CRTICE O (CRNOGORSKOJ) ELITI

Duh guslarskog senzibiliteta otporan na izazove modernosti

Ukazati svom narodu na činjenice koje jasno govore da ni “mi” nijesmo bezgrešni jeste spasonosan lijek. Kritika upućena svom narodu je jedna od najvažnijih osnova i početak (duhovnog) ozdravljenja jednog društva

1894 pregleda 2 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

U duhovnoj vertikali jednog naroda, elita igra prvorazrednu društvenu ulogu. Ona formuliše vrednosne ciljeve (ideje vodilje) i radi na usmjeravanju društva (države) u pravcu svoje percepcije budućnosti. I ako malobrojna, elita ključno utiče na svijest ljudi i stanje duha jednog društva. (Jedan crnogorski političar je ulogu elite u društvu fino pojašnjavao sa ulogom “zrnca hipermangana koji - kad se doda u lavor vode - vodi daje boju”.)

Dakle, elita bitno utiče na smjer duhovne orjentacije društva. I ne samo duhovne.

1.

Duh elite se na javnoj društvenoj sceni predstavlja prvenstveno politikom i političarima. Oni su produžena ruka elite. Kao tandem (elita - političari) su u nekoj vrsti simbioze tj. žive jedni od drugih i jedni za druge. Time elita predstavlja svoju viziju života društva preko političara, nastojeći da emancipuje narod u svojem željenom pravcu.

Ovdje se prirodno postavlja pitanje tipa vlasti koja treba da prevrednuje društvo iz jednog u drugo vrednosno stanje. Drugim riječima, postavlja se pitanje “kvaliteta” elite i “sredstava” koje ona koristi u dostizanju postavljanog cilja. U tom smislu, demokratija se pokazala kao (djelimično) efikasno pa i koliko-toliko pravično sredstvo rješavanja društvenih problema. Dakle, demokratska vlast se pokazala kao nešto efikasnija pa i pravičnija u odnosu na druge tipove vlasti (despotske, autoritarne, unitarne, centralističke, ideološke itd.).

Ali, do izgradnje i tokova neprekidnog dograđivanja demokratije i liberalnog tipa društva s tim u vezi, nije lako doći. Jer ona (demokratija) nije samo proceduralno-zakonodavno pitanje koje dolazi ili nameće se društvu zakonima odozgo. Naprotiv. Demokratija - kao i bilo koji drugi oblik vlasti - izvire iz duha naroda. Otud se s pravom u nas čuje kako “narod ima vlast kakvu zaslužuje”.

2.

U ravni praktičnog vođenja duha naroda, elita je krucijalna. Ona može da uputi “svoje” društvo u raznim pravcima. Prvo, može društvo uputiti ka modernim društvima. Drugo, društvo može mentalno (ideološki) blokirati i uputiti ga ka “godoovskom čekanju” (S. Beket) nečega što nikada neće doći. A nekad, pak, elita može (treće) društvo orijentisati ka mitovima prošlosti i otkrivanju (svom) narodu sjećanje o njegovoj izgubljenoj sreći za koju su krivci nejčešće komšijski, okolni narodi.

Posljednjih 100-tinak ako ne i više godina, na (našim) YU-prostorima, na trećoj premisi elite su najčešće gradili opasnu naraciju u “svojoj” zajednici kome su sreću navodno “ukrali” okolni, granični narodi. Time su “elite” stvarale osnovu za buduće ideološke sukobe i veliko-nacionalne pretenzije koje su se najčešće završavale ratom.

Dakle, dublje gledano: elita može da uništi društveni razvoj, pa i samu politiku u jednoj zajednici. A kad se to desi, sve je u društvu dozvoljeno jer društvo nije “stegnuto” (Petar I Petrović Njegoš). Tada se “šešelji” u raznim istorijskim periodima javljaju kao pečurke poslije kiše.

Sumrak pa i urušavanje politike znači da svako može biti sve i voditi glavnu riječ o svemu i svačemu. Tada političari “čuče” ispod svakog (crnogorskog) krša. Taj hod unatrag se najprije i najlakše vidi na primjeru omladine i mladih ljudi. Oni su lakmus-papir intelektualnog, političkog i moralnog sunovrata jednog društva. (Ovaj sloj društva je politički najkontroverzniji i najkonzervativniji. Pa i najopasniji, kad se dočepa vlasti.)

3.

Iz tog razloga, a u interesu (liberalne) budućnosti, rad na stvaranju i razvoju demokratije u nekom društvu je emancipatorski proces koji zna da veoma dugo traje. Decenijama.

Taj proces (“hod unaprijed”) je unutrašnje pitanje svakog društva. No, ovaj proces je veoma ranjiv. Zna veoma lako i brzo da sklizne u svoju suprotnost. Moderni svijet, pa i crnogorski, je prepun ovakvih civilizacijskih iskliznuća. Utoliko prije što je elita lako kvarljiva roba. Ona lako sklizne u populizam, srebroljublje ili kakvu drugu sličnu stranputicu koju joj politička vlast podmeće. A ona (elita) se - slučajno - nađe baš na toj stazi svog slavoljublja, svog deponovanog potpisa na žiro račun budžeta. Pa i svog zamišljenog mjesta u lokalnoj i široj istoriji.

Ove stranputice i individualne slabosti “neželjena elita” (Latinka Perović) obično se javno pravdaju floskulom kako je “narod uvijek u pravu”. To je znak moralne tuposti elite i sakrivanje “elite” iza leđa naroda. (Jer logično se zapitati da ako je narod uvijek u pravu, onda mu elita tj. pametari nijesu ni potrebni.)

4.

Prava i odgovorna elita ne razmišlja o sebi i ličnoj slavi. Ona prvenstveno, hrabro i naporno treba da stvara alternativu svojoj vlasti. Bez obzira o kakvoj vlasti je riječ. Rečeno riječima jednog (pok.) novinara, “ništa nije dobro da ne bi moglo bilo bolje”. Dakle, stvaranje i postojanje kvalitetne socijalne alternative je “sine qua non” svakog društva koje teži napretku.

S tim u vezi, veoma važno pitanje je šta je osnovni društveni zadatak elite da bi društvo bilo naprednije? Ova “crtica” je utoliko važnija s obzirom da narod gotovo nikada nije u pravu u politici. Naročito u burnim vremenima. Izuzev (dijelom) u Francuskoj revoluciji s početka 1789. godine kada je u razmahu duha slobode, bratstva, sloge i jednakosti, narod dao prednost slobodi u odnosu na zahtjeve materijalnog blagostanja tj. svog stomaka.

5.

Sledeći ključni zadatak i značaj elita pa i crnogorske, jeste usmjeravanje društva ka javnom i neprekinutom predstavljanju ružne strane (isključivo) svog lica i svog naroda. (Komunisti su to nazivali samokritika. Ali toj kritici su još od Plehanova dali ideološki predznak čime su je diskreditovali.)

Ukazati svom narodu na činjenice koje jasno govore da ni “mi” nijesmo bezgrešni jeste spasonosan lijek. Kritika upućena svom narodu je jedna od najvažnijih osnova i početak (duhovnog) ozdravljenja jednog društva i pretpostavka njegove emancipacije.

Navedimo jedan primjer.

Smatra se da je (veliki) njemački narod ozbiljno doveo u sumnju ideje i praksu fašizma tek sredinom 70-tih godina XX vijeka. (Dakle, svega 30-tak godina iza Drugog svjetskog rata.) Naime, toliko je trajala primarna emancipacija ili osvješćivanje naroda koji je bio zaluđen fašizmom. U eri fašizma narod je bio vaspitan kao “civilizacija” koja širi smrt svim nearijevskim narodima po Evropi. Ali tek sredinom 70-tih godina kancelar Njemačke Vili Brant imao je hrabrosti, pameti, morala da svojoj javnosti pokaže ružno lice svog naroda. Kleknuo je pred spomenikom žrtava fašista koji su uradili (“njegovi”) njemački fašisti. Time je V. Brant otvorio put za demokratski i liberalni razvoj njemačkog društva. Pomoć je došla i sa one strane Atlantika. Uslijedila je ubrzo mu i Nobelova nagrada. Danas je Njemačka to što jeste.

6.

Dodajmo ovdje još jednu crticu. To je značaj i važnost novinara kao ključne spone između elite i političara, s jedne strane, i naroda sa druge. Jer narodu treba tačno, jasno i blagovremeno pojasniti ideje-vodilje elite i politike. Borba I traganje za (pravu) riječ je prvi i najvažniji zadatak novinara.

U vezi sa svim što je rečeno, važna je stajališna tačka elite.

7.

Elita ima svoj ugao gledanja na društvenu stvarnost. Ali ugao koji mora biti podjednako odvojen (udaljen, distanciran) i od naroda i od vlasti. Elita uvijek mora biti moralno, intelektualno, razvojno iznad i jednih i drugih. Drugim riječima, zadatak elite je kritičnost i prema jednima i prema drugima. (Elita nikako ne smije da bludno sraste ni sa narodom ni sa vlašću. Rečeno je.)

Crnogorskoj eliti je ta “crtica” utoliko teža jer je obrazovni, tredicionalni, ideološki, porodični i svaki drugi vid obrazovanja naroda u nas u najbolju ruku “palanački” (R. Konstantinović). Duh naše elite je dominantno duh guslarskog senzibiliteta i dometa. Taj duh je tradicionalno otporan na gotovo sve izazove modernosti. (Osim one “modernosti” koji donosi brzu i ogromnu zaradu a kojoj su skloni najčešće mladi ljudi.)

Dakle, neku modernost treba znati prihvatit. Ali neku i odbaciti.

8.

Čak šta više, da muka bude veća, duh modernosti, naša elita često smatra apriornim zlom. Crnogorska duhovna tradicija se teško, prilagođava na izazove modernog i novog. O brzini individualnog i društvenog emancipovanja da se i ne govori. (Vjerovatno stoga što smo prespavali (“prežvakali” - M. Đilas) ili nas nijesu dotakli i “zapljusnuli” neki evropski duhovni talasi kao što su humanizam, renesansa ili prosvetiteljstvo, na primjer.)

Dalje. Moderno obrazovanje elite i prebogato međunarodno iskustvo i primjena tuđih znanja je “ulaznica” za društveni uspjeh. S druge unutrašnje strane, elita mora da poznaje dubinu tradicionalnog (crnogorskog) društva. Sve u cilju neophodnog povezivanja spoljnih i unutrašnjih civilizacijskih dostignuća. (Korisno uputstvo već imamo - “Opšti imovinski zakonik” V. Bogišića.)

9.

Sljedeća važna “crtica” svake elite pa i crnogorske jeste njen uticaj na individualnu refleksiju i brzina prihvatanja novih naučnih (sa)znanja. Ovu modernu ljudsku običnost, pok. Todor Baković je označio kao “teški crnogorski stres”. Dakle, na neophodnu promjenu vjerovanja treba se mentalno navići i uzdići, a ne doživjet je - stresno.

Normalno brzina uzleta crnogorskog društva je ograničena međunarodnim okruženjem. (Riječ je o primjeni prvenstveno ekonomskih standarda i inovacija koji su u vlasništvu civilizacijski viših društava i kultura, a koje imaju svoju cijenu najčešće izraženu u US-a dolarima.)

Kratko, povežimo rečeno.

10.

Praktična moć elite je ogromana. Ali moć nije u njoj samoj. Njena snaga se “na tržištu” izražava ili predstavlja preko - rečeno je - politike i političara. Oni su produžena ruka elite. Jer svaka elita ima svoje političare, kao što i svaki političar ima svoju elitu. Rijetki su oni političari koji grade svoju stazu života i viziju svoga društva, kao Vinston Čerčil ili Šarl de Gol na primjer. Veliki političari-državnici su rijetkost. Nije ih lako stvoriti. A za to stvaranje potrebno je ponekad tzv. veliko vrijeme i veliki istorijski događaji.

Dakle, do valjane elite - kao i do kakvog velikog fudbalera, Maradone na primjer - nije lako doći. Naprotiv. U crnogorskoj plemenskoj istoriji deficit elite u nekom vremenu izražen je u poslovici koja je glasila “soj im boluje”. (Poslovica se koristila u onim slučajevima i vremenima plemenske organizacije crnogorskog društva, kada kakvo bratstvo ili pleme nije stvorilo ili imalo elitu (tzv. pametare) koji su znali da kvalitetno zastupaju, predstavljaju, brane i razvijaju interese svoje zajednice.)

11.

Manje-više sve balkanske političke elitu u XX vijeku i koju deceniju kasnije su slične. Usmjeravale su društva ka “otkrovenju” prošlosti, ka razaranju, ka osveti. Time su “elite” rasčišćavala neke svoje “naučne”, “književne” i ko zna sve kakve dubioze i stresove pretkosovskih i kosovskih, bjelaških i zelenaških, partizanskih i četničkih i brojnih drugih nerasčišćenih računa i istorijskih dugova.

U odsustvu izgrdanje liberalnih institucija za ove probleme, ispod “Titovog šinjela” a i prije njega, i nije mogla iznići elita bolja nego što je bila. (Malo je u nas disidenata liberalnog usmjerenja, kao u Češkoj ili Poljskoj na primjer.)

U krajnoj liniji - a gledano iz nivoa sadašnje društvene površine - riječ je o igranju i zloupotrebi “elite” sa nacionalnim emocijama u narodu koje su u formi vrela eruptirale poslije (samo)sloma komunizma. Ova zabavna “banalnost” (D. Kiš), dovela nas je i dalje dovodi do ivice ambisa. Ako nas nije i gurnula van istorije iz koje se lako izlazi, ali teško ulazi.

12.

Zaključimo.

Totalitarizam i komunizma i nacionalizma je naličje civilizovanog (samokritičkog) duha. Jer je to duh populističkog udvaranja narodu najčešće zarad brze i lične vlasti. “Elita” sa takvom percepcijom vodi narod direktno u propast.

Vjerovatno da je odsudstvo individualnih sloboda u XX vijeku u raznim (crnogorskim) i drugim režimima (apsolutističkih, unitarnih, internacionalnih, hibridnih) razorilo kodeks moralnih vrijednosti u narodu. U duhu “elite” se to (generalno) najasnije i najprije vidi.

A bez pravde, morala i slobode, nema ni uspješnog razvoja bilo kojeg, pa ni crnogorskog, društva.