mogao je da kaže Suncu: Igraj sa mnom

Milan Galić, Orfej, mjesečar: Tren ga je dao lud

Kako je Gale primao loptu u pokretu: na njegovim grudima i zemaljska kugla mogla je zaspati. Kako je na derbiju 1962. pripitomio loptu u trku na 16 metara i sastavio je volejom u raklje, u 90

5391 pregleda 2 komentar(a)
Milan Galić, Foto: Screenshot/Youtube
Milan Galić, Foto: Screenshot/Youtube

Vardarska ulica u gradu N. povezuje našu ulicu Kađorđevu i ulicu Narodnih heroja. Na vrhu Vardarske je Keslerova česma. Sa te česme najviše sam volio da pijem vode posle odigrane utakmice.

To je najhladnija voda krilatog mirisa. Bio sam nesaničar i muromant da bih imao što više vremena da igram lopte. Početak školske godine 1960/61. baš sam nešto onemoćao.

Doktor Branko Poček, upravnik sanatorijuma Brezovik četvrtkom poslije podne odrdinirao je u Antituberkuloznom dispanzeru. Naša krovinjara, dok smo živjeli u Ljubljanskoj gledala je preko dvorišta u lice dispanzera. Moj najstariji brat Vojin odveo me na rendgen kod doktora Počeka. Nešto se odužio taj pregled: Ti si, junače, preležao nekoliko upala pluća na nogama. Ne valja hladna voda s Keslerove česme poslije igre.

I onda malo tiše Vojinu: Ima milijarne tuberkulozne žlijezde, one se na početku bolesti na ovom rendgenu ne vide dobro, pa ne bi bilo zgoreg da ga odvedeš u Beograd. Daću ti telefon mog prijatelja Budisavljevića. To je bila negdje sredina oktobra 1960. Moj drugi brat Jagoš živio je na Dorćolu, na uglu Cara Uroša i Skenderbegove. Tri puta smo išli do Instituta za plućne bolesti, preko puta platoa gdje je danas Narodna biblioteka Srbije.

A nekad je bio red potleušica i velika šatra cirkusa Adria. Čuo sam Vojina i Jagoša kako pominju sanatorijume na Avali i Ozrenu. Nisam otišao. Sa mnom je bila, u bolesti, Nšo-či, moja djevoka, Vinetuova sestra. Vinetu ništa nije rekao o našoj ljubavi.

Ćutao je mladi poglavica Apaša. Pio sam PAS-tablete, primio nekoliko injekcija streptomicina i dobio lijek izonijazid. Taj posljednji lijek imao je smješan zvuk izo-ni-ja-zid. Bilo mi je bolje poslije nedjelju dana ali 27-28. oktobra vratila mi se vatra i malaksalost. Jagoš je bio opasan mangup i prepoznao je uzrok pogoršanja.

Dolazila je nedjelja i 30. oktobar, derbi: Ako pobijedi Partizan dobićeš autograme svih igrača i Bobeka, prepričaću ti minut po minut cijelu utakmicu tako da ćeš u razredu, i u ulici moći da kažeš da si bio na derbiju. Jagoša nije bilo nigdje u nedjelju prije podne, ali evo ga na oko dva sata prije utakmice sa tri karte. Imao je Montgomeri mantil. I kaže: Ići ćeš i ti na utakmicu.

Nosićeš moju vindjaknu, zavrnuću ti rukave. Stigli smo pola sata ranije, stadion je bio pun, sjećam se samo da je bio ulaz G na Zapadu. Ništa mi na stadionu nije bilo nepoznato, koliko sam puta već sanjao da gledam derbi na Stadionu JNA.

U osmom minutu igrač južnoameričke puti, Vukelić centrirao je s desne strane i niotkuda u taj prostor utrčava Milan Galić, prima loptu na prsa, daje for i onda iz voleja šutira u kontraugao. Sve to ima čistotu strijele... U trećem minutu drugog poluvremena Bora Milutinović upućuje pas Galiću, a on u pokretu prima tu loptu desnom nogom a onda, u ritmu, plasira lijevom pored orijaškog Vukićevića.

Moje usnulo srce se diže, krila mu niču. Na kraju je bilo 3:0, gol je dao Vukelić, a moglo je biti... Ostao sam još 20-ak dana u Beogradu, stanje je počelo da se popravlja. I, kad sam se vratio u grad N. došao je cio razred sa učiteljicom Milenom Kaluđerović.

A kroz prozor od češkog stakla na krovu Mansarde lila je neka milošta svjetlost. Valjalo je još mjesec dana mirovati u krevetu. Kad bih ostao sam otvarao sam sva vrata na Mansardi, rukom bacao loptu o zid, vježbao da primim loptu na grudi kao Galić i nije bilo, nije ostalo onih 3:0 sa kraja oktobra. Bilo je 7:0. I ja sam dao jedan gol oksfordom.

Eto dva gola 30. oktobra, a na osunčanom derbiju 1962. Galić je postigao tri gola za redom. Milan Galić je umro u septembru 2014. Javio mi Rade Kundačina. Umro je u podne kao ruski pjesnik Vološin. Umro od srca na ulici. I zato Marina Cvetajeva Aleksandru Bloku i Milanu Galiću: I stojeć pod sporim snegom setno,/Spustiću se kolenima u sneg./I u ime tvoje sveto poljubiću večernji sneg. To je prevod Danila Kiša. Jedan će Kiš biti trener Galiću u Proleteru. Milan Galić, uvjek se setim japanskog haiku pjesnika Busona: Prolećna kiša/na krovu, raskvašena,/dečja krpenjača. Koji je to dečak, kroz mrežu gola hitnuo tamo krpenjaču? Krpenjača, ili srce Milana Galića. U domu, u domovima za ratnu siročad: Kanjiža, iz Kanjiže u Mol, iz Mola u Adu, iz Ade u Titel, iz Titela u Zrenjanin.

Volio bih da je Galić u poslednjem blesku na Južnom bulevaru vidio igralište doma u Kanjiži. Dječaci su igrali, na male goliće, na reci, u vrijeme cvetanja Tise. U toj igri na vodi, po vodenim cvjetovima najbolji strelac bio je dječak Milan. Ili Oto Tolnai o cvjetanju Tise u romanu Morska školjka. U Kanjiži je odrastao Jožef Nađ, pozorišni pjesnik tijela, radosti, snova i samoubistva. Milan Galić bio je vjesnik tijela, haiku igrač, fovist, a treperav u mačevima. Štagod da je u poslednjem trenu sinulo Galiću koji je odrastao u zbjegovima uz proleterske brigade, ujedali su ga žeđ, glad i smrt, strašna smrt majke od ustaške kame, znam pouzdano da je Nazim Hikmet, veliki turski pjesnik, komunist, mladiću iz Proletera, posvetio pjesmu Moje srce: U mojim grudima je 15 rana!/U grudi mi se zarilo 15 noževa s crnim drškama!/... Mislili su da mi srce od jada/više neće zakucati!!!/Iz 15 rana rasplamsalo se/Petnaest plamenova,/Slomilo se u mojim grudima/Petnaest noževa sa crnim drškama.../Moje srce/kao krvav barjak kuca,/KU-CA-ĆE!

Galić je od malena znao da je njegov dar veliki. Da je on dio neke vasionske energije, znao je to po snovima. Pričao mi je to, u vrijeme tihosti u kafani Šumadija, na kraju Nebojšine ulice. Znao je da će nadmašiti snove, da će igrati sa Bobekom i Zebecom. Da će nadmašiti snove i idole. Galić je mogao da kaže Suncu: Igraj sa mnom.

Kako je Gale primao loptu u pokretu: na njegovim grudima i zemaljska kugla mogla je zaspati. Kako je na derbiju 1962. pripitomio loptu u trku na 16 metara i sastavio je volejom u raklje, u 90. To ne bi odbranila ni tri Mirka Stojanovića. Galić je mogao u jednom koraku more prejahati. Ali je znao da kontroliše tu groznicu, tu nesanicu tijela. Oko njegovog stasa vila se neka tajanstvena tišina koja prelazi u sunčevu tišinu: Ćutim, hitam a srce mi bdi. Galićeva krv je mrznula kao mjesec.

Mrznula, rez. U julu 2014. zamolio sam Jasnu Novakov-Sibinović, izvršnu urednicu iz Geopolitike (izdavač koji je objavio moju knjigu Samo bogovi mogu obećati), da me odveze od Južnog bulevara. Dao sam Galiću knjigu, izvinio se što se dugo nismo čuli: - Ništa, ništa, kaže Gale, opet ćemo mi u kafanu Šumadija. Blago je treperio na suncu pred vratima Južnog bulevara broj 28. Na prvoj utakmici za reprezentaciju Jugoslavije protiv Bugarske Galić je dao gol u 28. sekundi. Vratio sam se u kola i ne znam zašto otvorio svesku. Loši đaci uvek nose svesku sa sobom. I suza je kanula na prazan list. Ponestalo je mastila. U knjizi Samo bogovi mogu obećati najbolje poglavlje napisao je Milan Galić. Srcem je ispričao svoj život. Tako su rekli Predrag Lucić, Pavle Goranović, Zdravko Zima...

Zar nije Galić mogao imati borački staž, pa da ne služi vojni rok baš one godine kada je Partizan igrao Kup šampiona. Sa spremnim Galićem u finalu Real bi prošao kao Nant (2:0), kao Verder (3:0), kao Sparta (5:0), kao Mančester Junajted (2:0). Gol diferencija 12:0 i dva regularna a poništena gola. Oba gola postigao je Mustafa Hasanagić, bombarder.

Dječaci iz rata, kao mladići osvojili su olimpijsko zlato 1960. u Rimu. Likovno ta olimpijada je bila najljepša. Ne zbog Mikelanđela i Sikstine, zbog Marka Aurelija na Kampidolju, zbog Stanci mladog Rafaela. Ne, već zato što je u Rimu trčala na sto metara Vilma Rudolf i boksovao Kasijus Klej. I zato što su igrali jugoslovenski Apoloni: Šoškić, Durković, Jusufi, Svinjarević, Žanetić, Kozlina, Miladinović, Matuš, Kostić, Galić, Knez...

Najbolji igrač i najbolji strijelac bio je Milan Galić. U tim rimskim noćima Galić je iz mladog prelazio u pun mjesec. Iz nevinosti, iz čistote u fantastiku. Kakav je gol dao Dancima u finalu. Iz prvog dodira s loptom, strijelom sa 25 metara. U Čileu 1962. na Svjetskom prvenstvu Jugoslavija je pobjedila Zapadnu Njemačku. Na pet minuta prije kraja utakmice, još su se u daljini pod snijegom bijelili Kordiljeri, Galić je u sprintu čistom kao čelik, s krilima vjetra u vjetru prošao po desnoj strani i precizno centrirao Radakoviću, koji je zakucao loptu iznad golmana Farijana, 1:0 za Jugoslaviju. I iznad njemačkog izbornika Sepa Herbergera.

Velikog trenera, bio je izbornik Njemačke još u vrijeme Adolfa Hitlera. Galić je rastao u blizini najžešćih partizanskih bitaka, rastao u domovima za ratnu siročad, bio je proleter na terenu, borac: kida srce u parčad rima. Igrao je za reprezentaciju Jugoslavije 51 put i postigao 37 golova i 14 puta asistirao. Na kraju jedan veliki Irac u Rekvijumu za Milana Galića: Sate i sate mogao bih da utrošim na dribling/al’ ako ne izgleda da tren ga je dao lud,/tad sve je uzaludno i besmislen je trud.

Bez tog zanosa, bez te vatre, bez tog ludila ni partizani ni Partizan ne bi pobijedili.

Pobijedićemo mi opet. Po-bi- je-di-će-mo.

Milan Galić, Orfej, mjesečar: Kad ću dohvatiti plamen i odjuriti s njim.

Smrt fašizmu, živio Milan Galić, legenda Partizana, legenda Jugoslavije.

I pjesma Mija Raičevića Uteha Senekina Neronu:

Gledaj da napišeš stih u kome ti

neće biti tesno, koji će ti sasvim

biti po meri, jer onog dana kad umreš

U njega ćeš leći, Klasiče!

Stoga, sputaj sujetu a zôr daj talentu

koga, hvala bogovima, imaš u izobilju!

Taj stih, harfo nebeska, biće grobak

u koji ćeš kao Cezar il’ kô miš leći!

Zato, pazi, kakve stihove pišeš,

o, najveći među besmrtnima!

Samo Jupiter zna koji je od njih

zemna postelja biće ti u času onom

kad se s ovim svetom budeš delio.

Ne traži utehe u reči kojoj nije veka,

velim ti! Smrtnik ništa lakše očima

ne preleti nego ime na grobnoj ploči,

nit’ se ništa brže zaboravu preda nego

stih ispisan kalamusom na plaguli.