Možda najuzvišenija od svih vidova umjetnosti, poezija je vrhunac i muza svake umjetnosti. Poezija je uzvišenost i ljepota života, umijeće življenja, lakoća i kompleksnost postojanja, metafizika svakodnevice.
”Da bi se razvio dobar ukus u književnosti - treba čitati poeziju!”, zapisao je ruski pjesnik i esejista jevrejskog porijekla, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine, Josif Brodski u svom eseju “Kako čitati knjigu”. On dalje ističe da što više čitamo poeziju “postajemo netrpeljiviji prema svakoj vrsti praznoslovlja i opširnosti, bilo u političkom ili filozofskom govoru, u istorijskim, društvenim naukama ili beletristici”.
U ponedjeljak je širom svijeta obilježen Svjetski dan poezije, 21. mart, koji je Unesko ustanovio 1999. godine, a što za cilj ima “promociju čitanja i pisanja, objavljivanja i proučavanja poezije u jezičkim zajednicama širom svijeta, kao i podsticanje nacionalnih, regionalnih i internacionalnih poetskih pokreta”, napisano je na Fejsbuk profilu Nacionalne biblioteke Crne Gore “Đurđe Crnojević”. Nekoliko organizacija, prvenstveno narodnih biblioteka i pjesničkih udruženja obilježilo je taj dan, ali suština je da pjesnici i pjesnikinje iliti poete i poetese u Crnoj Gori nemaju mogućnost potpunog posvećivanja radu na sebi i svom djelu, uslovi u kojima stvaraju su loši, izazovi u izdavaštvu su brojni, a sve to vodi da od svog rada i umjetnosti ne mogu da žive dostojanstveno.
Pisanje poezije se ne cijeni u Crnoj Gori
Priznata crnogorska pjesnikinja Tanja Bakić više puta je u razgovoru za “Vijesti” isticala da na domaćoj poetskoj sceni nema dovoljno prostora za sve koji ga zaslužuju, a nerijetko se taj prostor dodjeljuje selektivno. Tako se i njeni stihovi rijetko nađu pred domaćom publikom, ali zato odavno već putuju svijetom i ne znaju za granice i barijere, jezičke ili teritorijalne.
”Poezija nije samo sublimacija jednog drugačijeg pogleda na stvarnost, vid besmrtnosti, već i potreba društva. Društvo koje ne njeguje pjesničke vrijednosti je mrtvo društvo”, počinje ona priču za “Vijesti”...
”Suvišno je naglašavati činjenično i opšte mjesto da se pisanje poezije u Crnoj Gori ne cijeni danas, niti se cijenilo prije. Ovo dodatno uzrokuje negativne posljedice po ukupnu kulturu jedne zemlje, kao što je Crna Gora. Centralno pitanje jeste: Zašto zvanično država Crna Gora zakonski ne doprinese tome da se položaj pjesnika unaprijedi, profesionalizuje i konačno počne tretirati kao profesija od koje se zaista živi? Pisanje ipak nije amaterizam, već cijenjena i plaćena profesija, barem u razvijenim državama. Za početak, probajte i sami da napišete knjigu, pa kažite kako vam ide”, jasno kaže Bakić.
Niz je pitanja koja se tiču položaja pjesnika, a većina njih je (možda?) retorička.
”Zašto su pjesnici u Crnoj Gori prinuđeni da rade svakakve neadekvatne posliće da ne bi bili dovedeni na rub egzistencije? Pardon, mnogi to u Crnoj Gori i jesu. A država žmuri na sve to. Ima preča posla. Naravno da zakonsko uvođenje neophodnog materijalnog statusa književnika o kojem govorim ne bi zavrijedio svaki pisac, već samo onaj internacionalno (a ne lokalno) afirmisan”, predlaže Bakić.
Kao jedan od mnoštva gorućih problema ona izdvaja odsustvo književnih nagrada, ali i odsustvo kritike, što doprinosi utisku da “književna scena u Crnoj Gori ne postoji i da se ‘ništa ne dešava’”.
”Drugi problem su klanovi, koji nameću interesne i neknjiževne parametre na ionako malo i nesređeno književno tržište Crne Gore. Književne pozicije poput agenata, agencija za knjigu, PR menadžmenta, profesionalnih prevodilačkih agencija i izdavača okrenutih u korist autora, a ne vlastitom beskrupuloznom zgrtanju novca - takođe se čine nemogućim u Crnoj Gori”, kaže Bakić i na kraju poručuje:
”Zapitajte se ko su glavni reprezenti poezije Crne Gore na inostranom književnom tržištu? Ako ne znate da odgovorite, bojim se da ste mrtvo društvo”...
Zanemarena u programima kulture i obrazovanja
Mlada crnogroska pjesnikinja Nada Matović životnu borbu sa cerebralnom paralizom ona lakše vodi uz stihove, a na domaćoj sceni se ističe svojom upornošću, vedrim duhom i brojnim nagradama. Ipak, u jednom od ranijih razgovora za “Vijesti” istakla je da položaj (mladih) umjetnika/ca u našoj zemlji nije na zavidnom nivou.
”Mislim da su državni organi vrlo često ostajali gluvi na talente, a o mladima sa invaliditetom da i ne govorim. Mi, osobe sa invaliditetom, često smo tî za koje važe predrasude da smo neko s manjkom talenta, a takođe i sa manjkom želje za društvenom uključenošću - što nije tako”, rekla je Matović jednom prilikom, a da ponovo apeluje da je položaj umjetnika na nezavidnom nivou.
”Mislim da treba dati više prostora umjetnosti, a posebno književnosti i poeziji, a ne ćutati o tome, jer smo mi umjetnici primorani da se sami sa svijetom borimo da bi se čulo za nas”, priča Matović.
Ona dodaje i da je poezija, kako novih, tako i starijih, pa i davnih, a slavnih autora i autorki, sve manje dostupna djeci i mladima.
”O poeziji se ćuti. Ni ustanove koje treba da se bave time se ne bave, počevši od obrazovnih ustanova. Kako u programima za kulturu, tako i u školskim programima, mislim da se malo pažnje i prostora daje umjetnicma, talentima, a posebno pjesnicima i pjesnikinjama. Kada su mladi u pitanju, postoji samo jedna mogućnost da izraze svoje afinitete prema književnosti, a to je pismeni zadatak i ništa više. Malo je čitalačkih klubova, konkursa i sličnih aktivnosti koje postoje u državama regiona, a za nas su samo san. Nemamo dovoljno časopisa u kojima bi nam se pružila mogućnost predstavljanja, a mnogi od nas ne mogu doći ni do svoje prve knjige, jer podrška nadležnih izostaje”, zaključuje Matović.
Književnost odražava sliku društva
Među istaknutim udruženjima za mlade književnike/ce su Književni klub “Poenta poetika” iz Nikšića koji od 2014. godine djeluje u sklopu Javne ustanove “Zahumlje”, a tu je i Forum mladih pisaca Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” iz Podgorice koje je u februaru proslavio sedam godina djelovanja. Crnogorski pjesnik Nikola Ćorac je član Foruma mladih pisaca, a za “Vijesti” ističe da je interesovanje za poeziju sve veće, kako među čitaocima, tako i među autorima.
”Kroz književnost, pa tako i kroz poeziju, odražava se slika društva kao i sve ono što književnost trpi u određenoj društvenoj sredini. Poezija je uvijek popularna pa tako, sve više se javlja interesovanje za to to da se čuje glas autora i autorki, u medijima kod nas se poslije dužeg vremena našlo mjesto za novitete, kako iz poezije tako i uopšte iz književnosti”, priča Ćorac.
On ističe da važnu ulogu u formiranju scene i vdidljivosti poezije, pjesnika i pjesnikinja, imaju mediji.
”Interesovanje medija može zainteresovati više ljudi koji do tada nijesu imali prilike da čuju za neke naslove ili autore. Ono što se više puta ponovilio je upravo slaba zastupljenost i promocija poezije u knjižarama, interesovanje izdavača da objave pjesničku knjigu ili ne žele da rizikuju da objave neaformisanog autora”, primijetio je Ćorac.
On zaključuje onako kako je i počeo - da sve to govori o društvu i sredini u kojoj umjetnici djeluju.
”Kako se pjesnici i pjesnikinje tretiraju u društvu, govori to da oni (najčešće) ne mogu da žive od književnosti”, zaključuje Ćorac i dodaje da je jedan od razloga za to upravo manjak interesovanja i prostora namijenjenog književnicima, pa tako i sužavanje njihovih mogućnosti da promovišu djelo i dođu do publike.
Bonus video:
