Lazar Dragojević za “Vijesti”

Nakon Netfliksa zakoračio i na crnogorsku scenu

Mladi crnogorski glumac za “Vijesti” govori o predstavi “Ukroćena goropad”, dosadašnjem toku karijere, ali i o svom pozivu, počecima, projektima u inostranstvu i onima koji ga tek čekaju

18827 pregleda 1099 reakcija 0 komentar(a)
Lazar Dragojević, Foto: Privatna arhiva
Lazar Dragojević, Foto: Privatna arhiva

U pozorište je ušao još kao beba, na sceni je napravio prve korake, a sa tog mjesta je krenuo i u život znajući da će, strpljivo, uporno, s radom, strašću i uz puno ljubavi, sebe pronaći u glumi. Iako je ime koje se prati, odavno poznat i među strukom i publikom, mladi crnogorski glumac Lazar Dragojević nedavno se zvanično predstavio i na sceni Gradskog pozorišta Podgorica igrajući u Šekspirovoj predstavi “Ukroćena goropad” koju je postavio Dejan Projkovski.

Dragojević je u snažnom, emotivnom, brzom i iscprnom komadu pokazao da odlično vlada scenom, da ga publika voli i da s oduševljenjem reaguje na njega, predajući se intenzivnoj i iskrenoj energiji koja pršti, bilo da je romantičarska, tjeskobna ili pak komična, pa i gorda, impulsivna, mistična... Teatar i publika sa nestrpljenjem očekuju nove performanse i izvedbe mladog glumca, a bliži se i naredna premijera, ovoga puta na sceni nacionalnog teatra, u Crnogorskom narodnom pozorištu, gdje Dragojević radi na predstavi “Djeca sunca” po tekstu Maksima Gorkog i u režiji Jovane Tomić.

Njegovo lice, umijeće i posvećenost poznati su i zapaženi u svijetu kinematografije širom regiona, ali i u inostranstvu. Samo jedna od potvrda su brojne nagrade, pozivi za kastinge, a onda i Netfliksova produkcija, španska serija “Ferija”, kao i jedno britansko ostvarenje koje se očekuje krajem godine, a u kojem Dragojević staje rame uz rame sa poznatim facama iz svijeta filma. Serija “Ferija” premijerno je predstavljena krajem januara, reakcije su odlične, a Dragojević u razgovoru za “Vijesti”otkriva ko je njegov lik, te apeluje da je neophodno da svi učine sve da takvih sudbina bude manje...

Uprkos priznanjima, angažmanima, pozivima, pa i popularnosti koju sve više osvaja, Dragojević racionalno stoji na zemlji dozvoljavajući pozivu i djelima da ga odvedu na najljepša moguća mjesta, izvedu ga iz zone komfora i podstaknu da nanovo spozna sebe i pruži sebe, nekada i više nego što sam misli da može. On nastavlja da trči životni maraton svjestan da ga tek čekaju razne životne uloge kojima će odgovoriti, a u razgovoru za “Vijesti” o svemu govori detaljnije, poručuje da nas “prave stvari koje treba da se dese neće zaobići”, a njega definitivno tek čekaju brojne uloge...

”Do cilja se stiže prije ili kasnije, ali svakako u pravo vrijeme”, zaključuje on.

Iz predstave 'Ukroćena goropad'
Iz predstave "Ukroćena goropad"foto: Duško Miljanić

Nakon različitih angažmana i uspjeha u inostranstvu, publika u Crnoj Gori konačno može da Vas gleda i u pozorišnoj predstavi, “Ukroćena goropad”. Kakve utiske nosite nakon prvih nekoliko igranja i šta biste rekli, ko je Petručio kojeg igrate?

Utisci se još nijesu slegli u potpunosti. Kada se radi ovakav jedan komad, koji je klasik i čiji je autor, po mom mišljenju, najbolji dramski pisac svih vremena, veliki Vilijem Šekspir, utisci nakon igranja ne mogu tek tako da se prepričaju, ne može se proces tek tako zaboraviti, sumirati ili prenijeti. Sama pomisao na to da ćemo opet da igramo ovo djelo u meni budi veliku želju i žar za tim. Jedva čekam svako naredno igranje.

A ko je Petručio, on je jedan običan momak koji je dobio nasljedstvo od oca, veliki je sanjar, neko ko slavi život, neko ko je dobar improvizator, snalažljiv, mladić od trenutka i za trenutak. Rekao bih da imamo dosta zajedničkih osobina, a ipak smo veoma različiti karakterom, pa neke stvari koje on radi ja bih radio potpuno drugačije ili ne bih. Sve u svemu, smatram da sam našao tu ulogu u sebi i sebe u ulozi i da sam napravio dobar posao u toj predstavi.

Osvrnuli ste se na značaj Šekspira, a poznato je da su njegovi komadi uvijek istovremeno i privilegija i izazov. Koliko je važno “igrati Šekspira” za glumca, a koliko je to i izazovno kada pripadate mlađoj generaciji?

Svaki klasik, da li je to Šekspir, Čehov, Molijer, veoma je značajno igrati, zato što se glumac u njima istinski razvija, a mi na Akademiji smo govorili i da se tu glumac “lomi”. Na trećoj godini smo imali semestar tragedija i semestar Šekspira, jer je to osnova i temelj, tu se glumac pronalazi, sazrijeva, najbrže i najbolje uči, naravno, ukoliko je posvećen tome.

Iz predstave 'Ukroćena goropad'
Iz predstave "Ukroćena goropad"foto: Privatna arhiva

S obzirom na to da je u pitanju adaptacija komada, djeluje veoma zahjtevna i produkcijski i ritmički, ali i emotivno. Šta je Vama bilo najizazovnije i šta publika može očekivati od ove predstave? Koliko se razlikuje od dosadašnjih angažmana?

Razlikuje se po tome što je ovo prvi put da radim Šekspira. Do sada sam imao priliku da radim Čehova, Ajad Ahtar, sada u Crnogorskom narodnom pozorištu radim na predstavi po tekstu Maksima Gorkog, ali, kako si rekla, a ja govorio u ranijim intervjuima, za mladog glumca jeste velika privilegija i čast igrati Šekspirove likove.

Koliko je ova predstava aktuelna i atraktivna danas? Nekada kažu da stvarnost “imitira” pozorište ili pak da pozorište ismijava realnost, a kakva je situacija sa ovim komadom, na šta upućuje?

Isti je Gogolj znao da izađe na scenu usred svoje predstave, prekine je i da pita publiku “Čemu se smijete?”... I nakon što oni ne bi znali i ne bi dali odgovor, on bi rekao “Sebi se smijete”, a tu bi nastajao još veći smijeh. Činjenica je da koliko god pozorište rekonstruiše stvarnost, ono je i dalje podražavanje iluzija. A na pitanje na šta upućuje situacija sa ovim komadom, najbolje će odgovoriti reditelj, dok smo mi ostali tu da ispunimo tu vrstu iluzije i pružimo igru kakvu reditelj od nas traži. Mi glumci smo tu da zajedničkim snagama djelo oživimo, da damo sve od sebe i da skupa prenesemo neku poruku koju to djelo već nosi.

Iz predstave 'Ukroćena goropad'
Iz predstave "Ukroćena goropad"foto: Duško Miljanić

Dramsku akademiju ste upisali u Sarajevu, što se pokazalo kao pravi korak i usmjerenje. Da li ste prethodno pokušali i na Cetinju i kako je to što studirate van svoje zemlje uticalo na Vas i profesionalno i lično? Da li ste nekada imali utisak da je Vašim kolegama sa Cetinja možda lakše da se ostvare i pronađu na crnogorskoj sceni zbog već ostvarenih kontakata?

Akademiju scenskih umjetnosti upisujem 2016. godine u Sarajevu, što je bila prava stvar, možda i najbolja koja mi se desila u životu. Možda je baš tačno tako i trebalo da se desi, s obzirom na to da sam pokušavao da upišem glumu i ranije na drugim akademijama, a uspio sam iz petog pokušaja, ali prvog na Akademiji u Sarajevu. Moja tvrdoglavost je jedna od mojih najvećih vrlina, bez nje ništa ne bih uspio, a put ka uspjehu bez toga je nemoguć. Moramo se odreći mnogih stvari, moramo biti tvrdoglavi, moramo vjerovati nekad i mnogo više od onoga što je realno, da bismo neki cilj uopšte postigli.

Ja nikada nijesam bio od onih koji gledaju gdje je kome lakše, a gdje teže. Svakome je lako i svakome je teško na svoj način. Neko ima sreću da nešto dobije prije, neko će to nešto dobiti kasnije, ali prave stvari koje treba da dođu, neće nas zaobići, već će doći baš u trenutku kada to treba da se desi. Uvijek kažem, sve u svoje vrijeme i ko zna za šta je to dobro, kada se nešto desi ili kada se nešto ne desi. Ja svakako vjerujem da moje uloge mene tek čekaju.

Za svoje uloge ste dobijali priznanja u vidu nagrada, ali i novih angažmana. Šta biste posebno izdvojili da Vas je podstaklo na budući rad, a tokom dosadašnjeg iskustva?

Mogu da kažem da je to možda i najznačajnije za moj dosadašnji rad i podsticaj. Izdvojio bih nagradu za najboljeg debitanta na Mostarskom filmskom festivalu u filmu “Take me somewhere nice”. To je holandski film, moj prvi igrani dugometražni film u kojem igram glavnu ulogu, to je moj prvijenac koji ću pamtiti. Taj film je osvojio i nagradu za najbolji film 2019. godine na Sarajevo film festivalu i ta nagrada mi je najznačajnija, jer je osvojena u gradu gdje sam u tom trenutku još uvijek bio na studijama, jer je to srce Sarajeva u kojem sam sazrijevao kao čovjek, imao prvu ljubav, stekao prijatelje za cijeli život i zato što je to početak moje karijere.

Lazar Dragojević
foto: Privatna arhiva

Krajem januara i Netfliksova španska serija “Ferija” u kojoj igrate, počela je sa prikazivanjem. U opisu se navodi da priča prati dvije sestre koje su u potrazi za istinom, nakon što su im nestali roditelji optuženi za ubistvo 23 osobe u jednom kultnom ritualu. Radnja je smještena u Andaluziji i dešava se sredinom 90-ih. Kakva je uloga koja Vam je dodijeljena, kakva je serija u pitanju i po čemu se razlikuje od ostalih u Netfliksovoj produkciji koje smo imali priliku da vidimo?

Ja moram da kažem prije svega da se se moj lik koji sam dobio u toj Netfliksovoj seriji zove Halid. Halid je momak od 21 godinu koji je ratom protjeran iz Bosne i Hercegovine. E sad... Ja ne mogu a da ne spomenem sve ovo ludilo koje je krenulo da se dešava posljednjih dana, ovo ratno ludilo koje je krenulo i sulude stvari koje se dešavaju u 21. vijeku, a to je da će Halid da dobije mnogo vršnjaka i vršnjakinja sa istom sudbinom koji su već izgubili krov nad glavom, bližnje svoje, koji su protjerani iz svoje zemlje. To je jedan monstruozni čin čovječanstva, da se uopšte ugrozi najosnovnije ljudsko pravo, a to je pravo na život. Ovo je samo još jedan od primjera, nažalost to nije ništa novo, jer se takve stvari stalno dešavaju, a čovječanstvo ćuti. Zašto bi neko iz topline svog doma, kad ima i krov nad glavom, hranu, piće i bližnje oko sebe, zašto bi se takav neko opterećivao tuđom sudbinom? Jer, dobro je, hvala Bogu, ne dešava se nama. Eto još jednog dokaza da čovjek nije poput životinje, već da su ljudi mnogo gori od životinjâ. Životinja će napasti kad je gladna ili ugrožena, a ljudi iz hira ili pohlepe.

Je li Vam je španski jezik predstavljao barijeru da ostvarite ovu ulogu? Pritom, igrate lik koji je iz Bosne i Hercegovine, šta biste rekli o svemu tome?

Što se španskog jezika tiče, ja ga nijesam znao prije nego što sam dobio kasting. Kada sam dobio priliku da pođem na kasting trebalo je da se pripremim za pet dana, motivacija je bila Netflix i za pet dana sam naučio ono što mi je bilo potrebno, aplicirao sa tim i dobio ulogu. Španski jezik još uvijek ne znam tečno, ali znam osnovnu komunikaciju. Svakako, to je za mene izazov koji ću da usavršim. I ne samo taj, počeo sam da učim još neke jezike i smatram da je rad na sebi, konstantno učenje i znanje jezika za mladog glumca veoma važno.

Da li je gluma upravo takav poziv - koji Vas izaziva i podstiče na usavršavanje novih vještina i disciplina, ali i karaktera?

Gluma jeste baš taj i takav poziv. Poziv koji podstiče na usavršavanje novih vještina, disciplina, karaktera, omogućava vam da pokušate da budete neko ko nijeste i da uradite neke stvari koje možda nikada i ne biste. Gluma vas podstiče na nešto novo, na čitanje brojnih djela, gledanje filmova, razgovor sa drugim ljudima, proučavanje karaktera, sagledavanje stvari iz raznih uglova i uopšte mislim da kada imate sve to i kada se bavite nečim što je izvan granica komfor zone, onda je to veoma važno i bitno za duhovno sazrijevanje čovjeka, a tako čovjek najbolje uči.

Takođe, otkrili ste i da nas uskoro očekuje jedna serija u stranoj produkciji u kojoj igrate. Da li biste nešto otkrili o tom projektu, o čemu se radi, čija je produkcija u pitanju, kako se zove i kada je publika može očekivati?

O novoj seriji ne mogu mnogo da kažem. U pitanju je engleska produkcija, snimano je prošlog ljeta u Njemačkoj i imao sam šansu da glumim sa nekim stvarno velikim facama svjetske kinematografije i jedva čekam i sam da pogledam sve to. Trebalo bi da serija bude objavljena krajem ove godine, nadam se da će tako i biti. Mislim da će biti izuzetno zanimljiva serija, na osnovu scenarija koji sam čitao i mislim da će se baš svidjeti publici.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, na čemu trenutno radite? Hoćete li uskoro možda biti angažovani i na nekom filmskog ili televizijskom projektu u Crnoj Gori, regionu?

Ja trenutno radim u Crnogorskom narodnom pozorištu kao pripravnik i krajem marta se očekuje premijera nove predstave gdje sam dobio novu ulogu. Sigurno će do kraja godine biti realizovano i još nekih projekata, biće realizovano jedno snimanje o koje ne smijem ništa da otkrivam, biće i jedan film u Crnoj Gori. Što se tiče regiona, trebalo bi da budem angažovan na snimanju jedne serije u Bosni i Hercegovini, tako da, krenulo je... Idem stepenik po stepenik ka uspjehu. Posmatram život kao maraton, a ne kao trku na stotinu metara, jer u toj trci na sto metara čovjek može da

Kvalitetnog kadra sve više, a posla sve manje i manje

Kako vidite položaj mladih glumaca, glumica, ali kinematografije, pa i pozorišta, u Crnoj Gori u odnosu na inostranstvo, gdje radite?

Mi imamo fantastičnih crnogorskih mladih glumica, glumaca, producenata, reditelja, dramaturga i svake godine ih je sve više i više, a posla sve manje i manje. Ako ćemo da krenemo od naših komšija, apsolutno u svakoj zemlji u komšiluku se mnogo više radi nego u Crnoj Gori i smatram da bi to trebalo da se desi i kod nas. Mislim da bi bilo lijepo da šansu dobiju mladi ljudi koje javnost kod nas još nije imala priliku da vidi.

Šansu koristiti na pravi način

S obzirom na to da dolazite sa Balkana, karakterističnog govornog područja, često se Vaše kolege i koleginice sa ove teritorije žale na unaprijed ukalupljene uloge. Da li ste osjetili tako nešto?

Ne mogu reći da se kolege i koleginice žale na ukalupljene uloge. Ja sam jednom prilikom pomenuo da na Zapadu imamo svojevrsnu fioku likova, mislim na holivudsku produkciju, i da nerijetko glumimo zločince, negativce, Ruse i slično. Ali, svakako znam i dosta kolega i koleginica koji su u evropskim art filmovima napravili izuzetno dobar posao, dobili dobre uloge i tu šansu iskoristili na pravi način.

Prve korake, uspomene i ambicije napravio je u pozorištu

Gluma kao profesija je upečatljivo prisutna u Vašoj porodici, pa da li je to imalo uticaja na Vaš odabir glume kao životnog poziva i kako su drugi članovi to prihvatitili? Šta Vas je privuklo ovom poslu i pamtite li neki, možda prelomni, trenutak kada ste odlučili da je baš gluma “to”?

Gluma kao poziv da, prisutna je u mojoj porodici. Majka i tata su glumci, a i sestra je krenula tim vodama. Ona je druga godina na akademiji na Cetinju u klasi profesorke Dubravke Drakić. Možda je najbolji odgovor na pitanje šta je mene privuklo ka glumi to što sam svoje prve korake napravio na sceni. Roditelji su me još kao bebu vodili u pozorište, a prve uspomene kojih se sada čisto i kristalno jasno sjećam zapravo su uspomene iz pozorišta, kada sam na kraju svake predstave išao i uzimao lutke, stajao na scenu, sâm glumio ili recitovao, igrao se da sam i ja glumac... Znao sam još tada da ću, kad porastem, sigurno da se bavim tim poslom. Ja sebe mogu da vidim u mnogim zanimanjima i mislim da bih profesionalno mogao da se bavim mnogim stvarima, ali posao za koji živim, kojem ću uvijek dati sebe više od 100 odsto, koji je moja najveća ljubav, to je samo gluma. Moji su takvi da me podržavaju najviše na svijetu, a bez te podrške ja sigurno ne bih napravio sve ono što sam do sada postigao.