Poznata i višenagrađivana književnica iz Srbije koja potpisuje naslove kao što su “Bon-Ton”, “Škola”, “Seks za početnike”, “Ovo je najstrašniji dan u mom životu”, “Porodica”, “Mame”, “35 kalorija bez šećera”, “Od čitanja se raste”, “Leto kada sam naučila da letim” i mnoge druge uz koje su odrastale mnoge generacije kako u regiji, tako i u svijetu, Jasminka Petrović, boravila je u Podgorici u sklopu manifestacije “Dani Dragana Radulovića”. Tom prilikom učestvovala je na panel diskusiji posvećenoj književnosti za djecu i mlade i govorila o nepravdama koje prate autore, djela, pa i nagrade u književnosti koja je namijenjena djeci i mladima.
Najočigledniji primjer marginalizacije i lošeg odnosa prema djelima za djecu i mlade je novčani nagradni fond koji je u našem regionu prilično nizak, istakla je Petrović i kao poređenje uzela nagradni fond međunarodne nagrade za književnost ALMA u Švedskoj, utemeljene u čast Astrid Lindgren, koji iznosi oko 560 hiljada eura. Problematičan je i odnos izdavačkih kuća, interesovanje medija, pa samim tim i predstavljanje književnika za djecu i njihovih djela, dodala je ona tom prilikom i istakla da sve to nije važno autorima, ali publici jeste...
”Te cifre nama piscima za djecu manje-više ništa ne znače, jer smo mi na jednoj misiji, imamo neki zadatak da mijenjamo svijet, to je naša ideja. Polazim od sebe i vjerujem da se svijet mijenja djecom. Političari su u zabludi ako misle da oni mijenjaju svijet, jer svijet mijenja dječija kultura i stvaranje kulture za djecu. Ja u to vjerujem”, rekla je Petrović.
Iako je dobitnica brojnih nagrada i iako su njene knjige prevođene na više od 20 svjetskih jezika, Petrović kaže da je njena najveća nagrada ona spram njene misije - interesovanje čitalaca.
”Najveća nagrada meni lično je kad odem u biblioteku i bibliotekarka mi kaže: ‘Vaše knjige nisu na policama’ ili kada mi djeca, pa nekada i odrasli, kažu: ‘Ja sam zbog te i te Vaše knjige zavolio/ljela čitanje’... Tada znam da djeca čitaju, a to je izuzetno značajno svakom piscu”, istakla je ona.
Po njenoj knjizi “Leto kad sam naučila da letim” snimljen je istoimeni film, u režiji Radivoja Andrića, koji je osvojio regionalnu publiku svih generacija, a za koji u razgovoru za “Vijesti” nije krila ponos i oduševljenje, a koji je možda dodatno podgrijao interesovanje za njena djela.
Priča prati dvanaestogodišnju Sofiju, koju je sjajno utjelotvorila mlada Klara Hrvanović bez koje je pitanje da li bi film bio jednako uspješan. Ona mašta o kampovanju sa svojim društvom, o svom prvom poljupcu, ali je, ipak, primorana da ljetovanje provede u trošnoj porodičnoj kući na Hvaru, sa svojom, pomalo napornom bakom, Marijom koju igra Olga Odanović i luckastom baba-tetkom Luce koju igra Snježana Sinovčić.
”Bez društva, dometa i interneta, Sofijin život na Hvaru je ‘pa-ka-o’, ali monotoniju ubrzo prekida neobično ponašanje bake Marije. Sofija naslućuje da je u pitanju nekakva tajna romansa, ali velika istraga babinog ljubavnog života zapravo rezultira otkrićem dugo čuvane porodične tajne. Sa novim prijateljstvima, simpatijama i avanturom, Sofija dobija svoje letovanje iz snova, ali i mnogo više nego što je mogla da izmašta”, piše u sinopsisu.
Nakon što je javno govorila o važnosti književnosti za djecu i mlade, Jasminka Petrović za “Vijesti” evocira put od knjige do filma i posmatranja iste priče u različitim medijima, ističe važnost razgovora i umijeća slušanja, ali i iskrenosti i otvorenosti, kao i vizuelnog segmenta i doživljaja književnih djela i u krajnjem naglašava važnost onoga što bi po njenom mišljenju bio ključ života - sačuvati dijete u sebi.
Čitalačkoj publici širom regiona poznata su Vaša književna djela. No, knjiga “Leto kada sam naučila da letim” dostigla je posebnu popularnost i u adaptaciji za istoimeni film. Kako je tekao put te knjige do filma i kakvi su Vaši utisci?
Knjiga je objavljena 2015. godine, a već 2016. je dobila razna priznanja i bila popularna među djecom, jer je njima i namijenjena. Međutim već tada se pokazalo da su je čitali i odrasli i da ta knjiga ima dva nivoa od kojih je jedan onaj za koji djeca dok čitaju kažu da se smiju i da im je zabavan, a odrasli to doživljavaju totalno drugačije, dirljivo im je toliko da čak bude i suza. Te 2016. godine sam dobila ponudu od filmske produkcijske kuće “Sense Production” koji su mi kazali da bi oni radili film po mom djelu koje bi adaptirali u scenario...
Ja sam knjigu pisala oko godinu i po dana, a dok je odrađen i urednički dio posla prošle su oko dvije godine. Tako sam na osnovu toga mislila da će i film biti urađen u nekom sličnom periodu, ali sam svakako pitala kada bi se mogao očekivati... Međutim, oni meni kažu da će kompletna produkcija trajati oko pet, šest godina, što zapravo govori o tome koliko je film zahtjevniji, teži, skuplji i koliko truda i energije iziskuje... Vjerujem da je samim tim film i jači. Film je nastao u kopordukciji Srbije, Hrvatske, Bugarske i Slovačke, energija kompletne ekipe predvođene režiserom Rašom Andrićem, se veoma dobro sklopila da sam ja prezadovoljna.
Kazali ste jednom prilikom da ste preplakali film, da li to znači da su utisci dobri?
Gledala sam više verzija filma i bila sam u potpunosti zadovoljna. Mislim da je Raša Andrić zaista uhvatio i prenio ideju knjige, a mirovnu poruku je na najbolji mogući način iz knjige prenio na filmsko platno.
Kakav je osjećaj gledanja priče koju ste sami kreirali a koja je pretočena u drugi medij? Postoji li i dalje doza neizvjesnosti, radoznalosti i uživanja kada je u pitanju djelo nastalo iz Vašeg pera, kao kada gledate priču koju je stvorio neko drugi?
Moram da priznam da se ja nekako, već kada završim tekst i kada ga ilustrator preuzme, povlačim i prepuštam djelo drugima. Ono je moje tokom i do kraja pisanja i to sam na neki način već imala prilike da uvježbam tako što svoj tekst u potpunosti prepustim ilustratoru, omogućim mu da se on igra po svom nahođenju i slobodi, što mislim da je ključ za saradnju i realizaciju dobrog projekta. Dakle, ključ je povjerenje i da svako u svojoj struci uradi svoj dio zadatka najbolje što zna.
Što se tiče knjige “Leto kada sam naučila da letim”, ona je i dramatizovana, već postoji i predstava, tako da je film došao u nekom već započetom nizu tako da sam već bila prilično uvježbana za to transponovanje knjige u druge medije. Kad govorim o tom prebacanju knjige u druge medije mislim na to da je život nešto zasebno i jedinstveno, književnost je dalje nešto drugo, treće je pozorište, a četvrto je film... Da bi sve to međusobno korespondiralo mislim da je najvažnije dobar tim i međusobno povjerenje, saradnja i razumijevanje. Upravo to se i dogodilo sa djelom “Leto kada sam naučila da letim”. Prezadovoljna sam što sam sa svim članovima ekipe u dobroj i bliskoj saradnji ostvarila odličnu komunikaciju. Ipak, moram reći i da nijesam učestvovala ni u jednom odabiru, bilo glumaca, reditelja ili koga god u ekipi, već je sve to radila producentska kuća, na čemu sam im i zahvalna. Interesantno je da se kasnije ispostavilo da scenaristkinju Ljubicu Luković znam odranije, jer sam upoznala njenu mamu. Ona mi je ranije rekla i da je tokom osnovne škole čitala moje knjige, a mnogo godina kasnije baš ona je adaptirala jednu moju knjigu za filmski scenario! Glumicu Klaru Hrvanović takođe znam jer sam gostovala u njenoj školi “Drinka Pavlović” u Beogradu i znam je kao nekog ko voli moje knjige i ko čita i voli da čita. Ispostavilo se tako da smo svi na neke različite načine povezani nečim i pored “Leta”, ali to sam shvatila tek na kraju kada je film bio gotov.
Mislim da se dobra energija i iskrenost osjećaju na filmu. Isto tako vjerujem da se sve ono što mi uložimo u nešto što radimo, bilo da je u pitanju kuvanje čaja, razgovor, pisanje, film, kasnije osjeća u krajnjem rezultatu.
Spomenuli ste ilustracije, a Vaše knjige se upravo po njima izdvajaju, naravno, uz fenomenalne naslove koji bude radoznalost i šalju jedinstvene tajne poruke. Vaše knjige ne mogu se razdvojiti od ilustracija Boba Živkovića, čija djela takođe obogaćuju mnoga djetinjistva. Koliko je važan vizuelni segment i identitet nekog djela, ali i snažan naslov, posebno kada su u pitanju knjige namijenjene djeci?
Baš na panelu u Podgorici sam rekla da pisanje i književnost za djecu nose ozbiljnu odgovornost. Mnogo je važno da književnost za djecu pokrije razne segmente, da ih razonodi, pouči, razvije maštu, pruži im podršku, ohrabri ih, a tu je još mnogo, mnogo segmenata... Uz sve to što sam navela, savremenom djetetu je mnogo važan i vizuelni identitet, baš kao i naslov djela i naslovna strana. Zbog toga mislim da je izdavaštvo za djecu, kao i ozbiljan pristup tome, veoma važno i da treba da prati sve što se dešava u savremenoj kulturi za djecu i pomjera granice. Ne možemo da ostanemo u onom nekom isključivo didaktičkom fazonu koji je možda djelovao i imao smisla kada sam ja bila mala, već moramo pratiti (isključivo) ono što danas zanima savremenu djecu.
Knjiga “Seks za početnike” je prevedena na više od 20 jezika, a njome ste među prvima koji su u književnosti otvorili i tu temu za djecu i počeli razgovor o tome. Isto tako ste među prvima koji su pisali za djecu i o ratu, ali na drugačiji način, pa onda i o pomirenju, ali i o porodičnim svađama, razvodu, pubertetu... Reklo bi se da te teme i dalje sa sobom nose etiketu tabu tema, pa zašto je to tako i kako razbiti takve poglede a da djeca i mladi ne ispaštaju?
Mislim da je uvijek ključ u odraslima. Pitanje je koliko smo mi spremni da budemo iskreni, jer znam da su djeca otvorena. Ja među prijateljima imam i dosta psihologa, često se sa njima konsultujem i znam da sve ono što se sakrije, gurne pod tepih ili preokrene, ima kasnije još jaču vrijednost, veći značaj i izaziva dodatnu zabunu među djecom. Mislim da je važno da se i mi odrasli razvijamo, da rastemo, bilo da smo to mi pisci ili profesori, učitelji, roditelji... Svi zajedno jednostavno moramo slušati djecu i osluškivati trenutak u kojem se oni nalaze i u kojem se sada kao čovječanstvo nalazimo. Jer nove generacije stasavaju baš sada. Možda neke stvari jesu bile bolje kada smo mi bili mali i dok smo mi odrastali, ali jednostavno to se promijenilo. Više nije ono vrijeme i neće nikada više ni biti. Da bismo mi, kao oni koji prvi dajemo primjer i pružamo ruku djeci, mogli baš to raditi i stvarno im pomoći i podržati ih, neophodno je i naše odrastanje kako bismo ih zaista mogli (is)pratiti i kako bismo umjeli da ih kvalitetno slušamo i razumijemo. Zato, mi odrasli moramo odrastati i shvatiti da nikada nije kraj. To je negdje poenta i poruka života.
A sačuvati dijete u sebi?
Pa to je, po mom mišljenju, smisao i ključ života. Mislim da se tako spašava svijet. I na panel diskusiji na manifestaciji “Dani Dragana Radulovića” smo čuli - ljudi koji se bave kulturom za djecu i djecom uopšte, na neki način uspjeli su da sačuvaju dijete u sebi. To je istovremeno i jedini način da ih razumijemo, da ih istinski zagrlimo i prenesemo im našu iskrenu podršku, znanje i iskustvo koje imamo.
Mislim da je uvijek ključ u odraslima. Pitanje je koliko smo mi spremni da budemo iskreni, jer znam da su djeca otvorena.
Mnogo je važno da književnost za djecu pokrije razne segmente, da ih razonodi, pouči, razvije maštu, pruži im podršku, ohrabri ih, a tu je još mnogo, mnogo segmenata... Uz sve to što sam navela, savremenom djetetu je mnogo važan i vizuelni identitet, baš kao i naslov djela i naslovna strana. Zbog toga mislim da je izdavaštvo za djecu, kao i ozbiljan pristup tome, veoma važno i da treba da prati sve što se dešava u savremenoj kulturi za djecu i pomjera granice. Ne možemo da ostanemo u onom nekom isključivo didaktičkom fazonu koji je možda djelovao i imao smisla kada sam ja bila mala, već moramo pratiti (isključivo) ono što danas zanima savremenu djecu.
Bonus video:
