BOŽO KOPRIVICA: RANA JEDNOG BRZOJAVA

Vrabac

Predrag uzima slušalicu od Mirka i pozdravlja me splitski, partizanski, jugoslavenski: “Zatekli smo Mirka kako čita tvoj tekst. Donijeli smo mu nagradu, orden iz Motovuna”

5326 pregleda 2 komentar(a)
Foto: SBS
Foto: SBS

Želio sam prije desetak godina da sklopim knjigu eseja. Jedan kratak esej bio je posvećen Rajmondu Kopi, najboljem francuskom igraču svih vremena. Dragan Lubarda dao mi je nekoliko kopija crteža da idu uz tu priču. Jednu pticu, crtež olovkom. Original, na običnom papiru. Nestali su mi ti crteži. Bio sam ljut na sebe. Dragan je htio da crtež ptice bude na njegovoj retrospektivnoj izložbi koja je imala zajednički naslov Zbjeg. Dugo nisam uspio da nađem crtež. Onda, jednog dana, ispod hrpe knjiga na podu, izronila je zelena fascikla. Prvo se pojavila ptica s krhkim nožicama, veselo zatresla perjem. I odletjela na izložbu Dragana Lubarde.

U Parizu, u ateljeu slikara poljskog porekla, sreli su se Kopa, starinom Kopačevski i Dragan Lubarda. Moj prijatelj darovao je Kopi crtež. Na poleđini crteža napisao je: Rano u nedelju obući belu košulju i predriblati podne. Jedan igrač, koji je kao i Kopa, igrao desno krilo, imao je u korjenu imena riječ vrabac. Manuel Francisko dos Santos Garinča. Niko ga nikad nije ulovio u driblingu. Vrabac na horizontu Kopakabane.

O novoj verziji romana Ruganje s dušom Mirka Kovača dugo sam oklijevao nešto da napišem. Pekla me je ta rana. Mislim da sam esej završio u maju 2013. Jasna Novakov Sibinović je prekucala tekst, pitala me da li da unese neke korekcije i poslala ga Nebojši Grujičiću, uredniku kulture u nedjeljniku Vreme. Kraj eseja ovako ide: A onu pticu što leti u romanu Ruganje s dušom nacrtao je veliki majstor linije Dragan Lubarda. Evo brzojavom šaljem je Kovaču na ruke. Kovač ima izvrsnu priču Sjećanje na šarenu pticu.

Kad su već stranice Vremena bile na prelomu pozvao sam Grujičića da na kraj teksta doda stihove: Svjetlost, svjetlost:/U koju ptica leti/od planete do planete/tamo ti pišem, pozdravljam te. I odmah sam se lecnuo. Kovač je već bio poodmaklo bolestan. Znao sam da sam pogriješio. A otišlo je to pismo za Mirka Kovača u štampu. Često smo razgovarali telefonom. Dugo, montenegrinski, mediteranski. Nisam Kovaču pominjao esej o njegovom romanu. Iz nekog stida. Stid kao etida, ili Elida. U toku jednog razgovora Kovač kaže: Evo, svratili do nas feralovci genijalci Boris Dežulović i Predrag Lucić. Predrag uzima slušalicu od Mirka i pozdravlja me splitski, partizanski, jugoslavenski: Zatekli smo Mirka kako čita tvoj tekst. Donijeli smo mu nagradu, orden iz Motovuna, za veliki dorpinos jugoslovenskoj kinematografiji. Scenaristi filmova Lisice, Mali vojnici, Okupacija u 26 slika, Duvanski put...

Posljednji tjedan Kovač nikoga nije primao u posjet. Bio je na klinici u Zagrebu. Uz njegovu postelju bdila je Boba: Idi do kantine, da nešto pojedeš. I dok je Boba objedovala sendvič i bol, na njen sto sletio je vrabac. Podijelila je objed s vrapcem. Ispričala je, odmah, Kovaču šta se desilo: To je vrabac što rije po mojoj utrobi, kaže Kovač.

Mirko Kovač sahranjen je na groblju u Rovinju. Posle sahrane sjedjeli smo na terasi u vrtu Kovačevih: Boba, Mirkova kći Kristina, Miro Glavurtić, Filp David i Vera, Daša Drndić, Predrag Lucić, Lordan Zafranović, Rajko Grlić, Boris Dežulović, Radmila Vojvodić, Branislav Mićunović, Jasna Selimović Tanjević, crnogorski prijatelji koji dugo žive u Istri Drljević i Brajević, Gavro Grahovac... Na razgranatu smokvu u vrtu sletjelo je jato vrabaca. Muzicirali su 20 minuta. Sa dirigentom. Pitam: Bobo, dolaze li vrapci često na smokvu. - Ne, ovo se dogodilo prvi put.

Kako mirno preko neba promiču oblaci. U jednom oblaku nestalo je Mirkovo jato. Njegovo jato i njegova duša. Duša što lebdi pred čudom ljeposti. Ostala je rana jednog brzojava i ptica što leti u stihovima Danijela Dragojevića.

Sutra je Mirkov rođendan, 26. decembar 1938, Petrovići...

Nisam našao rimu za ovu bilješku. Ovog jutra ponovo sam pročitao treću zbirku Miodraga Raičevića Debele devojke, Rad, Beograd 1990. Pročitao i našao rimu, pesmu Crni Petar:

dečak u crnom

somotskom

odelu

đavolak jedan

šapuće

napolju pada sneg mama

napolju pada sneg

zavejan biće svaki put

navuci na prozor zavesu

da ne vidim kako mrak

dvorište naše pretvara

u nešto okruglo i crno

na čijem dnu sedi

patuljak

neopisive lepote

kao da nekog očekuje

PS: Pogledaću ponovo film Miloša Formana, iz češke faze Crni Petar.