Odstupajući od dosadašnjeg stila, slikar Mile Albijanić je zakoračio u novi svijet vizuelnog izraza, ne opterećujući se ranijim radovima i iskustvom, ali ni likovnom teorijom i bilo kakvim okvirima, već dopuštajući sebi da zapleše na platnu.
Ipak, sila gravitacije ga drži na tlu u sadašnjosti iako ga određena nit vuče ka budućnosti, pa njegova djela dobijaju i proročki ili predskazivački element, dodatno povezana i mistifikovana što detaljima, preplitanjima i bojama, što nazivom “Gravitacija budućnosti”.
Nešto otvoreniji djeluju radovi iz ciklusa “Veliki karneval” ili ti “maškarada”, sugeriše autor, koji jasno upućuju na rulju uživalaca i životarenja kiča današnjice...
U novim radovima Mile Albijanić kombinuje različite simbole i motive, od mitologije i bajkovitih bića, do realnosti i izazova svakodnevice, a djeluje da u shvatanju i/ili tumačenju njegovih djela važnu ulogu imaju i nazivi koje im daje. Tako apstraktna platna u sekundi zažive u mjestu i trenutku koji živimo, ili u umu posmatrača, budeći različita sjećanja, asocijacije i vizije. Neki od naziva koji omogućavaju drugačije sagledavanja autorovog likovnog i društvenog izraza, ali i koji pričaju sopstvene priče samostalno, su: “Pubertet introspekcije”, “Defektni krešendo”, “Bonapartin pohod”, “Sedirani naraštaji”, “Lao Ce”, “Religija dekadencije”, “Stupidarijum”, “Teret predaka”, “Organizam službe”, “Trava zaborava”, “Strah zemlje” i tako dalje...
Sve to potvrđuje da se radi o izuzetnom umjetniku koji ima sluha i za likovni, ali i literarni, poetski izraz. U to se mogu uvjeriti i posjetioci Gradske galerije Kotor gdje je otvorena izložba njegovih djela “Gravitacije budućnosti, veliki karneval i druge priče”, a koja traje do 21. marta.
Albijanić je rođen 1963. godine u Bileći, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na pedagoškom odsjeku za nastavnika likovne kulture, a živi u Tivtu. Bavio se pedagoškim radom, ali je odlučio da se posveti stvaralaštvu. Ima status slobodnog umjetnika, a za sobom ima veliki broj samostalnih i zajedničkih izložbi, a o svojim djelima, stvaralaštvu i planovima za dalje, Mile Albijanić govori za “Vijesti”.
U Gradskoj galeriji Kotor otvorena je Vaša samostalna izložba slika “Gravitacija budućnost, veliki karneval i druge priče”. Za početak, sa koliko radova ste se poredstavili, kada su nastali i u kojoj tehnici? Takođe, kakvi su Vaši utisci sa otvaranja postavke, kakve su reakcije publike?
Postavka u Gradskoj galeriji sastoji se od 21 slike galerijskog formata, to su ulja na platnu dimenzija od 60x80 do 70x100 centimetara. Postavku čini ciklus “Gravitacije budućnosti” koji se pojavio krajem 2019. a razmahao tokom 2020. i još uvijek nije završen, a drugi ciklus ili podciklus je “Veliki karneval”, koji je počeo da se rađa krajem 2021. Tu se radi o nešto manjim formatima koji su više u formi obojenog kolorisanog crteža nego slike, jako su povezani i proističu jedan iz drugoga.
Reakcija publike je bila prilično burna, posebno su bili začuđeni ljudi koji su do sada pratili moj rad, jer je ovo mnogo drugačije i snažnije slikarstvo.
Postavka predstavlja svojevrsnu simboizu radova ta dva ciklusa. Kako ste selektovali djela i kakvu ste priču željeli da ispričate njima?
Pa da, prožimaju se i u potpunoj su simbiozi, a postavku su odabrali kustosi Daliborka Kordić i Milenko Premović koji su napravili odličan izbor, jer dojam izložbe mnogo zavisi od postavke, pa su oni samim tim zaslužni za opšti odličan utisak, hvala im.
A sama poruka ili priča sadržana je u naslovu izložbe, kao i u imenima slika. Prvi put u svojoj umjetničkoj karijeri imenovao sam sve slike, nekada su se nazivi odmah sami nametali, nekada su se uobličavali u razgovoru s prijateljima i njihovim utiscima; u katalogu su takođe i odlični tekstovi mr Lucije Đurašković i Mirka Kovačevića, koji odlično tumače i razobličuju “tajne” mojih slika.
Govoreći o imenima, pored naziva radova, specifičan je i naziv postavke, a sve to zajedno sa Vašim djelima predstavlja novi stepenik, iskorak u Vašem stvaralaštvu. Šta je (bio) polazni motiv i inspiracija kada su ovi ciklusi u pitanju?
Iskorak se sigurno dogodio, od “Fantazmagorije podmorja” i “Memorije kamena” do “Gravitacija budućnosti”. Prvo su mi bila bitna istraživanja u samom likovnom jeziku, od grafike preko kolaža do asamblaža i objekata. Sva ta radoznalost svela se na slikarstvo, na izlivanje meni znanih podsvjesnih fascinacija, možda i frustracija, arhetipskih strahova, možda ubrzan protok vremena i sijaset bitnih događanja u svijetu i okruženju.
Sve to je bio okidač za novo u mojem stvaralaštvu.
O čemu nam govori “Gravitacija budućnosti”, kakva je to sila koja nas vuče ka tlu, ali i ka budućnosti, onome što nas čeka?
Razvoj tehnologija koje je teško ili nemoguće pratiti. Sila privlačnosti budućnosti određuje nove naraštaje u toj mjeri da ih mi stariji uskoro nećemo moći prepoznavati, kao nama slične, a pratiti ne možemo već odavno. A to su naša djeca...zar to nije dovoljan razlog za makar razmišljanje?
Sa druge strane, kakav je taj “Veliki karneval” u društvenom kontekstu današnjice? Čini se da je u pitanju globalni karneval koji nikako da se završi, ali, kako ga Vi vidite i šta Vas tu posebno dotiče i kao čovjeka i kao umjetnika?
Karneval, ne znam koliko je srećan naziv jer karneval je u biti veoma vesela manifestacija, pagansko veselje u znaku dobrodošlice proljeću... Veliki karneval je u stvari velika maškarada, može li danas da se živi bez maske, svi ili skoro svi i na lokalnom i na globalnom nivou su sudionici maškarade. Svi skrivaju namjere, maskiraju se, muljaju, zakulisne podle radnje, jedno veliko globalno prevarantsko selo, gdje se sve vrijednosti preispituju, unižavaju, nanovo postavljaju nekakvi blijedi standardi…
Svijetom kao da vlada jedan veliki zaglupljivač. Koji uzgred budi rečeno odlično zna šta i zašto to radi.
Pa sav taj teatar apsurda vrvi danas na mojim slikama, slučajno ili ne, ne znam ni sam...
Da li je moguće ostati imun na sve društveno-političke, lokalne, državne, ali i globalne tokove? Utiče li to i koliko na Vas i Vaše stvaralaštvo?
Naravno da utiče, nemoguće je živjeti mimo svijeta. Mislim da je dužnost svakog umjetnika da bude kritički raspoložen, da posmatra, upija, prežvaće i ispljune istinu u oči, karikaturu, satiru...opomenu.
Proročki detalji i vizije prisutni su na Vašim platnima. Može li se (likovna) umjetnost u nekim slučajevima posmatrati i kao takva, predskazivačka, ali i nikada adaptirana na trenutak u kojem nastaje, s obzirom na to da je većina stvaralaca afirmisana tek nakon smrti?
To se veoma često dešavalo u istoriji umjetnosti, ne kažem da su i moje slike proročke ali su nekako počele svoj ples taman uoči kovid ere. Senzibilitet svih umjetnika je izoštren, prosto kao da imaju antene za prijem nekih astro signala, čudna je i česta pojava, na primjer, da različiti umjetnici na suprotnim djelovima svijeta u istom trenutku ne znajući jedan za drugoga “uhvate” istu ideju. Tako, slično tome, vjerovatno mogu i predosjetiti ponešto. Sve što se dešavalo i što će se desiti lebdi u kovitlacu vremena i prostora... U toj Božijoj savršenoj čorbi od univerzuma.
Vaša najnovija djela su kompleksna, obiluju mnoštvom detalja, simbola, sjenki, prozirnih elemanata, ali ipak sa centralnom figurom koja se izdvaja na slici i po svojoj veličini, osvijetljenosti, ali i jasnoćom. Ispravite me ako griješim. No, s obzirom na to, kako sve te figure nastaju i šta oslikavate? Stiče se utisak kao da je svaka slika dio jedne velike cjeline, upravo tog velikog karnevala čiji su akteri “raštrkani”, možda i rasparčani, duplirani?
Tačno, prvo, slike su nastajale prilično kompleksnom tehnikom. Ranije bih uvijek imao unaprijed određenu temu ili razradu motiva. Klasičan pristup slici. Ovdje sam to promijenio, pa tok ide od razvlačenja nanosa boje, struganja sa tek osnovnim naznakama budućeg glavnog motiva, da bi se u drugoj fazi rada prepustio slici da me vodi sama do svog potpunog ostvarenja... To je sad čudesan ples, pravi ples uz određenu muziku, jedno nezaboravno druženje sa slikom.
Moć koju uspostavljate nad svojim apstrakcijama je izuzetna, ali ipak crtež je dominantna konstanta, čini mi se. Da li je crtež prva i osnovna stvar i linija koja nastaje, a kako se kasnije kristališe paleta boja, koliko se prepuštate onome što Vas kao autora privlači, a koliko obraćate pažnju na teoriju u tom kontekstu?
Skoro da sam već odgovorio i na ovo pitanje, u začetku slika i jeste čista apstrakcija. Kao da počnete slikati preko neke gotove apstraktne slike..., skoro žmureći u zanosu. Rađaju se neki novi oblici, taj ples sa slikom pomoću crteža, izdvajanja, nijansiranja cjelina, uvezivanja u posebnu, skoro stripovsku priču. Malo ima veze sa klasičnom teorijom umjetnosti, može mi se zamjeriti na račun toga nekoliko stvari, ali meni je bitno da su slike apsolutno žive i da odlično pričaju sa posmatračima. Što jeste cilj svakog umjetnika.
Imate li u planu da ovu postavku predstavite još negdje u Crnoj Gori možda i kada i gdje bi se to moglo očekivati?
Napomenuo sam već da ova izložba u orginalnoj postavci ima 35 radova, potrebna mi je veća galerija koja bi to ostvarila, tražiću je, a vjerujem i naći. Od inostranstva, pregovaram sa jednom odličnom galerijom u jednom malom slovenačkom gradiću, a to predstavljanje će se najvjerovatnije desiti u oktobru ove godine.
Da li na nečemu trenutno radite, da li biste nešto najavili publici?
Ovaj projekat, ovaj ciklus je jako inspirativan, tako da i dalje slikam “Gravitacije budućnosti”. Dok god budem u formi i budem osjećao svijet oko sebe, radiću i razvijati započete cikluse. Nego, ko zna šta vrijeme nosi, čovjek snuje a Bog određuje! Dužan sam da radim ono čime me je obdario i ja to sa radošću, sa velikom radošću, ispunjavam.
Fali brige za život umjetnika
Na otvaranju izložbe ste ukazali na nezavidan položaj umjetnika u Crnoj Gori? U čemu se to ogleda, imaju li umjetnici podršku države, mogućnsot da žive od sopstvenog rada, mogućnost da stvaraju i tako dalje?
Ako smo i po čemu bogati, a jesmo prirodnim ljepotama, isto tako smo bogati prirodnim talentima, na svim poljima umjetnosti. Zaštititi i njegovati taj božiji dar, dug je svake zdrave države. Znači, umjesto minimuma budžetskih ulaganja potrebno je da to bude strateško ulaganje da bi zablistalo u punom sjaju. Da bismo izgradili prepoznatljiv, snažan imidž u svijetu.
Toliko mnogo vrhunskih umjetnika prinuđeno je da za života maltene preživljava. Kome ostaje sve ono što umjetnik stvori u svom vijeku, ostaje na kraju krajeva državi u kojoj živi, gradovima, muzejima. Vidim da je trend u prijestonicama uređenih država izgradnja muzeja umjetnosti, prosto se takmiče ko će velelepniji izgraditi... Kod nas toga nema, iako se sve pretvara u beton - betona za ustanove kulture fali, kao što fali i brige za život umjetnika stvaralaca.
Svi gradovi da slijede primjer Nikšića u ustupanju prostora
Kakva je situacija sa ateljeima u državi - dostupnošću prostora za korišćenje, ali i sa galerijama i sličnim prostorima za izlaganje? Kako Vi radite i stvarate?
Nikakva, mada u pojedinim gradovima opština ima razumijevanja, kao recimo u Nikšiću. Svi gradovi bez izuzetka mogu da slijede taj primjer, ako hoće.
Masu slobodnih opštinskih prostorâ propada, zvrji prazno, umjesto da se dodijeli na korišćenje umjetnicima. Samo malo dobre volje je potrebno pa da ta stvar legne. Samim tim, pomogli ste stvaraocima, jer ste riješili osnovnu stvar a to je zaseban prostor gdje umjetnik u tišini svoga svijeta može stvarati.
Ja sam dugo kuburio sa tim, ali sam imao sreće da mi je Bog poslao dobre ljude koji su mi pomogli puno u životu. Zahvaljujući njima imam divan prostor u potkrovlju kuće gdje sam podstanar.
Što se tiče galerija, imamo ih, ali bi trebalo i još više da ih ima, jer imamo isto tako i dobrih kadrova koji mogu da uspješno vode galerije, da osmisle mnogo burniji zanimljiviji i življi likovni život u svim gradovima.
Izabrao potpunu posvećenost slikarstvu
Imate status slobodnog umjetnika, iskustvo pedagoškog rada. Koliko je važan kontinuitet u stvaralaštvu jednog umjetnika i kako se to može uskladiti sa pedagoškim angažmanom? Da li je potrebno birati i u tom slučaju, šta Vas više privlači i zbog čega?
Da, već desetak godina imam status slobodnog umjetnika i sa tim sam prekinuo svoj prethodni pedagoški rad... Često je umjetniku neophodno raditi neki drugi posao da bi zaradio za život. Pedagoški rad je lijep i može se uskladiti sa umjetničkim, ali lično meni je crpio previše energije da bih se uspješno posvetio svom primarnom radu.
Divno je raditi sa djecom, od njih se može i naučiti mnogo, ali sve u svemu izabrao sam da idem putem potpune posvećenosti slikarstvu.
Bonus video:
