjima opterećenih međuljudskih odnosa.

Nakon jedne pogrešne odluke, život mladog Denisa zauvijek se mijenja i prisiljen je da napusti rodnu Ljubljanu, a za sobom ostavlja djevojku Meri i dvojicu najboljih prijatelja iz benda, Petera i Gorana. Meri se vraća u Ameriku, Peter je danas ogorčeni birokrat, a Goran korumpirani menadžer i njihovim se retrospektivnim pričama slaže puzzle događanja iz prošlih dana, kada su svi bezbrižno živjeli u Ljubljani baveći se muzikom i misleći na ljubav umjesto na rat. Nezadovoljni svojim sadašnjim životima, svi odlučuju potražiti dublji smisao i bolji kraj... Baukov roman “Kraj. Ponovo” objavio je “Rende” u prevodu Dragane Bojanić Tijardović.

Slovenački pisac Dino Bauk rođen je 1973. na jugu Srbije, u Prokuplju, tokom majčine posjete roditeljima, kod njegovih babe i djeda, da bi se, nakon prva dva mjeseca života, s majkom, medicinskom sestrom, vratio u Ljubljanu gdje ih je čekao otac, mladi oficir iz Dalmacije, u garsonjeri, koju će tokom narednih godina socijalizma, i potonjih dvadeset, mijenjati najprije za jednosoban, pa dvosoban i na kraju trosoban društveni stan na Bratovševoj ploščadi, velikom betonskom stambenom naselju u sjevernom dijelu grada.

U Ljubljani, oženjen i s troje djece, živi i danas, radi kao advokat, piše kolumne, izjašnjava se kao ljevičar demokratsko-socijalističkog profila, a jedini roman “Kraj. Ponovo”, objavio je 2015. godine i za njega iste godine dobio nagradu za najbolji prvijenac koju dodjeljuje Društvo slovenačkih izdavača. Roman je bio i u užem izboru za Kresnik nagradu 2015. godine.

Koja je istorijska pozadina vašeg romana “Kraj. Ponovo”?

Radnja romana se odvija u razdoblju od kraja osamdesetih, točnije od 1989. godine (koja ne predstavlja prijelomnu godinu samo meni, nego je takvom smatraju i šire), preko devedesetih, sve do ajmo reći sadašnjosti i završava u nekakvoj apstraktnoj budućnosti, koja to i nije, nego je u stvari nekakav ne-prostor u ne-vremenu.

Priču, koja je u cijelosti fikcija (sastavljena ipak od malih, osnovnih fragmenata moje osobne povijesti, sjećanja, osijećaja i promišljanja), ispisao sam na istorijskoj podlozi raspada Jugoslavije, osamostaljenja Slovenije i tzv. “izbrisa” administrativnog zločina nad više od 25.000 pripadnika drugih naroda bivše države, koji su u tom trenutku živjeli i radili u Sloveniji, a kojima je birokracija novonastale države, brisanjem iz registra stalnog stanovništva, uskratila ne samo pravo na normalan život nego i na osnovno ljudsko dostojanstvo.

Na takvoj nemilosrdnoj istorijskoj podlozi pokušao sam napisati priču o osnovnim ljudskim osjećajima, ljubavi, prijateljstvu, prolaznosti, gubitku i sjeti.

Sam naslov romana ukazuje na kraj, ali i na ponavljanje. Možete li nam objasniti šta ste imali na umu?

Naslov možda sugerira na ono nešto melankolično u čovjeku, sjetu za prošlim i izgubljenim, što se manifestira u tome, da čovjek uvijek iznova očekuje, traži ili samo žudi za nekakvom reprizom, ponavljanjem, do kojeg naravno, takav je život, nikada neće doći.

Kraj osamdesetih i početak devedesetih obilježili su istoriju Balkana i Jugoslavije, ali i Evrope. Zašto je ovo razdoblje bitno za vaše junake?

Za moje je junake, kao što je bilo i za mene, to razdoblje bitno na dva nivoa, na širem, društvenom i na onom osobnom. Na širem društvenom nivou to je razdoblje ubzanog kolapsa bivše države, privida njenih naroda, da su na putu u nešto još bolje i svijetlije, u demokraciju i slobodu, iako su, ustanovit će se ubrzo, bili samo na putu u nacionalizam i nekakav kao kapitalizam, a da će im se demokracija i sloboda samo uvijek iznova izmicati u neku bližu ili dalju budućnost.

Na osobnom nivou za junake mog romana to isto razdoblje je razdoblje prijelaza iz mladosti u odrastanje. I to podudaranje nekakvog liminalnog perioda njihovog osobnog razvoja i istorije ovih balkanskih prostora, kad se staro neminovno završava i gubi, a novo još nije počelo, niti je još poprimilo bilo kakve konture, to je ono što će ih na neki način, zauvijek, barem u bitnom dijelu njihovih misli i osjećaja, zadržati u tom vremenu.

Peter, vaš junak je jedan od onih ljudi koji se nije snašao u vremenu i društvu, a Goran, njegov prijatelj i antipod, snalažljiv je preduzetnik i živi u duhu vremena. Da li ova dva lika označavaju i promjenu u sistemima koja je nastala poslije raspada zemlje?

Pa, rekao bih, da je to tako. Ali njima dvojici treba, da bi se dobila cijela slika, dodati i ono što fali, treba dodati i odsutnog Denisa, glavnog junaka romana, koji na neki način ilustrira onaj zauvijek izgubljeni dio identiteta ljudi sa ovih prostora, koji je nepovratno potonuo sa bivšom državom, ne zato što bi ta bivša država bila tako idealna i dobra, nego upravo zato što je ono što je na njenim ruševinama nastalo takvo (nikakvo) kakvo je, da taj dio naših identiteta nije imao nikakvu šansu. Zauvijek smo izgleda izgubili i širinu i dubinu.

Uskogrudnost i plitka pamet je ono što je preživjelo. Prvo se reflektira iz odnosa na pripadnike svakojakih manjina i izbjeglica, a drugo iz odnosa do epidemije koronavirusa i s njom povezanom odnosu do nauke i do njenih preporuka i postignuća glede vakcinacije.

I naravno, ne radi se o samoniklim karakteristikama naroda koji žive na ovim prostirima, nego o potpuno logičnim posljedicama društveno-ekonomskih sistema i geografske pozicije perifernosti u odnosu na tzv. središnje evropske države. Slovenija na žalost, u odnosu na druge države nekadašnje Jugoslavije, nije izuzetak po tom pitanju, iako se neko vrijeme možda i činilo, da jeste.

Bitna je i muzička podloga ovog romana - rokenrol, EKV, Pankrti, Zabranjeno pušenje, Azra. Kakvu ulogu imaju ove grupe i njihova muzika u romanu?

Muzika tih bendova je soundtrack razdoblja o kojem pišem i na neki način slika i prilika svog vremena. Meni je kod pisanja bila jako bitna, jer je nekako ono što pišem zapis nekih slika i prizora koji mi se najpirje pojave pred očima i uvijek ih prati zvuk neke muzike. Riječi i pisanje dolaze iza toga.

Denis, protagonista knjige je jedan od izbrisanih. Njemu je birokratska zavrzlama promijenila život. Objasnite nam o čemu je riječ?

“Izbris” je izraz koji označava birokratski čin kojim je 26. februara 1992. iz registra stalnih stanovnika bilo izbrisano 25.671 ljudi, koji su tako ostali bez ikakvog civilnog statusa i identiteta u Sloveniji, a da za to nijesu ni znali, jer ih o izbrisu nitko nije ni obavijestio. Tako se 26. 2.1992 dogodio administrativni zločin za koji u tom trenutku nitko nije znao, ni njegove žrtve ni slovenska javnost.

Tek u sljedećem razdoblju, kad bi ti ljudi pokušavali urediti neke svoje dokumente i socijalna prava bili bi od strane čak često dobronamjernih birokrata obaviješteni, da ih nema - da ne postoje. Tako su ti ljudi (više tisuća među njima bilo je i djece) jedan za drugim bili bacani u čisto kafkijanske apsurdne situacije, svaka nesretna na svoj specifičan način, a šira javnost, svi mi drugi, u njihove priče počeli smo se upućivati tek nakon više godina, kad je Ustavni sud Republike Slovenije odlučio, da je “Izbris” bio protuustavan i da predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava.

Otkud mormonka Meri u vašem romanu?

Naišla je nekako ali je bila dobrodošla kao vanjski promatrač života i ljudi u tadašnjoj Ljubljani. I naravno kao potpuna suprotnost Denisu, Goranu i Peteru. Amerikanka, neslobodna i okovana u pravila svoje vjerske zajednice na jednoj strani i troje totalno slobodnih i neopterećenih klinaca iz jednopartijske socijalističke države.

Vi ste advokat i kolumnista nedeljnika Mladina. Kako ste se zapravo osmjelili na pisanje?

Teško se sjetiti pravog razloga ili povoda. Sve se skupa događalo postepeno. Najprije je bilo razdoblje dosta intenzivnog čitanja literature i uz to nastala je u nekom trenutku i potreba ili želja za pisanjem. Iza te želje dolazi u nekom trenutku odluka, da pišem, da ću pisati, koja ipak traži neku hrabrost ili možda naivnost ili čak svojevrstnu prepotentnost.

Iako je naime i odluka za pisanje i samo pisanje dosta intiman čin, skriven od javnosti, u krajnjoj konsekvenciji, izdavanjem knjige dovodi do ipak velike eksponiranosti sebe i prije svega toga što si napisao.

Tri decenije su prošle od raspada bivše Jugoslavije. Koliko su danas u Sloveniji živi recidivi zajedničke prošlosti i ima li jugonostalgije?

Ima je u različitim količinama u različitim generacijama i sa svakom novom generacijom sve manje. Ali to ne znači, da se i te nove generacije ne povezuju i nemaju odnosa sa tim prostorima. Imaju naravno ali na čisto drugačiji način od onih starijih.

Moja generacija (koja se bliži 50-ima) najveću dozu nostalgije traži u muzici, filmovima i literaturi ovih prostora iz onog doba. Ja mislim, da je to sasvim ok i lijepo, samo nema od toga neke šire društvene koristi i napretka. Ljudi s ovih prostora morali bi umjesto u nostalgiji naći međusobne poveznice u sličnosti svojih geografskih i socio-ekonomskih položaja.

Povezivanje po tim pitanjima bitno bi osnažilo i afirmiralo ove prostore, za razliku od razdvajanja na osnovu nacionalnih i vjerskih identiteta koji ih već evo 30 godina guraju u sve retrogradnije procese.

Pratite li književnosti sa prostora bivše Jugoslavije? Imate li favorite?

Ne samo, da pratim, nego najviše i čitam autore s ovih prostora. U posljednje vrijeme oduševilo me nekoliko autora i njihovih knjiga, recimo “Pas i kontrabas” Saše Ilića iz Srbije, pa “Mulat, albino komarac”, Steve Grabovca, “Knjiga o Uni” Faruka Šehića iz Bosne i Hercegovine, iz Hrvatske romani Damira Karakaša te posebno “Mladenka kostonoga” Želimira Periša.

Što se crnogorskih autora tiče neću reći ništa novo ako kažem, da pročitam sve što objavi Andrej Nikolaidis, a njegova “Madžarska rečenica”, mi je jedna od najdržih knjiga ali imam i jednog skrivenog favorita - Ethema Mandića i njegov roman “Knjiga moga oca”. Upoznao sam ga na sajmu knjiga u Leipzigu i odličan je i kao čovjek i kao pisac.