susret dva genija - dalija i frojda

Kakvo doba takvi i vitezovi

O turneji po Crnoj Gori sa predstavom “Histerija”, pozorištu uopšte i novim ostvarenjima, reditelj iz Srbije Ivan Vuković govori za “Vijesti”

3658 pregleda 0 komentar(a)
"Histerija" se igra duže od 10 godina, Foto: Beoart.rs
"Histerija" se igra duže od 10 godina, Foto: Beoart.rs

Da pozorišna publika u Crnoj Gori ima istančan ukus i umije to da pokaže, ali i prepoznaje i cijeni kvalitet, nanovo potvrđuju utisci renomiranih glumaca, glumica, reditelja i rediteljki iz regiona koji sa svojim ostvarenjima gostuju na (skromnim, otvorenim i zatvorenim, improvizovanim, ali i veličanstvenim) scenama crnogorskih gradova. Pored nekoliko festivala koji tradicionalno već postavljaju bogat teatarski repertoar, uz ostvarenja domaćih pozorišnih kuća, centara za kulturu i ostvarenja nezavisne produkcije, ljubitelji kvalitetnih adaptacija dramskih komada u 2020. godini imali su priliku da uživaju u reviji predstava ‘’Beoart’’ istoimene produkcijske kuće iz Beograda koja je održana u nekoliko gradova početkom decembra.

Tom prilikom je izvedena i predstava “Histerija”, po tekstu Terija Džonsona, u režiji Ivana Vukovića, a koja se igra duže od decenije, još od 2010. godine i idalje izaziva veliku pažnju i interesovanje javnosti, a djeluje i da je sve popularnija kako vrijeme teče. Privlačan temelj komada, svjedočanstvo o susretu dva junaka, dva genija, umjetnika i naučnika istovremeno - Salvadora Dalija i Sigmunda Frojda ono je što intrigira, kopka, postavlja čuvenu dilemu “šta bi bilo kad bi bilo” i ostavlja beskrajan prostor imaginaciji... Susret koji se zaista dogodio u julu 1938. godine poslužio je kao velika inspiracija britanskom režiseru i dramskom piscu, Teriju Džonsonu, za pisanje ovog komada koji je Vuković sjajno postavio na pozorišnu scenu. U Nikšiću, Kotoru, ali i u Tivtu i Beranama, “Histerija” je ispraćena gromoglasnim aplauzima, a Vuković je, priznaje, oduševljen prijemom ovog komada, a u razgovoru za “Vijesti” prenosi utiske.

Reditelj Vuković
Reditelj Vukovićfoto: Privatna arhiva

”U Tivtu smo igrali za ljude koje gledaju jahte od 30 metara, i nisu fascinirani, već traže nešto ljepše i važnije. U Kotoru smo igrali na metar od prvog reda, kao kući da smo, jer u pozorištu je svako kući. U Beranama smo igrali za jedan grad gdje ćutiš ako nemaš neku pametnu, a ti im pričaš sa scene sat i po. I dobiješ aplauz. U Nikšiću je sedmi dan padala kiša, glumac je pitao portira da li će nam iko doći, on je odgovorio ‘zašto?’ I bila je puna sala”, kaže reditelj iz Beograda.

U pitanju je njegova diplomska predstava, a on otkriva kako je došao do tog komada i kako je onda sve teklo dalje.

”’Histerija’ je moja diplomska predstava. Taj sam komad našao na nekoj prašnjavoj polici biblioteke na engleskom. ‘Šta bi bilo kad bi bilo’ - susret Dalija i Frojda, o kom niko ne zna puno, postoji samo par Dalijevih crteža koje je posle nacrtao, i njegova izjava da je to posljednji susret dva genija na svijetu. Frojd nikada nije pominjao ništa o tom susretu. I onda jedan sjajan pisac krene u ‘šta bi bilo kad bi bilo’, a to je suština i rediteljskog posla. Napravite divnu podjelu i radite. Jednostavnije sam razmišljao u tim godinama. Nedostaju nam veliki ljudi sa velikom idejom, sa sjetom gledamo na džinove nekog prošlog svijeta i ne znamo kako da odgojimo sebe ili svoju decu za te velike cipele i korake”, priča Vuković.

Neki reditelji svoje predstave, nakon što ih postave, nikada ne pogledaju, neki to urade sa određenom vremenskom distancom, a Vuković otkriva kakav je slučaj sa njim i djelom koje publiku po više puta vraća u gledalište.

”Ne gledam svoje premijere, niti bilo koje izvođenje posle. Prvo, uvijek bih nešto drugačije izrežirao kad ponovo gledam. Drugo, to više nije ‘moje’, nego glumaca koji igraju predstavu. Moraš da se odvojiš od svoje predstave. To je živa stvar. A ne može da živi pod tvojim stalnim nadzorom. Ne zaista. To je i vježba za sujetu. Važnija je predstava od mene”, smatra Vuković.

Ono što možda posebno privlači javnost jeste sinopsis i spektakularna najava susreta dva velika genija, Salvadora Dalija i Sigmunda Frojda. Taj susret u zbilji okarakterisan je kao jedan od najbitnijih događaja u Dalijevom životu, a na kojeg je velikog uticaja imao Frojd koji, pak, nije bio zainteresovan za nadrealizam.

”Ovaj psihoanalitički vodvilj govori o tome šta se dogodilo kada su se u Londonu sreli otac psihoanalize Sigmund Frojd i princ nadrealizma Salvador Dali. Urnebesno mračna i jezovito smiješna, drama ‘Histerija’ osvojila je, kao komedija godine, britansku nagradu ‘Lorens Olivije’, najznačajnije priznanje za dramu na engleskom jeziku”, navodi se u sinopsisu na sajtu Beoarta, a Vuković dodaje:

”Vodvilj koji se vrti oko Frojda... Pomalo nepristojna ideja. Pomisliš, ovo je previše kobajagi. A onda sam pročitao Frojdovu knjigu ‘Dosetka i njen odnos prema nesvjesnom’... Magična knjiga. Preozbiljni strašni profesor je najveći tumač humora koga sam ikada čitao. To je to. Neka počne smijeh. Suza će svakako biti”, kaže reditelj čije riječi, pa i naslov komada, opravdava humor i komedija prisutna u predstavi.

foto: Beoart.rs

Djelo se bavi preispitivanjem onoga što čini čovjekov život ili onoga čemu ga čovjek posveti, a prepoznato kao stubovi ljudskog života: posao, odnos prema bogu i vjerovanju, odnos prema pripadanju i pripadnosti narodu ili naciji, ali i prema onome što je njegovo djelo, rezultat i postignuće. Koliko se pogled na to razlikuje u odnosu na um koji posmatra ili čini, priča reditelj Vuković.

”Danas se više ništa ne radi sa idejom da će jednoga dana naš trud biti prepoznat. Da su najvažnije stvari koje radimo u životu one koje nećemo dočekati da vidimo ostvarene. Ko još sadi drvo i zamišlja hlad u kome sjede neki još nerođeni ljudi. Ako nisi u pravu ove sekunde, nećeš biti nikada. Sud istorije smo ismijali. I onda se čudimo kako ga se niko ne plaši”, kaže on.

Pitanje je ima li svijet danas ljude poput Dalija i Frojda i koliko smo svjesni njihovog prisustva i uloge, a drugo pitanje koje se nameće kroz razgovor o susretu ova dva genijalca je i kako bi oni sami funkcionisali u današnjem vremenu, društvu, sistemima i vrijednostima koji su obogaćeni i osakaćeni u odnosu na period prije skoro vijek.

”Svijet je pun nevjerovatnih ljudi. Nevjerovatnih umova i talenata. Problem je što je geniju potrebno i vrijeme. A mi bismo odmah i sve. Na dugme u tvitu u jednoj rečenici juče ako može ode mi dan. Postoji nešto što se zove zagađenje svjetlom. Kada je u gradu previše noćnog svjetla. Ne možete da vidite nebo. A ispostavlja se i loše za psihu. A sijalica je bolja nego svijeća. Stvarno jeste. Samo se ponekad uželiš noćnog neba”, govori reditelj.

Za dug život predstave zaslužan je i glumački ansambl, a uloge su povjerene: Mladenu Andrejeviću, Goranu Jevtiću, Suzani Lukić i Aleksandru Đinđiću, dok glas koji se pojavljuje pripada Anđeliki Simić.

foto: Beoart.rs

Vođen iskustvom i ehom predstave “Histerija”, Vuković ističe da bi volio i da predstava “Ova će biti ista” Staše Bajac, pronađe svoj put do crnogorskih scena. U pitanju je duhovita i bolna predstava u kojoj publika posmatra nasilno i patrijarhalno društvo iz muškog ugla...

”Mnogo bih volio da predstava ‘Ova će biti ista’ dođe u Crnu Goru. To je sila jedna od teksta o vitezovima današnjeg doba, a kakvo doba takvi i vitezovi. Skupa gluma tri sjajna mlada glumca Ateljea 212. Ponosan sam na tu predstavu”, kaže Vuković.

I uvijek se, prije ili kasnije, postavi pitanje da li je pozorište tu da bi postavljalo pitanja ili podsticalo odgovore, pa i koliko je moćno ono danas u periodu (su)života sa (nekada) nezamislivom tehnologijom i raznim drugim dostignućima koja, ipak, (ne) determinišu čovjeka kao biće zavisno o kulturi i umjetnosti, iskonskom pokretu i komunikaciji. Reditelj podsjeća da bez velikog pozorišta civilizacija ne postoji.

”Pozorište je najneozbiljnija ozbiljna stvar na svijetu. Malo li je. Ne postoji velika civilizacija bez velikog pozorišta. Pozajmiću krilaticu šabačkog dečijeg pozorišta: Najljepši je pozorišni mrak”, zaključuje Ivan Vuković koji za kraj razgovora poručuje:

”’Hvala’ imam da kažem ljudima u Crnoj Gori. Jedva čekam da se vidimo opet!”.

Radi samo dobre tekstove, preporučuje Boru Ćosića

Ivan Vuković je prošle godine režirao i predstavu “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” po tekstu Bore Ćosića. U pitanju je komad koji je napisao jedan od velikih jugoslovenskih autora, i dalje aktivnih na umjetničkoj i stvaralačkoj sceni bez obzira na dnevno političke okolnosti, epidemiju, medije, stanje u umjetnosti, ali i godine života i iskustva, rada i stvaranja.

”Radim samo dobre tekstove”, jasan je Vuković i dalje nastavlja:

”Znam zvuči glupo, ko pa radi loše tekstove, ali ima i toga, puno. Nekad je nešto moderno, nekada vam prosto nude nešto, a vama treba posla. Ja radim malo, nedovoljno za moj ukus, ali onda sam sebi rekao da ću raditi samo odlične tekstove. Nadam se da to nikada neću promijeniti”, ističe on.

Na pitanje koliko je istoimeni film iz 1971. godine uticao na postavljanje ovog pozorišnog komada, a dodatno uzimajući u obzir plejadu glumaca koja se u njemu pojavila, Vuković kaže da se mnogo toga promijenilo, ali kvalitet opstaje, a kvalitetna djela regenerišu i liječe. Stoga ima i preporuku za čitaoce.

”Od 1971. godine do danas svijet se okrenuo naglavačke, živio neko vrijeme hodajući na rukama, pa četvoronoške, pa sad recimo ćopa. Mogu samo da kažem da je Bora Ćosić veliki pisac. Čitajte njegov ‘Doručak kod Majestica’”, zaključuje Ivan Vuković.