BOŽO KOPRIVICA: DANILO, SREĆAN TI ROĐENDAN

Februarska oda

Prema pisanju beogradske štampe željne spektakla i senzacija Danilo Kiš je viđen u bifeu Lasta kod JAT-a 16. februara 2015, 21. februara 2017. i 19. februara 2022. Pio je crnogorsku lozu na gladan stomak

5306 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Wikimedia Commons/Goldfinger
Foto: Wikimedia Commons/Goldfinger

Početkom avgusta 2011, na groblju ispod manastira Praskvica, sahranjena je Ana Sam, Danica Kiš. Udata za dobrog, otmjenog Krsta Mitrovića. I dok su spuštali kovčeg u grobnicu pomislio sam ponovo se okuplja porodica Sam, Eduard - Aušvic, Milica - Cetinje, Danilo - Beograd, Danica - Pržno, Miločer. Ko kaže da se poslije sto godina ne može putovati Titanikom. Danica Kiš kao Mišel Morgan, kao Vivijen Li... Dugo je u fotografskoj radnji Nidža, Terazije 12, u Beogradu, stajala njena velika slika. Mladom djevojkom prešla je sa Cetinja u Herceg Novi. Upisala je čuvenu Umjetničku školu. Bila je u klasi sa Dadom Đurićem, Urošom Toškovićem... Posljednje tri decenije živjela je u Pržnom, sa Krstom Mitrovićem i sa sinom Ivom i njegovom porodicom. U ljetnja predvečerja često sam bio gost, ma gost u njihovom domu: kantarion-loza, pršut, sir iz ulja, riba, obično barbuni, vino, ruštule. Dva desetljeća htio sam da pričam sa Anom Sam o Porodičnom ciklusu, ali nekako se nije dalo... Izmicalo je ili skretalo u kratak fragment. Stid, prijateljstvo, ljubav ili je lebdjelo šta bi rekao Danilo? Ne, nije to. Nego da ne ozlijedimo nešto u poeziji Danila Kiša: Rani jadi, Bašta pepeo, gdje je Ana među četiri glavna lica, četiri čudna svata, jer: Rasekoh vene:/nezaustavno, neponovljivo šiklja život./Podmećite tanjire, čančiće./Al svaki tanjir plitak biće/čanak tanak/niz rub - pa ravno/u crnu zemlju da poji trstik./Nepovratno, nezaustavno, neponovljivo šiklja stih.

Šiklja stih iz Porodičnog ciklusa, iz Grobnice, iz Enciklopedije. Dugo se nijesam usuđivao da preslušam jednu traku. Na terasi Mitrovića u Pržnom čuje se dječja graja i plač bebe u susjedstvu, pričamo Danica i ja. Popio sam (po)neku lozu i ništa se, gotovo ništa se ne čuje, ne razumije šta pitam. Sreća da Jasna N. ima tu upornost i sluh, i evo fragmenata Ane Sam, Danice Kiš:

- Najviše sam voljela jedan šezlong, kao kauč. Dolje je imao podlogu, a gore na crveno-žute lale, i sa strane, ovako, sjedala. To je bio najljepši dio nameštaja. Znaš, o tome je pisao Danilo. Mi djeca, mi smo tu najviše sjedjeli.

A Eduard? - Eduard je sjedio u logoru... Sjećam se da sam pravila od brašna, soli i vode, hljeb, kao pletenicu, da nosi. Znala sam gdje ide. Prvo je bio odveden na stijeljanje. Pa kad su ga vratili rekao je da će ga odvesti u logor. Došli su po njega oni s perjem na šlemovima, kapama ili šta su imali... Sjećam se kad je počeo da nosi ono žuto. Majka je šila šestokrake od svile. Joj, nemoj me o tome... Ovdje je imao jedan džep (pokazuje na srce) i on je vazda tu držao ruku da mu se to ne vidi. To je bio za njega stres, a oni (svijet) bi se iživljavali, kad na ulici vide Jevreja. A u školi, kako je bilo? - Bila je jedna učiteljica, koja je progonila mene i Danila. Jedna žgoljava, mala, grozna, buljava Irena. Hvatala me za kosu, za rep i udarala mojom glavom u tablu. Danilo, zajedno smo bili u učionici - to je ona šestogodišnja škola je govorio majci da neće da ide u školu jer učiteljica bije Danicu. I, luda, Danilo, išao je da je traži u Mađarsku poslije rata, i našao je živu. Njega je tjerala da čisti kokošinjac. Pa se napuni, od kokoši, vaši. Kad je dolazio kući, teško se to čisti. To su uši toliko sitne kao zrno prašine i teško je to istrijebiti. A grizu... Da se nešto danas zakuva ne bi ni danas bilo bolje. Ponovilo bi se sve to. Kakvi su bili đaci? - Dobri, nijesu nas dirali, ali su imali neku distancu. Milica nije oboljevala tamo, u Kerkabarabašu? - Bila je zdrava. Čitave noći je plela one džempere uz lampu. One lampe na petrolej, petrolejke. I dođe na Cetinje i razboli se. Tada je Danilo prestao da vjeruje u Boga. Svašta sam vidjela u bolnici. Bolnica se kreči, Milica u komi, a ja sjedim pored nje. Tamo u Mađarskoj svako veče se molila. Ne daj mi bože teške bolesti, i Bog joj nije dao. Mi se nismo molili, Danilo i ja. Ona se molila i krstila za sve nas. Kao skelet je bila, živi skelet kad je umrla. Dva put su joj operisali kičmu, mislili su da ima tumor. Tačno se sjećam onog reza krivog i od tada više nije mogla da prohoda.

Kad smo radili Kralja Ibija na Cetinju, to je 2003, išao sam često kod Dragićevića, još je bila živa Kišova ujna. Gledao sam knjige iz biblioteke Rista Dragićevića, profesora, pisca studije o Njegošu, koji je studirao književnost u Krakovu. Pitao sam gospođu Dragićević u kojoj je sobi bolovala Milica? - Broj 6 na spratu. Danilo je svaki dan išao kod nje u posjetu. Napuštena bolnica, Danilo prvi, ličila je na veliko Šejkino Đubrište. Memla, razbacani instrumenti, pocijepani zastori, velike lampe u operacionoj sali, reflektori, razbacane fijoke, istorije bolesti u hodnicima, u kancelarijama, bočice s lekovima, kartoni pacijenata, recepti... Morao sam gaziti po gomilama đubrišta. Napravili smo za četiri dana na stotine snimaka crno-bijelih, a sunce svjetli kroz velike prozore. Anka Gardašević napravila je izložbu u galeriji u Budvi u vrijeme Kišovih dana. Mislim da sam tada upoznao Ota Tolnaija, pjesnika karfiola i bicikla...

Kako ste objedovali? - Ručavali smo u određeno vrijeme. Gotovo ritual za stolom. Eduard je bio strašno otmjen. Već tada nije išao na posao, izbacili su ga, na silu penzionisali. U stvari, radio je onaj njegov Red vožnje. Sjedi za stolom, to je isto kao matematičar. Mora da izračuna kad se križaju vozovi. To su bili dugački papiri, pa se preklapaju... Voljeli smo da putujemo vozom. Od Subotice do Novog Sada. Danilo odmah kaže: Ja sam gladan. A ja odugovlačim da što kasnije jede, da ne bi poslije malo vremena opet bio gladan. Obično su se jele pečene kokoške, seljaci slanine, a mi iz grada kokoške. Milica je znala da se Eduard neće vratiti? - Znala je, i mi smo znali. Rekao je doviđenja kad je odlazio. Znaš, da je bacio pismo iz vagona. I napisao: Poštenom nalazaču, ako nađe ovo pismo da ga preda mojoj ženi i djeci. Ne sjećam se ko je donio pismo, a mogao ga je baciti. Ništa, pisalo je: Odlazim i nećemo se više nikad vidjeti. Eduard je nosio sivo odijelo i sive cipele... Kod Jevreja je bilo, ako je neka šerpa za mlijeko, samo je za mlijeko. Ako je za meso, onda je samo za meso. Uopšte se nisu mješale šerpe za druga jela. Kakav je bio Miličin kostim? - Sjećam se jedne haljine od svile. Od istog materijala pleteni kaiš. Siva svila, divna... Kombinacija sa bordo. Njih dvoje su izlazili uveče dok nije došao rat. A igranje šaha? - Sa Gavanskim je igrao. Dugo, dugo su igrali, i tada niko nije smio ništa da progovori u kući. Veliki šah, izrezbarene figure. Gdje su kupili taj šah ne znam. Bila je to teška borba, nisu se peckali. Eduard se strašno radovao kad bi pobijedio. Gospodin Gavanski je imao lijepu kćer Edit. Imala je padavicu. Odjednom je uhvatila, kod nas, na šezlongu, digla je ruke i noge, sva je bila u čipkama i pantljikama. Majka je polijevala vodom dok nije došla k sebi. Milica je imala singer mašinu? - Da, sjećam se moje suknjice sa bretelama. Danilo nije volio da se kinđuri kao ja. A nas dvoje smo se ponekad i tukli. Jednom sam ga gađala lenjirom. Ovdje sam ga pogodila (pokazuje na obrvu) i ja rekoh izbila sam mu oko. Krv lipti... Lele... I kako stavi ruku, ovako (pokazuje na dlan) prestade... Eduard i Milica su bili negdje vani, i ja njemu kažem: Nemoj slučajno reći da sam te ja udarila. Nije rekao. Rekao je da je pao i povrijedio se. Bio je bolji od mene. Vidiš kao nije htio da me oda. Je li bilo simpatija? - Jedan dečko mi je svirao ispod prozora. Zvao se Reže. Donio mi je bijeli... kao male bijele ružice, ne znam kako se zove to cvijeće. Napravio kao vijenac i bacio kroz prozor... Kad ti je Milica rekla da držiš svijeću? - Kakvu svijeću... Ah, da, ne svijeću nego šibicu da zapalim. Baciš, kao da znaš da je serenada za tebe. Šta je pjevao? - Ok’le znam. Nešto mađarski... Zašto je Bog stvorio ljubav.

Kakvo je druženje bilo na Cetinju? - U početku sam se slabije družila, imala sam dvije drugarice Maljević iz komšiluka u Bajevoj ulici i Ljubicu Kusovac. Danilo bi se brzo sprijateljio, pa gotovo sa svakim. Nijesmo baš dobro znali srpski kad smo došli na Cetinje. Tako da je neke stvari Danilo riješio tučom...

Bilo je još priče tih predvečerja u Pržnom, ali neću napraviti grešku. Ima nekih stvari pred kojima riječi čile, postanu nemoćne.

Htio sam da napravim malu antologiju pjesama o februaru i jedna pjesma Marine Cvetajeve pretvorila se, kao voda u vino, u epitaf za Eduarda Sama pred njegov odlazak, njegovo večno putovanje: Vreme je da se skida ćilibar kamenje/Vreme je da se rečnik menja/Vreme je da se gasi fenjer/Iznad dveri (Februar 1941).

Bio sam u zimu 2014. treći put u Kovinu, u bolnici gdje se liječio Eduard Kiš i dugo razgovarao s upravnikom Željkom Rodićem... Nema dana da neko večnost svoju ne izgubi, čujem stih Vislave Šimborske. Već je prošla ponoć, 14. februar 2014. u Kovinu i u snu, znam da sam u bolničkom parku ušao u korak, u stope Eduarda Sama. U stope od besanice, stope od oblaka. Stope, pepeo. Prsti se još nisu osušili od Kišovog mastila. Buncam... ili: Nije dobro stajati stalno pred samim sobom. To je Antonen Arto, Pisma iz ludnice, Gastonu Ferdijeu, Rodez, 9. februar 1944. Eduard Kiš je već bio na putu za Aušvic.

Kiš ili februarska oda. U odeljku 62, u romanu Peščanik, Kiš opisuje jednu litografiju, Stepenice života na kojoj je predstavljen život Eduarda Sama, ili pre Andija Sama: Deset godina, 20 godina, 30... 70, 80: Pognut, pogrbljen, sa štapom u desnoj ruci, čovek je zakoračio na sledeći stepenik... Na njemu je tamni kućni ogrtač, vezan oko struka. Podigavši s mukom glavu, čovek se zagledao negde u daljinu...

Štap, noćni ogrtač... Ma nikad. Svaki čas očekujem da se Danilo Kiš pojavi iza nekog ugla, na nekim vratima, kao vihor, kao oluja, s najljepšom Adamovom jabučicom. Kiš je umro kao mladi grof Esterhazi: Gospodo, spreman sam... Naglo se uspravi... Željan da dovikne toj pretećoj svetini da jedan Esterhazi ne može umreti tek tako.

Kiš je vežbao smrt, umro je kao Boris Davidovič Novski: Jednog ranog jutra, krajem februara, Novski se vraćao u svoju ćeliju iscrpljen no zadovoljan, sa redigovanim rukopisom... Novski nestaje iz logora na neobjašnjiv način... Tri dana se pobesneli i zapenjeni vučjaci otimaju iz čeličnih ogrlica... Opkoliše i pustiše vučjake... Begunac je stajao na skelama iznad kotla, osvetljen plamenom. Jedan se revnosni stražar počeo penjati uz skele. Kad mu se ovaj približi begunac skoči u ključalu tekuću masu i stražari videše kako nestade pred njihovim očima, kako se izvi kao pramen dima, gluv na zapovesti, nepokoran, slobodan od vučjaka, od hladnoće, od vrućine, od kazne i od kajanja.

Ne znam kako se za gotovo četiri decenije nijesam sjetio jedne pjesme Hederlina misleći na Borisa Davidovića. To je pjesma Empedokle: Ti tražiš život, tražiš, a navire/S dna zemlje plam božanski i tebi sja/Ti u žudnji punoj jeze/Bacaš se dole, u oganj Etne.

Danilo Kiš je kao oganj Etne, i nikad ne znaš kad će se...

Prema pisanju beogradske štampe željne spektakla i senzacija Danilo Kiš je viđen u bifeu Lasta kod JAT-a 16. februara 2015, 21. februara 2017. i 19. februara 2022. Pio je crnogorsku lozu na gladan stomak i listao Jugoslovenski i internacionalni konkdukter - autobuski, brodski, željeznički, avionski... Eduarda Sama sa oglasima: Lutke za krojače i krojačice, te konfekcije izrađuje Baby Zagreb, Martićeva 31. - Josip Švab, vještački oštrač, Novi Sad, Kralja Petra II broj 6. - Autobuski promet, Zvornik, Srebrenica. - Nezmečić Josip, umetni oštrač, Trgovina čelične robe, Subotica, Pašićeva br. 1. - Prvoklasna srpsko-nemačka kuhinja, Skoplje, hotel Srpski kralj, telefon broj 291. - Hotel i restoran Hranilović, Kaptol, Zagreb, Vlaška ulica broj 9, telefon 21319, preporuča retke, čiste, u Zagrebu najjeftinije sobe, prvorazredna kuhinja, sve specijalitete, izvrsna vina, Buđevačko pivo!

Danilo Kiš, Pepeo i Dijamant.

Smrt fašizmu, živio Danilo Kiš. Danilo, srećan ti rođendan.