dokumentarac sa elementima fikcije

Da li je film život ili je život film?

Dokumentarni film “Telenovela: sivo u koloru” prikazan je u subotu veče na 13. izdanju Underhill festivala, a tim povodom autor Filip Martinović posjetio je Podgoricu i govorio o svom projektu

2267 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Milica Nedeljković
Foto: Milica Nedeljković

Prošlo je 26 godina od kada je porodica Filipa Martinovića emigrirala iz Srbije u Barselonu. Njegov otac je umro kada je Filip imao 12 godina i sahranjen je tamo, a kako biva stariji tako u Filipu sve više tinja osjećaj nepripadnosti, ali i želja da pronađe odgovor na, naizgled jednostavno, pitanje: odakle je?... Kao jedan od načina da dođe do odgovora ukazao mu se film, pa je na putu pronalaska sebe i spoznaje sopstvenog identiteta nastao i dokumentarni film “Telenovela sivo u koloru” koji je prikazan u subotu veče u okviru 13. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Underhill Fest.

Film predstavlja svojevrstan spoj španske i srpske kulture, pokreće pitanje identiteta i osjećaja pripadnosti, konstatovao je portparol festivala Miroslav Miro Minić koji je nakon projekcije vodio razgovor sa rediteljem i scenaristom Filipom Martinovićem. Na pitanje da li se usljed životnih okolnosti Martinović osjećao kao stranac i u Beogradu i u Barseloni, reditelj odgovara da je upravo to osjećaj koji ga (je) oduvijek prati(o).

”To je nešto što je mene pratilo čitavog života, od trenutka kada su moji roditelji odlučili da se presele u Barselonu to je postala naša sudbina. Cijelog života sam imao osjećaj da sam stranac i tamo gdje sam rođen i tamo gdje živim. Ipak, ja sam na neki način uspio da se asimilujem i na jednom i na drugom mjestu i nekako sam postao podjednako dio i jedne i druge kulture, podjednako i iz jednog i drugog grada... Kada sam se vratio u Srbiju pronašao sam sebe i neko svoje mjesto u toj kulturi i određeni balans je postignut. Od tada, kada me pitaju odakle sam, kada sam u Srbiji kažem iz Barselone, a kada sam u Barseloni kažem iz Srbije i tako su krenula da se postavljaju neka unutrašnja pitanja. Koristeći umjetnost, odnosno dokumentarni film kao alat krenuo sam da istražujem te teme”, priča Martinović na početku razgovora.

Scena iz Martinovićevog filma
Scena iz Martinovićevog filmafoto: Underhill Fest

Svoje putovanje ka otkrivanju sebe i onoga što jeste on započinje obilaskom članova porodice sa ciljem da sazna što više o njihovom identitetu, ali i razlogu odlaska iz zemlje i o mjestu gdje će biti sahranjeni, što je jedno od pitanja koje se poteže u filmu kao sinonim postojbine, domovine, korijena...

”Trudio sam se da svi ljudi koji treba da se snime ne znaju ništa o tome šta ću ih pitati ili uopšte šta ću govoriti. Zanimljivo je da sam prvi put u filmu mojoj majki postavio pitanje vezano za mog oca, odnosno da li bi trebalo da se premjesti u Beograd... Ona se iznenadila jer to pitanje nije očekivala, što se može vidjeti, ali njen odgovor je u potpunosti iskren”, ističe Martinović.

Ovaj dokumentarac u sebi sadrži i elemente fikcije, kritičari konstatuju i da pokriva i širok spektar emocija iz domena drame, sapunica, pa sve do komedije, a pored toga je sniman na raznim lokacija, pa sve to skupa čini Martinovićev film hibridom raznih žanrova. Da li je i koliko toga inscenirano i je li uopšte bilo moguće svaku ideju prenijeti sa papira ili iz glave u film, Martinović odgovara da to nekada nije ni potrebno objašnjavajući da je sami život i splet raznih okolnosti nekada i dovoljan...

U nekom momentu film postaje neka vrsta terapije, pomažući da se dođe do odgovora na neka pitanja, kroz rad, proces, istraživanje, pa i život filma kasnije”, istakao je Martinović tokom razgovora...

”Na početku je neophodno staviti nešto na papir, što sam ja uradio i pisao misli i ideje vezane za plan i smjer razvoja projekta... Međutim, kada je došlo do realizacije, ja sam sve te papire stavio u fioku i napravio dogovor sa ekipom da se ne držimo nužno tih zamisli. Trudio sam se da prepustimo situacije prirodnom toku događaja, onako kako se razvijaju stvari (pred kamerom), a onda se počelo dešavati mnogo toga što je bilo nemoguće predvidjeti da će se desiti ili uopšte osmisliti u scenariju, već je potrebna spontanost i intuicija da bi se prepoznalo šta od tih događaja ide u korist filma, a šta nas vodi ka lutanju. Snimali smo više od tri godine, vraćali se u montažu, snimali ponovo i tu sam otkrio da ti kao autor zapravo ne odlučuješ šta se dešava, već je važno da prepustiš životu da sam priča priču”, poručuje Martinović.

A to se desilo i njemu, prepustio se filmu koji je postao njegov život... U potrazi za sopstvenim odgovorima Filip upoznaje mladu Etiopljanku Ašu čija je prošlost još komplikovanija od njegove. U nju se zaljubljuje i zajedno kreću u daleku zemlju da pronađu odgovore na njihova pitanja gdje im se postepeno priviđaju scene iz španskih serija.

Iako nijesu pronašli konkretne odgovore i proces i kompletan projekat vidno su uticali na njihove živote...

”Mnogo toga predstavlja rekonstrukciju događaja u mom životu, konkretno jednog, a to je rastanak porodice i odlazak u neku drugu zemlju, što na neki način i jeste prikazano u tom maniru telenovele. Film me je promijenio na mnogim poljima, i kao autora, jer sam radio intuitivno otkrivajući neki filmski jezik koji mi prija i odgovara, ali i kao čovjek sam se i te kako promijenio, baš kao i moja majka nakon što je pogledala film. Na kraju krajeva sa Ašom, koju prvenstveno nijesam planirao da uvodim u film, sam osnovao porodicu i sada živimo u Beogradu... Ima mnogo odgovora na pitanje kako je i šta film doprinio mom ličnom životu, što mislim da je dobro, na neki način. Svakako, u nekom trenutku se izgube granice između filma i života i postavlja se pitanje da li je film život ili je život film...Tu se granice gube i u nekom momentu film postaje možda neka vrsta terapije, pomažući da se dođe do odgovora na neka pitanja, kroz rad, proces, istraživanje, pa i život filma kasnije”, istakao je Martinović tokom razgovora...

Njegov film je nastao kao završni rad na master studijama filmske režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a podržan je i na konkursu Filmskog centra Srbije, u kategoriji studentskog filma. I kao projekat je već osvojio brojne nagrade, ali se i kasnije izdvojio u svijetu dokumentarnog filma.

Uz radost i zahvalnost što je i publika Underhilla imala priliku da pogleda film Martinović je otkrio i planove za dalje:”Rano je još uvijek govoriti o tome, tek smo u pisanju projekta, ali planiram da napravim film o Aši i njenoj priči, jer mi se čini da sam i njoj dužan ovo iskustvo koje sam ja imao sa ‘Telenovelom’. Ideja je da prateći njen povratak domovini, krećući se koracima migranata ka Africi i Etiopiji i ona otkrije svoje porijeklo”, zaključio je Martinović.

Pružiti prostor mladima i podstaći ih da se bave sportom

Program je u subotu veče otvorio kratki film “Raseljeni” u režiji Samira Karahode, a gost Underhilla u subotu veče su bili producent Erol Bilibani i protagonista Ermegan Kazazi.

Radnja filma je smještena u poslijeratnom Kosovu i prati dva lokalna igrača stonog tenisa koji, vođeni ambicijom da održe voljeni sport, lutaju od jedne opskurne lokacije do druge noseći sa sobom jedino što klub posjeduje: stolove... Film ima dug festivalski život, od Kanskog filmskog festivala, Sandensa, do festivala u Torontu, istakao je umjetnički direktor i selektor programa Vuk Perović tokom razgovora sa gostima.

Perović razgovarao sa Kazazijem i Bilibanijem o filmu “Raseljeni”
Perović razgovarao sa Kazazijem i Bilibanijem o filmu “Raseljeni” foto: Milica Nedeljković

Iako je priča “stara” 14 godina, stanje je i dalje isto, ističe Bilibani.

”U početku nijesmo ni sanjali Kan, već je naša jedina misija i ideja bila da pomognemo klubu da dobije neko pristojno mjesto za treniranje. No, onda se sve nekako poklopilo, Kan, pobjeda na Sandensu, Toronto, nominacija za Nagradu evropske filmske akademije i mnogo toga... Nijesmo se vratili ni sa jednog velikog festivala bez nekog priznanja. O filmu se priča, a nažalost ekipa i dalje nema svoje mjesto. Ipak, makar postoji plan planira da se investira i napravi nešto za tim, što je za Samira i mene neka misija. Mogu da kažem da nećemo stati sa filmom dok oni ne dobiju neki prostor za treniranje”, poručuje Bilibani.

Nećemo stati sa filmom dok ne ispunimo misiju, poručuje Bilibani

Kazazi ističe da bi više volio da nije morao da glumi i da su stvari same po sebi drugačije...

”Volio sam stoni tenis odmalena i maštao o tome da budem uspješan stonoteniser, a da ću nekada morati da glumim - nikada nijesam ni sanjao, ali došlo je do toga, potpuno drugačije od zamišljanog”, istakao je jedan od protagonista filma.

Bilibani ističe da je priča univerzalna i da nije samo stoni tenis u fokusu, već da film pokreće pitanje koliko mogućnosti imaju mladi talenti da se zaista bave sportom, koliko države pružaju podršku i koliko podstiču mlade na to...

”To je neka univerzalna priča koja šalje poruku da treba pružiti prostor mladima i više mogućnosti da se pronađu, što pokazuje i stoni tenis koji nije neki popularni sport bilo gdje u svijetu, ali je sport prema kojem se takođe razvija i ljubav i u kojem su igrači željni uspjeha... U jednom trenutku trener sa kojim smo razgovarali nam je rekao: ‘Za pobjedu nije važno koliko je velika lopta, i pingpongista će osvojenim poenom biti srećan jednako kao fudbaler kad pogodi gol”, kazao je Bilibani i time zaključio razgovor.