BOŽO KOPRIVICA: PIJANI ANĐEO

Zvuk oboe, Džimi Hendriks

Ima u radovima M. P, u njegovim ranim radovima jedno više načelo otmjenosti duha. Tragično u formi maskenbala. Tragično se kod pravih uvijek rimuje s humorom

3130 pregleda 1 komentar(a)
Rad “Veliki alkoholičari”, Foto: Vijesti
Rad “Veliki alkoholičari”, Foto: Vijesti

Milija Pavićević imaće ove godine izložbu s japanskim akcentom i jednom prelijepom gejšom... Pa moram da se podsjetim (i pripremim za nastup) nekih fusnota u vezi sa njegovom izložbom iz februara 2007. godine.

Miliju P. viđao sam napremas po Titogradu, na Cetinju, po Kotoru. Pamtim ga po vitkosti, gimnazijskoj, i po engleskom kostimu. I po velikom kišobranu. Kišobran koji ima sposobnost da se sam otvori pa da M.P. poleti do Odiseje u svemiru ili do dubine Ogledala Tarkovskog. Pamtim Pavićevića po ranim uljima Koitus I, II, III i IV, po citatima-omažima na El Greka, Zurbarana, po ruci Van Goga i Milijinoj ruci. Po velikoj autobiografskoj izložbi u zatvoru Bogdanov kraj. Izložba kao interpretacija smrti, i kao velika gozba. Na trpezi su sve same đakonije i dobra, dobra vina. Zapamtio sam sve to po apsolutnoj iskrenosti, po tome koliko je na toj izložbi M. P. blizak sebi i svojoj obitelji. Pamtim portrete Milije Pavićevića i Saše Čilikova, velikih alkoholičara na Trgu Marksa i Engelsa u Beogradu i na trgu od Lokande, na Trgu Umjetnika, na Cetinju. Pamtim Pavićevićevu instalaciju Crni pravougaonik, kao Hofmanovu Crnu kapiju u priči Zlatni ćup. Za vreme Cetinjskog bijenala instalacija je bila postavljena između Plavog dvorca i granice Gradskog parka. Vidim Pavićevića kako na jutarnjem pazaru na Cetinju bira delicije: masline, mladi kozji sir ili bijeli luk, pamidoru, bosiok, ukljevu, suve smokve, nar... kao morski beskraj.

U jednom razgovoru za Bild pitali su M. P. kako ovladati stvarnošću: Prijateljstvo je jedan način, a mašta drugi. Prijateljstvo ili biti najbliži sebi i prepoznati nekog koji je još bliži sebi. Biti svoj na posljednjoj stazi. Kakva lijepa drskost početi izložbu na centralnoj aleji cetinjskog groblja... Bezazlena, beskrajna šetnja dva prijatelja s koferima u ruci... Milija Pavićević i Saša Čelikov. Pa traje ta šetnja kao šetnja u filmu Diskretni šarm buržoazije Luisa Bunjuela. Šetnja od pola stoljeća, i još neku godinu više. Na posljednje putovanje s dječjim zmajem u srcu i mirom derviša. Jedva se u daljini čuju otkucaji srca. Ako bi nastavili šetnju prema moru dva prijatelja hodali bi i po vodi.

U Državnom arhivu na Cetinju, odjeljak Cetinjske gimnazije, pronašao sam vježbanku Pavićevića iz 1967. Evo šta je u proljeće te godine M. P. napisao na temu Brzina i beskraj: Kao dječak/na putu prekratkom/jer strahuje od odredišta/što skraćuje svoj korak/i oteže prispjeće/moram da budem lukav,/da bih, kada se beskraj/podijeli s najmanjim rastojanjem,/od tetive do luka,/stvorio prostor/sličan beskraju.

Od smrti ka zvuku djetinjstva, prema humoru i lirici potrošnje. Od smrti ka marketingu ka tvrtki čokolade MilČik (Mil+Čik). Ka čokoladnoj manufakturi. Pa može se ta čokolada, probao sam, mjeriti sa najboljom belgijskom čokoladom. Ili, iz pakla, iz čistilišta u paradizo, u raj, u biznis raj. Ili, kako ide jedan haiku Ljuba Đurkovića: Srce razmišlja/gdje je ostavilo/svoju žvakaću gumu.

Ima u radovima M. P, u njegovim ranim radovima jedno više načelo otmjenosti duha. Tragično u formi maskenbala. Tragično se kod pravih uvijek rimuje s humorom. Prijatelji Pavićevića, prijatelji iz osnovne škole pitali su ga da li je mjerio temperaturu prije nego što je krenuo na veliki plavi put: Naravno izmjerili smo vatru i izvršili sve druge medicinske rabote: toplomjer ispod miške/pokazivao je temperaturu okeana.

Poslovi i dani Milije Pavićevića važni su za Crnu Goru kao medijski i kao antimedijski šok, kao lijek od romantičarske, nacionalne i gospodarske vrućice. Kao izazov, kao olimpijski izazov, jer na četiri lica koja se gledaju po osi trpeze, po osi izložbe vidi se mapa Crne Gore, mapa svijeta. Veliki alkoholičari gledaju u dva dječaka s omota čokolade MilČik. To je lična karta prijateljstva, mapa života dvojice junaka u kojoj je stalo više od pola vijeka drugovanja, drumovanja, hajdukovanja M. Pavićevića i S. Čilikova. Ponekad bih vidio na Rijeci Crnojevića dvojicu prijatelja u šetnji. A jednom je naša priča uz lozu, otišla u nigdinu, ili u beskraj. Ta dva dječaka puštali su po cetinjskim kunetama, u vrijeme mitskih kiša, brodove od hartije. A jedra brodova piturali su bojom svog srca. Zajedno sa Pablom Nerudom i Očajničkom pesmom: U tebi su se sabili ratovi i letovi/u tebi ptice pesme okrilatiše./Sve si u sebe upila kao daljina/kao more, kao vreme. Sve u tebi beše brodolom!/Bio je čas radostan nadmetanja i poljupca./Čas omamljenosti što goraše kao svetionik...

Milija Pavićević obuzet je onim što radi. On ima onu elegantnu narcisoidnost zanesenjaka: Imam opsesiju da sačuvam apsolutno djetinjstvo, radoznalost, čuđenje. Apsolutna tišina vlada u printu dva prijatelja. Tišina i muzikalnost. Jedne noći u Taliji kod Đonovića u Bajovoj ulici na Cetinju M. P. je svirao nožem, kao gudalom, na vinskim čašama. Pili smo domaće crmničko vino. S nama je bio mladi glumac s Kosova Aljban Ukaj s prelijepom djevojkom. Prepoznao sam na Pavićevićevom nožu i čaši zvuk Mocartove Simfonije u F-duru. Jesam li pogodio? S nama je bio i Daglas Barnet Smit koga je Pavićević upoznao kad je izlagao na Bijenalu u Veneciji. U pauzama koncerta M. P. je govorio stihove: Jedna nas oboa spušta u bol,/u note što mucaju smrt,/i u san devetogodišnjeg dječaka/koji se probija kroz/dugu zimsku noć,/do mjesečarskih pašnjaka/toliko daleko/da čak ni anđeli/ne mogu da zamisle/takvu daljinu...

Anđeli ne mogu ali pijani anđeo, Milija Pavićević, može.

A šta je bilo u koferima koje na dalek put nose Milija Pavićević i Saša Čilikov. Znam, ali neću da vam kažem. Ha, možda će tu biti eksponata za ovogodišnju izložbu Milije Pavićevića. Jedva čekam da vidim onaj dio koji će biti priča o Ljubu Đurkoviću: Ne ostavljajte ništa sem sitnica/čiji je vlasnik gola duša,/a drugi neka procijene/je li od zvijeri il’ od čovjeka.

Je li to Jejts, ili Đurković? Ili njih dvojica i Pavićević na Ostrvu Inisfri na jezeru: Imaću onog mira što pada, kap po kap,/Od jutra do časa kad popci počnu da slave svet,/Ponoć svu od bleskanja, podne - zapaljen slap,/A veče šumno i gusto kao konopljarkin let...

A onda Pavićević nastavlja sam: Ustaću i otići, jer danononoćno na žal/Pristiže talas, i pljuska, s maha na mah;/Svejedno stojim li na stazi, il na pločniku, taj val/Iz dubine grudi diže se, kao dah.

Na 75 rođendan Milije Pavićevića na Ljetnjoj pozornici na Cetinju koncert će održati Madona. A ko će prvi zaplesati valcer s Madonom, M. Pavićević ili Lj. Đurković vidjećemo.

A na margini onog pismenog zadatka iz gimnazije M. Pavićevića pisalo je: Trešnjev će cvijet/večeras da se rasprši/pod sječivom mladog mjeseca.

Pa ipak nije kraj... Uživam da slušam priču Milije Pavićevića o ljepoti podočnjaka Marize Berenson u filmu Kabare Boba Fosa. Tri noći za redom M. P. išao je sa Cetinja u Danilovgrad da bi gledao Kabare i divio se igri i podočnjacima glumice koja igra otmjenu Jevrejku u okupiranom Berlinu. Ili ljepota podočnjaka protiv fašizma. Ipak je neko u takvom Berlinu želio da spase Jevreje. Ako će nas nešto nadživjeti onda su to dobrota i likovna fantazija podočnjaka. Simbol vječne nesanice: Kao teška poplava huči nam krv kroz tela/A čistija od sveće što gori ispred Raspela Hulahanova ćerka Ketlin.

Ketlin, Milija Pavićević, ili sloboda.

Volio bih da u Taliji u mjesecu oktobru Aljban Ukaj izgovori pjesmu Mija Raičevića O nebu, iz njegove nove knjige, a nas četvorica da uživamo:

Nema lepšeg osećaja

Nego kad iskočiš iz aviona

...........I sviraš na nebu

Džimi Hendriks

Zašto bi čovek polagao pravo na večnost

a ne polažu ga zec, gavran, poskok ubojiti?

Ne polažu ga ni ptica drozd, ni ptica slavuj

a tek papagaj rečiti, pita se Aristotel.

Zašto bi samo čovek polagao pravo

na taj luksuz, jedini od Boga neobećan?

A u raju, u tom božjem supermarketu,

bilo bi najviše ptica, odabranih konsenzusom,

s neverovatnim glasovnim mogućnostima.

(Poskok bi ostao dole, gadan mu zanat.)

Imao bi čovek Evu, u postelji cvetnoj,

u mladosti koja ne prolazi, u životu

u kome uspomene ne bi postojale jer bi

svaki naredni dan bio konzistentniji

od prethodnog, a u venama, braćo i sestre,

umesto krvi, vino bi teklo, elokvencija

bogova bila bi napokon pristupačna

svakom ljudskom biću.

Dakle, sve bi bilo kao i na zemlji,

samo sad na nebu. Onamo, namo, iznad nas!

Ah, o raju, čovek, kad godine salete,

često razmišlja. Uteha su te sličice

doterane u fotošopu. Retko se zapita

čovek da li je onaj koji je smislio raj,

raja ikad video – mnogo je tu nejasnoća.

Priča, jednostavno, ne pije vodu.

No, ako je Bog tako zapovedio,

onda u tom poslu mane nema.

Ha, bratac! A šta ako nije?

Da rezimiramo:

Pitamo se: Zašto tamo, ako se već mora,

ne bi otišao živ čovek? To sa zemljom,

priznaćete, neprijatna je stvar.

I čemu smrt ako nema smisla?

Čemu raj ako život nema smisla?

Čemu sve to, dođavola,

ako ti i ja nismo zajedno?