priče koje se bore da ne budu zaboravljene

Sudbina i život ispričani tokom vožnje taksijem

Film “Koreni” obilježio drugo veče Underhill festivala, a i u nastavku slijedi bogat program

2595 pregleda 0 komentar(a)
Film "Koreni" na Underhillu, Foto: Milica Nedeljković
Film "Koreni" na Underhillu, Foto: Milica Nedeljković

Lični, ali ne i privatni film rediteljke Tee Lukač ”Koreni” prikazan je druge večeri 13. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Underhill fest koje je, uprkos promjenljivom vremenu uspješno održano u podgoričkom Njegoševom parku. Film donosi priču o rodnom mjestu rediteljke, Dvoru na Uni, koja ga je napustila sa šest godina, usljed rata...

Publika tokom filma ima priliku da spozna sudbinu tog mjesta kroz različite priče i sudbine ljudi koji se voze na zadnjem sjedištu taksija, i to nakon svega nekoliko “krugova” vožnje i lutanja kroz par ulica Dvora na Uni. Iako interesantnim naslovom film nagovještava ličnu priču, “Koreni” se mogu posmatrati iz više uglova od kojih nijedan ne pripovijeda o ratu i ratnim dešavanjima koja su i te kako uticala na to mjesto i odredila i sudbinu autorke. Lukač je više puta nagovijestila da “Koreni” nije film o ratu, već o pričama koje se bore da ne budu zaboravljene, a gost Underhilla, dizajner zvuka, Bojan Palikuća je to i potvrdio.

”Tea Lukač je rođena u Dvoru na Uni i htjela je da napravi svojevrsnu posvetu tom mjestu, svom djetinjstvu, da opiše tradiciju i atmosferu grada”, kaže Palikuća na početku razgovora nakon projekcije i dalje otkriva šta je za njega kao dizajnera zvuka bio jedan od najvećih izazova tokom rada.

”Prikazali smo kombi koji je imao ulogu taksija, divljeg, koji zaista postoji i razvozi ljude okolo po tom mjestu. Ovo je pak bio snimajući kombi, star toliko da je njegov motor u ravni s Golfom dvojkom. S obzirom na to da je kombi bio izuzetno bučan imali smo zadatak da ga pripitomimo što je više moguće, a za to smo koristili gomilu jastuka, jorgana, ćebadi od kojih je na kraju jedva bilo mjesta za mene”, otkriva on.

Palikuća je, kao i cjelokupna ekipa, slušao živote ljudi koji su stali u jedan razgovor tokom vožnje taksijem: od kostimirane djece, preko djeda, muzičkog benda, jednog migranta koji to nije, do kese s namirnicama. Naracija je prepuštena njima, a Palikuća izdvaja jednu od interesantnih priča koju gledaoci možda i ne mogu do kraja spoznati...

”Mi smo imali potrebu da damo prostor i momku koji se zove Džepsi. On je s Tajlanda, ali nije migrant, već je došao namjenski s Tajlanda u Dvor da nađe posao. Dvor na Uni je jedan minijaturan grad, selo koje trpi sudbinu svih sela u regionu, ali i u Evropi. Dakle, to je napušteno mjesto u kojem dominira starija populacija, a Džepsi je Tajlanđanin koji je odlučio da ode preko pola svijeta i dođe u to malo selo, zaposli se i tamo privređuje za svoju porodicu”, priča Palikuća.

U svakoj od prikazanih vožnji staje mnogo simbolike, uglavnom asociraju na odlazak i napuštanje ili, kontra - povratak domu (nakon napornog dana), povratak “korenima” - na gledaocu je da spozna... Underhill iz večeri u veče i ove godine pokazuje da nudi publici bogat i raznovrstan filmski program.