„Dan bez smijeha je protraćen dan“, govorio je Čarli Čaplin. Autorska i glumačka ekipa predstave „Boing, boing“ potrudila se da publici koja je sinoć prisustvovala premijeri pruži dovoljnu količinu smijeha da im dan ne bude protraćen. Smijeh, dug aplauz, dva puta vraćanje glumaca na bis, dobra energija, ozarena lica publike - najbolja su preporuka da će nova predstava Nikšićkog pozorišta imati dug život.
„Nijesam htio da pravim nikakva pompezna obećanja i zbog toga sam možda bio malo rezervisaniji jer ova predstava, kao i svaka uostalom, postoji tek u susretu sa publikom. Drago mi je da je publika ovako lijepo primila predstavu i nadam se da će imati dug život“, kazao je nakon premijere reditelj Rastislav Ćopić, dok je primao pohvale prisutnih za dobro odrađen profesionalni prvijenac.
„Boing, boing“ Marka Kamelotija je klasičan francuski vodvilj koji je imao oko 200 premijera, urađeni su i scenariji za četiri igrana filma. Riječ je o najizvođenijem francuskom komadu svih vremena koji je ušao u Ginisovu knjigu rekorda. Prve predstave su u Londonu i Parizu igrane 20 godina, a “Boing, boing” je u pozorištima širom svijeta odgledalo više od dva miliona gledalaca. Tom broju će biti pridodati i gledaoci predstave Nikšićkog pozorišta.
“Vodvilj je po definiciji muzičko-scenski komad, ali je on blizak farsi, komediji situacije, tako da je dovoljna scena sa glumcima, bez muzike”, kazao je Ćopić.
Jovan Hristić, dramski pisac i teoretičar drame, govorio je da je vodvilj kao forma za neke pisce izazov, a za neke izgovor. Isto bi se moglo reći i za reditelje i glumce. Ekipa predstave Nikšićkog pozorišta je pokazala da je njima vodvilj bio izazov i da su za relativno kratko vrijeme uspjeli da spoje jednostavnost i lakoću igre i duhovitost.
Adaptaciju i dramaturgiju predstave, koja će na sceni Nikšićkog pozorišta biti reprizirana večeras, uradila je Isidora Milosavljević, scenografiju Vesna Sušić, kostime Ivana Ristić, a smijeh su donijeli glumci Stevan Vuković, Jovan Krivokapić, Gordana Mićunović, Maja Stojanović, Žana Gardašević Bulatović i Nikola Vasiljević.
Mladi glumac Stevan Vuković koji je ispraćen ovacijama, kao i ostatak ekipe, kazao je da vodvilj nije garancija da će se smijeh desiti i da im je drago što su uspjeli da „prebace rampu“ i publici ozare lica i poklone im dosta smijeha.
„Proces je u tom smislu bio zahtjevan – kako posložiti, kako se sa tim rečenicama i sa tim karakterima igrati. Samo po sebi je napisano komično, ali šta sad sa tim. Vodvilj je uvijek zahtjevan i za reditelja i za glumca sa stažom, gdje je potrebna jedna opasna glumačka disciplina, jedan pametan odabir glumačkih sredstava, vještina, osjećaj za trenutak. Sve to dok smo radili prethodna dva i po mjeseca je bilo zahtjevno i ništa nema garanciju dok ne dođe publika. Tek kada dođe publika vidimo šta zapravo igra i to je ono što će biti život ove predstave. To je ta vrsta mjerenja. Ono što ljudima prija, to može da potraje“, kazao je Vuković.
I on, kao i većina članova ekipe, prvi put se susreo sa vodviljem.
„Vodvilj je, čini mi se, najživotnija stvar kao žanr i da pozorište kroz takve žanrove dobija tu nekakvu živost, uzbudljivost, polet. Čiini mi se da nemamo često na našim scenama priliku da ga gledamo. Nekako se stvaraoci ne usuđuju da uzimaju ovaj žanr, a smijeh je jako neophodna stvar. Svima nam je potreban i mislim da je vodvilj dobar potez produkcije da se usudi i uzme ovakav komad i donese Nikšiću nešto novo – nešto što će ljude uvući u pozorište, što će gajiti nikšićku publiku. Mislim da su ovo komadi koji gaje publiku i da je nama ta vrsta tretmana gajenja publike potrebna“, istakao je Vuković.
Žana Gardašević Bulatović je još na samom početku stvaranja predstave kazala da se raduje vodvilju jer nam je smijeh svima neophodan za zdravlje. Drago joj je što su publici podarili „dozu zdravlja“, ali i što su se svi oni zajedno radovali na sceni.
„Mnogo nam je bilo lijepo. Bilo je trenutaka kada nije išlo, kao u svakom projektu. Mala je ekipa, Nikšićko pozorište ima sjajne ljude do te mjere posvećene poslu da to ne možete maltene nigdje da vidite, tako da smo svaku poteškoću u radu prevazilazili na lak način. Ne volim premijere jer su one uvijek najlošije, pošto su stegnute i u nekom grču i koliko god se mi opuštali i zaigrali one nemaju tu dimenziju koju će predstava da dobije tokom nekih narednih igranja. Znam i osjećam da ovo tek treba da zaživi, da se mi prepustimo i igramo punim svojim bićem. Mislim da smo napravili dobru predstavu koja može dugo da traje, koju će publika da voli. Zavodljiva je, šarmantna, puna lijepih detalja, scena“, kazala je glumica.
Kako je istakla, reditelji i glumci bez razloga imaju otklon od vodvilja.
„Prosto kod nas je takav stav prema komediji, smijehu. Samo ono što je patetično, ozbiljno, što je drama, tragedija, to se broji. Ja ne mislim tako. Mnogo cijenim i volim komediju i tako bih voljela da je više ima – i da je gledam i da budem dio nje“, kazala je Žana Gardašević Bulatović.
„U tragediji svaki trenutak je vječnost, u komediji vječnost je trenutak", govorio je engleski pjesnik i dramski pisac, Kristofer Fraj.
Ekipa predstave „Boing, boing“ je spremna da njihov trenutak podijeli sa publikom.
Bonus video:
