o poeziji, kanonima, književnosti kao ženskoj ili angažovanoj

Govorim o stvarima koje me snažno potresaju

Pjesnikinja, novinarka i profesorica iz Sarajeva, Adisa Bašić, za “Vijesti” prenosi utiske sa festivala ženske književnosti “I literatura ima žensko lice” u Beranama i otkriva da planira nastavak saradnje sa organizatorkama

2621 pregleda 0 komentar(a)
Planira nastavak saradnje sa organizatorkama feminističkog festivala u Beranama, Foto: Ivangrad Fest
Planira nastavak saradnje sa organizatorkama feminističkog festivala u Beranama, Foto: Ivangrad Fest

Feministički festival u malom gradu na sjeveru Crne Gore privukao je pjesnikinju Adisu Bašić da posjeti Berane krajem prošle godine. Do sada je objavila nekolike zbirke poezije, a 2017. godine i prvu proznu knjigu “A ti zaključaj: priče o ljubavima i brakovima”. Njene pjesme su uvrštene u sve novije izbore bosanskohercegovačkog pjesništva.

Po zvanju je pjesnikinja, novinarka i profesorica, rođena 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokratiju, a godinama je pisala književnu kritiku za nedjeljnjik “Slobodna Bosna”. Godinu dana je studirala germanistiku i mediologiju u Marburgu u Njemačkoj, a u dva navrata je u društvu pisaca putovala Amerikom (Pisci u pokretu).

Njena priča “Kako preživjeti auto-stop” uvrštena je u zbornik priča nagrađenih na UNESCO-vom konkursu “Bun(t)ovna p(r)oza” (2001) a za priču “Driving Home for Christmas” je 2011. dobila treću nagradu na konkursu Zija Dizdarević. Za zbirku “Promotivni spot za moju domovinu” je dobila međunarodnu nagradu Literaris Bank Austria 2012, a knjiga je prevedena na njemački jezik i objavljena kod izdavača “Wieser Verlag”. U ljeto 2012. učestvovala je kao predstavnica Bosne i Hercegovine na festivalu “Poetry Parnassus” organizovanom u Londonu povodom Olimpijade. Krajem 2021. godine gostovala je i na festivalu ženske književnosti “I literatura ima žensko lice” za koji kaže da ju je odmah privukao.

U razgovoru za “Vijesti” prenosi utiske iz Berana, govori o svojoj poeziji, kanonima, književnosti kao ženskoj ili angažovanoj i otkriva da ima u planu nastavak saradnje sa organizatorkama festivala u Beranama.

Prošle godine gostovali ste na drugom izdanju ženskog književnog festivala “I literatura ima žensko lice” koji je održan u Beranama. Kakve utiske nosite iz Crne Gore, a dodatno jer se festival održava u malom gradu na sjeveru, a ne u nekom većem, posjećenijem mjestu?

Čim sam čula da neko u malom gradu na sjeveru pravi feministički festival znala sam da su to neke hrabre i ozbiljne žene: ispostavilo se da je moja pozitivna predrasuda bila tačna. Patrijarhat je zloćudna pojava koja posvuda truje živote ljudi, muškaraca jednako kao i žena, ali u manjim mjestima i konzervativnijim sredinama to je još izraženije. Utoliko je teže i važnije baš na tim mjestima mijenjati svijest ljudi. Žene koje organizuju ovaj festival shvatile su da im književnost može biti saveznica i vrlo profesionalno su napravile jedan reprezentativan književni skup na čemu im ja čestitam i zahvaljujem.

Festival promoviše žensku literaturu, umjetnost, ravnopavnost i ujedno je jedini festival takvog profila u Crnoj Gori. Koliko se sve to može postići ili dobiti putem književnosti i umjetnosti? Može li književnost da utiče na društvo i javno mnjenje?

Književnost u pravilu nije aktivistička djelatnost, ali ona na neke druge, kapilarne načine itekako djeluje na svijest ljudi. Kroz priče o pojedinačnim ljudskim sudbinama mi bolje razumijevamo svijet, saosjećamo, povezujemo se sa drugima. Književnost je uvijek odličan povod da se počne razmišljati i govoriti o onome što nas tišti.

U svojoj poeziji pričate priču, vodite bitku, nudite lijek i podršku, dijelite sjećanja, ali i dižete glas. Kazali ste i da u svojoj poeziji rado koristite stvarne rečenice, prizore, događaje... Koliko je za Vas (lično) iskustvo važno u stvaranju poezije? Rekla bih da putem poezije tako izražavate sebe i postavljate se u odnosu na okolnosti, na društvo i slično?

Moja književnost jeste duboko lična i ona govori o stvarima koje me snažno potresaju, bez obzira da li se dešavaju meni ili ljudima oko mene. Ali ja takođe nemam oštre granice svog bića u smislu da je svaka ljudska priča koja me dotakne u isto vrijeme i moja. Volim uzimati događaje iz života i stilizovati ih u književnost. To je samo jedna od književnih strategija, ali meni je bliska. Svuda oko sebe prepoznajem i bilježim književnost i to mom životu daje jednu posebno lijepu dimenziju.

Bašić
Bašićfoto: Ivangrad Fest

Vaša poezija oslobođena je okvira rime, dužine stiha, ali i znakova intepunkcije ili velikog slova. Djeluje tako da nastaje u dahu i u trenutku, ispravite me ako griješim. Šta poezija predstavlja za Vas i da li je zaista trenutak inspiracije ili neki brzi, svakodnevni, proživljeni motiv taj koji Vas podstiče da stvarate?

Pjesma nastaje od neke nesvakidašnje situacije koja zaiskri i izdvoji se u tkivu života. Nekad su to lijepe stvari, nekad mučne i strašne. Ali je uvijek u njihovom korijenu neka začuđenost i zaintrigiranost.

Uspješnost Vaše riječi ogleda se, između ostalog, i u brojnim nagradama i priznanjima. Ima li sluha danas za poeziju i kakva je savremena poezija na Balkanu i u svijetu, među strukom, publikom, da li se i koliko poetski izraz razlikuje u odnosu na područje, ali i na vremensku distanscu?

Drevna je ta kuknjava kako poeziju niko ne čita i moguće je da je zaista tako. Ali pisanje je samo po sebi nagrada jer je ispunjavajući, kreativni čin. Ponekad se ipak desi čudo da u ovom užurbanom svijetu, koji je zaglušen bukom, dopremo svojim riječima do nekoga, da se preko književnog teksta povežemo sa drugim ljudima. To je dragocjeno i ne mjeri se kvantitetom, nego kvalitetom te interakcije. Svejedno da li čitam ili pišem, ja se uključujem u tu suptilnu igru opažanja i razumijevanja svijeta i u njoj uživam.

S obzirom na to da ste angažovani kao profesorica na Filozofskom fakultetu, zanima me i kako gledate na plan i program kada je u pitanju izbor literature, zastupljenost i selekciju poezije u udžbenicima studenata i studentkinja, ali možda primarno u onim udžbenicima koji se koriste u osnovnim i srednjim školama ili lektirama, bilo u BiH ili regionu?

Kanon je političko pitanje, on je uvijek sprega odnosa moći i estetskih kriterija. Ja ga doživljam kritički, ponekad ga uvažavam, a ponekad intervenišem kad mi u njemu nešto smeta. Postoje klasična djela koja treba pročitati, ali previše prinude kvari čitalački užitak. Dobro je uvijek dati mladim ljudima neke smjernice, ali i slobodu izbora. Naši programi su opterećeni nacionalnim ideologijama, književnost se često koristi kao sredstvo indoktrinacije, ali mislim da mladi tu zloupotrebu naslućuju. Problem nastaje kad im takva isprazna i lažna nastava književnosti ogadi čitanje. Protiv toga se zaista treba boriti.

Prostora ima, a ima li volje, načina i sredstava za saradnju i razmjenu autora i autorki na području književnosti u zemljama bivše Jugoslavije? Jesmo li svjesni svih prednosti koje nudi ta mogućnost jezičkog (spo)razumijevanja, a sa druge strane koliko je upravo taj jezik bio ili jeste predmet podjela i oružje korišćeno za razne loše i negativne stvari?

Čini mi se da je devedesetih ta razmjena i svijest o zajedničkom jeziku i kulturnom prostoru bila mnogo življa nego danas. Sad su definitivno zavladali politički i finansijski interesi, ljudi su pristali na to da tavore u nacionalnim granicama. Neki pisci te barijere prelaze i regionalno su prisutni ali to je prije izuzetak nego pravilo. Ja rado čitam književnost koja nastaje na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku, njome sam se bavila i u svom doktoratu, a kao pjesnikinja svu tradiciju napisanu na tom jeziku smatram svojom. Rado se odazivam pozivima iz regije, rado pozivam pisce u Bosnu i Hercegovinu. Ali te saradnje su više posljedica ličnih inicijativa nego kulturnih politika.

Pišete i prozu. Koja je razlika u onome što Vam pruža poezija i onome što daje proza, Vama kao autorki? Koja forma Vam je bliža i privlačnija?

Oboje je privlačno, fiktivni svjetovi koje stvara proza su detaljniji i razrađeniji, a oni poetski su samo u naznaci, nagovještaju. Ta prozna širina i elaboracija su mi neobične, bliskija mi je lapidarnost. Dopada mi se taj napor da se svijet sažme i pretoči u slike. Volim prozu, ali mi je već jasno da nikad neću napisati neku debelu knjigu. (osmijeh)

Da li na nečemu trenutno radite i šta je u pitanju? Imate li neke planove za dalje ili možda neka naredna predstavljanja u Crnoj Gori koja biste najavili?

Dogovaramo neku ljetnu školu kreativnog pisanja u Beranama, razmišljamo o nekim zajedničkim projektima sa kolegicama iz regije. Svaki festival porodi neke nove ideje i saradnje, pomogne međusobnom osnaživanju i u tome je veliki značaj tih skupova.

Naše nacionalne kulture vjekovima su netrpeljive prema ženi u književnosti

Prema Vašem mišljenju, da li postoji “žensko pismo” i šta bi zapravo značila sintagma “ženska književnost”? Da li se time diskriminiše ili čini vidljivijim stvaralaštvo žena, autorki?

Feministička teorija daje niz preciznih definicija i odgovora na ta pitanja, ali ja obično kažem da je to književnost koju pišu žene koje se ne moraju pretvarati da su muškarci. Očigledno je da su naše nacionalne kulture vjekovima netrpeljive prema ženi u književnosti, smatraju je suštinski drugorazrednom i nedoraslom. Međutim, sad se stvorila generacija žena koje su ojačane teorijskom misli osvijestile da tom svijetu pripadaju kao ravnopravne akterke i više nema nazad - one su pustile svoj glas, pokuljalo je mnoštvo zanimljivih neispričanih priča, one praktično u regionalnim književnostima postaju vodeća imena.

Opšte obezvređivanje umjetnosti i humanistike

Kakav je položaj književnosti i poezije, slobodne (pisane) riječi, na području Balkana, regiona, zemalja nekadašnje Jugoslavije? Kakav je položaj autora/ki, imaju li podršku i mogućnost da se potpuno posvete stvaranju?

Najbolje poznajem prilike u Bosni i one su nevesele, deprimirajuće. Ne radi se više o tome da autori ne mogu živjeti od pisanja, to je svakako u istoriji književnosti rijetko kada bio slučaj, nego se generalno jako obezvređuju umjetnost i humanistika. Moj izlaz je mala enklava normalnosti i ljepote koju gradim sa svojim prijatelji(ca)ma, koleg(ic)ama i studenti(ca)ma. Čitamo, raspravljamo o knjigama, pišemo, objavljujemo. Stvorile smo sebi uslove u kojima to što radimo ima smisla. Takav je život pomalo gerilski i utopijski, ali spašava živu glavu.