Boris Liješević kroz predstave pokazuje razmišljanje o svijetu i društvu

Nikada neću prestati da budem Budvanin

Samo nekoliko dana nakon priznanja Budva Grad teatra za pozorišni doprinos, u sklopu manifestacije “Beo art” odigrana je posljednja Liješevićeva predstava - “Čitač” koja je oduševila publiki u Podgorici i Nikšiću

35663 pregleda 6 komentar(a)
Boris Liješević, Foto: Aleksandar Jovanović
Boris Liješević, Foto: Aleksandar Jovanović

Pozorišni reditelj Boris Liješević sa osnovama pozorišne umjetnosti upoznao se na festivalu “Grad teatar” još kao srednjoškolac.

Pojavio se kao reditelj i glumac učeničkih predstava dramskog studija budvanske srednje škole “Danilo Kiš” (1994. god.), a već 1997. godine je bio asistent reditelju Ljuboslavu Majeri prilikom rada na festivalskoj produkciji “Jerma”. Godine kada je diplomirao, 2004. u sklopu programa “Teatar budućnosti”, po njegovom izboru svojim projektima su se predstavili reditelji i glumci fakulteta dramskih umjetnosti iz Skoplja, Novog Sada, Cetinja i Beograda. Glumio je u gostujućim predstavama festivala, predstavama reditelja Bore Draškovića “Kartoteka” i “Don Žuan” (2004), a kad je u pitanju ova manifestacija ostavio je traga i kao reditelj sa projektima Budvanska “U kulisama duše” (2004.), “Feniks” (2004), “Prisustvo” (2005), “Greta, stranica 89” (2009), “Čekaonica” (2010), “Dragi tata” (2010), “Očevi su grad(ili)” i “Čarobnjak” (2013), “Brašno u venama” (2015), “Čuvari tvog poštenja” (2017), “Evgenije Onjegin” (2018), “Blue Moon” (2019) i “Čitač” (2021). Za festival je režirao predstave “Sluga dvaju gospodara” Karla Goldonija (2012), operu “Dve glave i devojka” (2016) i “Upotrebu čoveka” po istoimenom romanu Aleksandra Tišme (2019/2020). Ne krije da ga za ovaj festival vežu brojne uspomene, ali i nagrada Budva Grad teatra koju je nedavno dobio. Tako se upisao kao dvadeset šesti dobitnik prestižnog priznanja za pozorišni doprinos ovom festivalu.

Samo nekoliko dana nakon ovog priznanja, u sklopu manifestacije “Beo art” odigrana je posljednja Liješevićeva predstava - “Čitač” koja je oduševila publiki u Podgorici i Nikšiću. O svemu tome, ali i zašto mu je Drugi svjetski rat inspirativan kao i stanju u kulturi Liješević priča za Magazin....

Dobili ste nagradu Budva Grad teatra za 2019/2020. godinu. S obzirom na to da je to Vaš grad - tamo ste odrasli i na neki način i počeli svoju karijeru vezanu za pozorište još kroz srednjoškolske projekte, kasnije i radili predstave za ovaj festival, koliko Vam ovo priznanje znači?

Mnogo znaci, zaista. I zbog Budve i mojih Budvana kojima ću još jednom imati prilike da se zahvalim na podršci i ljubavi. I zbog Milene Lubarde sa kojom sam i počeo taj put koji je nju evo doveo do mjesta direktora Grada teatra, a mene do nagrade Grada teatra. Oboma nam je taj festival obilježio i mladost i odrastanje i sazrijevanje. Oko njega smo pleli neko pletivo snova, nada, ushićenja... Kada mi je javila za nagradu, a još je bilo nezvanično, nikome nisam smio da kažem. Bilo me je stid. Nisam ni objavio na svom Facebook zidu. Neke stvari ne umijem da nosim. Da. Znači mi veoma. Znači mi i Budva. Nikada neću prestati da budem Budvanin. I svaka čestitka i poruka koju dobijem iz Budve mi znači.

U obrazloženju kažu da Vi “stvarate predstave koje nas se tiču”. U vrijeme kad je gotovo sve što se dešava oko nas za kritiku, koliko je teško odabrati pravu temu i sa njom pogoditi pravo u centar?

Nastojim da radim ono što se mene tiče. A ako se to mene iskreno tiče, onda se tiče svih nas. Ne govorim o sebi lično, već “ja” posmatram kao subjekt. Ako jedan bilo koji stvaralac iskreno i velikodušno uđe u nešto, zainteresuje se, on može svojim žarom zainteresovati cijelo čovječanstvo. Nije Šekspir pisao ono što nas se tiče, nego je svojim talentom činio da ono što interesuje njega, postane važno za čovječanstvo i za sva vremena.

Neadvno smo imali priliku da u sklopu Beo arta gledamo Vašu predstavu “Čitač”, koja je rađena po romanu njemačkog književnika i pravnika Bernarda Šlinka. Zašto Vam je ovo djelo bilo inspirativno?

”Čitač” je sada već dobro znana priča u cijelom svijetu, poslije bestseler romana i poslije čuvenog filma Stivena Daldrija. Roman je o 16-godišnjem Mihaelu Bergu koji se zaljubljuje i doživljava prva seksualna iskustva sa 20 godina starijom ženom. Poslije nekoliko mjeseci veoma intenzivne, a tajne veze ona nestaje. Sedam godina kasnije Mihael, sada već student prava i pripadnik generacije spremne da sudi roditeljima koji se nisu suprotavlajli Hitleru, srijeće svoju ljubav na suđenju nadzornicama iz Aušvica. Shvata da je volio ratnog zločinca. Da voli sve ono protiv čega se bori. Sve njegove ideje o nužnosti, osude generacije koja je kriva za rat, padaju u vodu u momentu kada taj podignuti prst vodi do njega samog. On pokušava da se odredi prema njoj, ali postupci počinjeni u ratu ne mogu biti shvaćeni u miru. Ovaj komad ima duboke veze sa mojom, i bliskim mi generacijama koje su postajale punoljetnje kada su se ratovi završavali. A godinama kasnije pokušavali da se sjetimo kako su naši roditelji reagovali 90-ih, da li su navijali ili se zgražavali, da li su se radovali onim strašnim slikama koje pamtimo ili ih osuđivali. Ako su i osuđivali - zašto nisu uradili nešto više? Zašto su pustili da se sve tako dogodi? Mihael Berg i njegova generacija pitaju roditelje- zašto ste dopustili da se zločinci poslije rata vrate u društvo? Zašto nisu upirali prstom u bivše naciste koji su postajali tužioci, sudije, advokati...zasto?

Prije nekoliko godina emitovan je i film “Čitač” za koji je glumica Kejt Vinslet dobila Oskar za glavnu ulogu. Koliko je bilo teško prilagoditi ovu priču za pozorište i jeste li se bojali poređenja?

Predstavu nisam radio zbog filma. Mnogo prije filma sam čitao knjigu i znao da ću jednog dana raditi i predstavu. A onda je došao i film koji sam gledao, sa ne baš mnogo interesovanja. Film je pravljen za američko tržište, te su iz filma ispali segmenti veoma važni za Evropu, koji govore o suočavanju sa krivicom, kao i priča o mladoj generaciji koja poziva svoje roditelje na odogovrnost. Melodramatska linija je pobijedila društvenu i angažovanu. Mene je zanimalo ono zbog čega u Njemačkoj ovaj roman pripada kategoriji “Vaterliterature” (književnost o Očevima).

Ova priča govori o nepismenoj čuvarki koja bi radije podnijela stogu kaznu, nego priznala da ne zna da čita. Kada se rade istraživanja na nivou svijeta, zemlje sa prostora Balkana gotovo uvijek spadaju u one najnepismenije, pa je uzevši u obzir te rezultate ova tema veoma aktuelna kod nas. Kako Vi to komentarišete?

Nepismenost se ovdje tretira kao metafora. Tokom 18 godina u zatvoru, zbog ratnih zločina, Hana se opismenila i čita knjige o holokaustu - Hanu Arent, Eli Vizel, Tadeuša Borovskog... i na kraju odbija da izađe iz zatvora. Jer je shvatila sviju odgovornost za smrt nekoliko stotina žena. Shvata ono što dok nije čitala, odnosno što kao nepismena nije shvatala, da čovjek nosi odgovornost za svaki svoj postupak. Da te nikakva naredba, niti viša sila, niti neki intreres ne lišava odgovornosti. Odgovornost je čovjekova veza sa Bogom. U krajnjoj instanci smo odgovorni pred Bogom. A kod nas se često kaže- “morao sam, naredili su mi ovi odozgo”. Tako se i zapošljavaju nepotrebni kadrovi, tako se namještaju tenderi... tako propada država zbog “onih odozgo”. Sve se radi sa tim opravdanjem. Ali te to ne lišava odgovornosti. Tako su nacisti pravdali masovna ubistva- “Ja sam samo radio po naređenju. I tada je utvrđen pojam da naredba ne oslobađa lice odgovornosti. Treba se opismeniti, da bismo shvatili da nosimo odgovornost za svaki svoj postupak. To je jedna od poruka ove predstave.

Vama je Drugi svjetski rat dosta inspirativan. Dobro je poznato da je Hitler želio da kontorliše sve sfere društva, pa je čak palio knjige. Ima li takve cenzure danas i na koji način se najlakše sprovodi?

Danas je trend da se bilo koja loša pojava u društvu proglašava fašizmom, to su naše nepismene proizvoljnosti. Nacizam ima korijen u antisemitizmu. I bez antisemitizma ne postoji nacizam. Otkad je društvenih mreža, cenzura više ne postoji. Društvene mreže su od slobode izražavanja napravile oružje. A ne znam baš ni da se pale knjige. Ne ulaže se dovoljno, to je fakat, ali nije problem cenzura, nego neobrazovanost ljudi koji sjede u institucijama, naročito onih koje određuju koliko je potrebno izdvojiti za kulturu. Problem je i to što ni kultura, kao ni univerziteti više nemaju svoju autonomiju. Svaki segment drustvenog života je pod uticajem stranaka. A drugim svjetskim ratom se zaista često bavim. Kad god čitam neki dobar roman ili priču o Drugom svjetskom ratu, pomislim - pa zar ne osjećate koliko je ovo i dalje živo i prisutno. Koliko pitanja iz tog perioda još uvijek čeka svoje odgovore? Koliko je nezatvorenih poglavlja iz Drugog svjetskog rata pervertiralo do danas. I dalje živimo posljedice tog rata. Nismo sigurni šta se tačno događalo. Sporimo se jesu li heroji ili zločinci. Prekraja se istorija. Logori, brojevi ubijenih, stratišta... Hrvoje Klasić kaže da ništa nije promjenjivije od istorije. Još uvijek vrište nepravde, vapije neumirena krv. Mnogi su zločinci mirno proživjeli svoje živote u poslijeratnoj Evropi. Koliko okrvavljenih ruku iz drugog rata je mazilo djecu, dizalo tu ruku “za” i “protiv”, zaokruživalo imena na glasačkim listićima.

Drugi svjetski rat je vrijeme kada je čovjek sebi dopuštao da drugog čovjeka ne vidi kao čovjeka, već da ga tretira kao životinju i da to drži normalnim, vjeruje da je to njegovo pravo. Da pripada sistemu koji uništava odnosno spaljuje cijeli narod, a svoje učešće da pravda naređenjem i poslom. To je vrijeme kada je nestala empatija, kada je ljudsko postojanje obesmišljeno, a pojam ljudskog bića doveden u pitanje. Granice su tada ozbiljno prekoračene. Kao nikada prije i nadam se nikada više. Zastrašujuće. Kako je moguće??? Do vječnosti će vapiti to pitanje - kako je moguće da se tako nešto dogodi. Ali se plašim još goreg pitanja - da li može ponovo?

Premijera Vaše predstave desila se u junu prošle godine, u uslovima kakve je tada diktirala aktuelna pandemija. Iako je od tada prošlo godinu i po, situacija sa virusom i pored mjera i vakcina nije se puno promijenila. Koliko je bilo otežano u takvim uslovima spremati i na kraju igrati predstavu?

Predstava se dugo pripremala, počeli smo da je radimo u februaru 2019. sa planom da premijera bude u aprilu, pa smo onda morali da prekinemo kada je krenulo vanredno stanje 17. marta 2019. Tada smo prekinuli i nastavili rad preko grupnih viber poziva. Neznajući ni kada, ni da li ćemo nastaviti. Pravili bismo grupni poziv preko vibera, svako je sjedio u svojoj sobi, čitali smo neku scenu i razgovarali o njoj. Može i tako da se radi ako nema drugog načina, ali kada se radi posvećeno onda bude i kreativno. Bilo je dosta važnih momenata i uvida. Probe su nam ispunjavale dane u zatvorenosti odnosno izolaciji. Vrijeme smo ispunjavali kreativnošću i smislom. Svjedocili smo da se može i uprkos vanrednom stanju i pandemiji. Da kada se okupe ljudi koji žele da rade, da to ništa ne može zaustaviti. Da je kreativnost jača od svega. Da za dobru glumu nema ni granica ni ograničenja. Ako si zaista dobar, bićeš jednako dobar i na sceni, i pred kamerom, ali i preko telefona. Talenat nije neki apstraktni, nevidljivi kvalitet. Biti dobar u onome što radiš je pitanje stava prema životu i profesiji. To je talenat. On te tjera napred i ne da da si pasivan i da skrštenih ruku čekaš bolja vremena. Tjera te da mijenjaš vrijeme u kome živiš. Talenat pobjeđuje vrijeme. Talenat treba njegovati.

Pandemija je uticala na sve djelove života, ali je nekako kultura najviše ispaštala. Prvo su se zabranili koncerti i predstave. Iako kultura najbolje pokazuje stanje jedne države, zašto se nje u ovakvim trenucima najlakše odričemo?

Ne znam stvarno. Ja je se nisam odrekao. Pitajte one koji donose te mjere i ukaze.

Vaše predstave najčešće su kritika društva, a pozorište u biti i treba da kritikuje. Može li se kroz umjetnost uticati na svijest pojedinca?

Pozoriste treba da živi. Pa u tom življenju i da kritikuje, ali i da pruža neke uvide pa i da zabavlja i uveseljava. Ne mislim da su moje predstave kritika društva. Više mislim da su one razmisljanja o svijetu i društvu, sagledavanje nekih fenomena. Naravno da pozoriste može da utiče na svijest. Kao što može i film. I knjiga i pjesma. Može se čuti da je nekome neki film promijenio život. Ali šta je to u filmu što može da promijeni nečiji život, e to je pitanje. Neko se u nekom ili prepozna sebe ili neki događaj iz svog života i dobije neke odgovore. Mislim da svijet može da promijeni jedino autentičnost i iskrenost. A ovi naši društveni angažmani ne mogu da dopru ni do istomišljenika. Dostojevski je mnogima promijenio život. Zar ne? Zašto? Jer je duboko ponirao u sebe, razotkrivao se. Nije se bavio popravljanjem društva.

Živjelo pozorište koje nas okuplja i pomaže da zaboravimo sve

Što se tiče pozorišta, dosta ste aktivni. Posljednje vrijeme dosta se na ex-YU prostorima snima filmova i serija. Jesu li Vam i ovakvi projekti privlačni

Nisu. Volim pozorište. Volim probe i istraživanje. I nepredvidivost, volim taj paradoks da u hipermaterijalističkom i virtuelnom svijetu pozorište ispadne najrealnije. Gledaš pred sobom žive ljude koji nešto stvaraju, vode te u neki drugi svijet. To je preimućstvo pozorišta koje ga je održalo kroz desetljeća. A, čini mi se da tek u ovom svijetu virtuelnih moneta i prijateljstava, taj živi odnos između glumca i gledaoca postaje važan.

To je neko čudo. U sali smo svi zajedno. A onda glumci počnu da kreiraju neki drugi svijet i vrijeme i ljude, a sve to da nam ispričaju neku priču kako bismo bolje razumjeli život i svijet oko nas. Aplauz koji se prolomi na kraju predstave nije samo glumcima, nego i pozorištu i fenomenu koji se dogodio. Na premijeri “Čitača” poslije vanrednog stanja, lokdauna i svega onoga što je bilo, na poklonu za vrijeme aplauza Mirjana Karanović je spontano uzviknula “Živjelo pozorište”. Publikaje počela da skandira sa njom. To je bio krik koji se skupio tokom mjeseci samoće, straha, ostavljenosti, neigranja. I radost zbog ponovnog susreta. Radost zbog života koji se projavljuje u pozorištu.

Živjelo pozorište koje nas okuplja i pomaže da zaboravimo sve ovo. I da za trenutak živimo kako smo nekad živjeli. Pomaže nam da ne zaboravimo da smo ljudi. Živjelo pozoriste u kome smo svi zajedno. I svi zajedno stvaramo.