Sudbina jednog mjesta, život kroz vrijeme i razne (ne)prilike ispričani su tokom vožnji taksijem ljudi različitih profila. Tako je rediteljka Tea Lukač odlučila da prikaže svoje rodno mjesto, Dvor na Uni, koje je kao veoma mlada bila prisiljena da napusti. Ona se kroz dokumentarni film “Koreni” vratila maloj opštini u Hrvatskoj, ljudima tamo, tradiciji i običajima.
Film je nedavno prikazan i u Crnoj Gori, tokom druge večeri 13. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Underhill fest. Publika u Podgorici je tom prilikom mogla da spozna sudbinu tog mjesta posmatrajući različite priče i sudbine ljudi koji se voze na zadnjem sjedištu taksija, i to nakon svega nekoliko “krugova” vožnje i lutanja kroz par ulica Dvora na Uni. Gost Underhilla bio je dizajner zvuka, Bojan Palikuća koji je, kao i cjelokupna ekipa, tokom interesantne i izazovne vožnje slušao slike iz života ljudi koje su stale u kratki razgovor tokom vožnje taksijem.
Budući da ostvarenje “Koreni” donosi priče u specifičnom okruženju, posebno izazovno je bilo kontrolisati zvukove i dovesti ih do krajnjeg cilja, istakao je Palikuća koji je tokom boravka u Podgorici govorio za “Vijesti”. On je predstavio film “Koreni”, objasnio važnost zvuka za bilo koji film, ali je otkrio i da već neko vrijeme radi na još jednom crnogorskom ostvarenju, a u pitanju je dokumentarac koji prikazuje dvije planinke koje čuvaju Sinjajevinu, poznatu Garu i njenu (usvojenu) kćerku Nadu.
Kada biste opisivali film “Koreni” onima koji ga nijesu gledali, šta biste rekli, kakav je film u pitanju?
Mi ovaj film zovemo etnografsko-senzornim filmom, jer postoje dva aspekta koja se prepliću sve vrijeme. Etnografski je zato što je to priča o ljudima, običajima i tradiciji u Dvoru na Uni. Grad se konkretno nigdje ne spominje, već je Dvor na Uni predstavljen kao jedno malo mjesto iako je, pretpostavljam, većini gledalaca poznato šta je u pitanju.
Film priča o ljudima iz tog mjesta i samom mjestu, o njihovoj tradiciji, muzici, iskustvima, aktuelnostima, strahovima i slično, a između svega toga mi imamo senzorne, likovne kadrove prirode. To su neki kadrovi između totala i detalja, šume, potoci, virovi, spomenici, usamljenički predjeli i ti kadrovi prirode služe istovremeno kao jedan intermeco da se upije prethodna priča, kao i nešto što opisuje ambijent u kojem ti ljudi žive.
To nije dokumentarac koji ima jednu nit, jedan tok koji se razvija i završava. Mi pratimo ljude koji su iz tog malog mjesta dok se voze na zadnjem sjedištu taksija kroz grad krećući se od jedne ka drugoj lokaciji nekim svojim poslom, dok usput pričaju nešto što je njima bitno. Na samom početku imamo grupu male djece koja dolaze sa maškara.
Ne znam koliko ljudi znaju šta je taj običaj, ali predstavlja nešto slično američkom Halloweenu: djeca se kostimiraju i onda idu i prikupljaju slatkiše, voće, igračke i slično i kasnije prebiraju ko je šta dobio... Imamo priču i o momku Džepsiju koji je došao sa Tajlanda da bi našao posao u tom premalenom gradu... Dvor na Uni je jedan minijaturan grad, selo koje trpi sudbinu svih sela u regionu, ali i u Evropi.
Dakle, to je napušteno mjesto u kojem dominira starija populacija, a Džepsi je Tajlanđanin koji je odlučio da ode preko pola svijeta i dođe u to malo selo, zaposli se i tamo privređuje za svoju porodicu. Dakle, on je s Tajlanda, ali nije migrant, već je došao namjenski s Tajlanda u Dvor da nađe posao da bi pomagao svoju porodicu. Dalje, imamo dvije žene aktivistkinje koje su zabrinute zato što je vlast najavila da će tu praviti deponiju za nuklearni otpad, a na kraju imamo i interesantnog djedu sa trejlera.
Ljudi će kroz intimne istinite priče naših aktera moći da saznaju i spoznaju atmosferu tog malog mjesta. Ono što je bitno jeste da je rediteljka Tea Lukač tu rođena, iako je igrom slučaja, tačnije zbog “Oluje”, morala da ode odatle i da se preseli u Srbiju. Bez obzira na to, u filmu nema ništa vezano za rat, iako je taj kraj tokom rata dosta nastradao, ništa od toga se ne spominje niti je značajno za ovaj film, već je ona htjela da napravi svojevrsnu posvetu tom mjestu, svom djetinjstvu, da opiše tradiciju i atmosferu grada.
Interesantan je i naziv filma i način na koji korespondira sa filmom, ali i sa iskustvom Tee Lukač. Prikazujući različite sudbine priča se jedna priča, a sudbina tog jednog mjesta se prikazuje kroz njihove pojedinačne, ali i kroz pejzaže. Koliko je ona tokom procesa preispitivala svoje korijene i da li ste i vi u ostatku ekipe bili pokrenuti na neke slične introspektivne procese?
Pa ona jeste dosta preispitivala sebe, svoje korijene, svoje porijeklo, sjećanja i iskustva. Proces predpodrukcije je trajao određen broj godina prije nego što je oformljena ekipa. Ona je željela da čitav proces bude u postpunosti intiman, da ona sama ode sa kamerom, mikrofonom i da snima ljude. Igrom slučaja, naša dobra zajednička drugarica, Andrijana Sofranić Šućur koja je producent, rekla je “Ne, ti ćeš imati pravu filmsku ekipu” i onda je nas nekoliko otišlo sa njom tamo.
Tei je bilo stalo do toga da ništa ne bude neistinito, tako da su dobar dio aktera zapravo ljudi bliski njoj, tipa da je djed u filmu njen stvarni djed. Pojavljuje se i jedna žena koja je njena komšinica, iako je svi zovemo rođakom, a ona je i sam išla u te maškare kada je bila klinka i slično... Tako su u filmu prikazani ljudi koji su autentični dio nje ili su njena isksustva pretočena kroz neku drugu generaciju koja se time bavi.
Uz dizajn zvuka Vaš zadatak na ovom ostvarenju je bilo i snimanje. Šta to znači i koliko je, konkretno zvuk, važan aspekt filma?
U suštini, dizajn zvuka je dramaturgija jednako kao što je i scenario, režija ili maltene bilo koji autorski aspekt filma. U suštini, kroz proces dizajna zvuka ti moraš pažljivo da izabereš elemente, odrediš kako će oni da zvuče i odlučiš na koja mjesta želiš da ih postaviš da bi se dočarala neka priča. Ovdje je bilo posebno bitno.
Prva stvar je da je snimanje bilo veoma izazovno zato što taj taksi, odnosno kombi u kojem smo snimali je star i bučan, a mi nijesmo imali ni uslova ni budžeta da se to, recimo, popne na neku platformu da bi kombi bio tih, kao što se to radi u igranim filmovima, nego je taj kombi zaista sve vrijeme radio i vozio. Pritom, star je toliko da je njegov motor u ravni s “golfom dvojkom”, pa je onda bio i izuzetno bučan. Stoga smo imali zadatak da ga pripitomimo što je više moguće, a za to smo koristili gomilu jastuka, jorgana, ćebadi od kojih je na kraju jedva bilo mjesta za mene - snimatelja i dizajnera zvuka. (smijeh)
Poseban izazov bio je napraviti najbolje uslove od toga čime raspolažemo, a da bismo imali čist dijalog koji će ljudi razumjeti dok budu gledali film, ali i da bismo imali dobre uslove da dizajniramo zvuk kombija nakon toga, tipa da dodamo jači motor, motor koji se zaustavlja, staje ili bilo koji aspekt koji je nama potreban za dramaturgiju te priče.
Posebno je veliki izazov bio kada su u pitanju scene prirode jer su one snimane bez zvuke, a čak i da su snimane sa zvukom, taj zvuk ne bi mogao da dočara ono što se dešavalo na setu i atmosferu koju smo željeli da prikažemo. Tu je usmjeren najveći dio posla i to je jedna od najslojevitijih stvari koje sam ikada morao da uradim i veoma sam ponosan na to.
Kazali ste da zvuk donosi dramaturgiju jednim dijelom, a jednako doprinosi i potpuni izostanak zvuka, rekla bih. Da li i koliko publika zanemaruje zvuk i sve te dodatne efekte koje zvuk izaziva u nama dok gledamo film?
Uglavnom zanemarujemo zvuk, upravo zato što je poenta dobrog dizajna zvuka da se on i ne primijeti. Ako vi ne primjećujete zvuk, to znači da je urađen odličan posao. Ljudi primjećuju stvari koje su očigledne, tipa glumu, kadar i jasne stvari. Ljudi ne primjećuju režiju, a reditelji su najistaknutiji dio svakog filma i ljudi znaju ko je reditelj.
Ja sam razgovarao sa rediteljima koji se žale skoro pa na iste stvari kao i ja, a to je da ljudi, pa čak ni njihova porodica, ne znaju šta je njihov posao i koji je značaj dobre režije. A kao što zanemarujemo zvuk, tako zanemarujemo i kostim, scenografiju, šminku, većinu stvari koja nije očigledna, a koje prave atmosferu. Kada je atmosfera dobra onda znači da je cjelokupna ekipa odradila dobar posao. Dodatak ili odsustvo nečega isto radi u svakom od ovih segmenata.
Koliko je teško i zahtjevno raditi na svim tim manje primijetnim stvarima na setu, kap što su zvuk, svjetlo, kostimi, šminka?
Zahtjevno je onoliko koliko je projekat zahtjevan, ali i koliko su zahtjevni ljudi koji su na vrhu tog projekta. Neke stvari svakako uvijek mogu da se urade mehanički i da i dalje “rade posao”, ali ako ti je stalo da preneseš neku priču, onda svakako jeste zahtjevnije, dok sa druge strane ako voliš taj posao i unosiš cijelog sebe, sve je mnogo lakše nego da ti je sve strano.
Pominjem ljude iz sektora šminke, scenografije, kostima koji takođe izuzetno pažljivo rade svoj posao sa ciljem da se putem tih elemenata reflektuje neko određeno stanje, priča, poruka i na dnevnom nivou razmišljaju o tome. Isto je tako i sa zvukom, od onog dijela kada se dovodi u pitanje hoće li se čuti šolja kada se stavi na tanjirić, koliko glasno ili neće uopšte, stvar je dramaturgije zvuka, ali i odluke i osjećaja.
Čime se vodite kada je zvuk u pitanju, njegova simbolika, prepoznatljivost, ali i osjećanja koja izaziva?
Moje iskustvo je da je najbolje voditi se apstraktnim osjećajem, a taj osjećaj je dio vašeg senzibiliteta i iskustva. Vi kroz projekte učite šta kako komunicira. Naučio sam i učim i dalje da se ne vodim time šta ja mislim i da ne bude sve previše promišljeno, nego da to bude malo promišljeno pa onda da vidim da li to funkcioniše ili ne. Ako imam osjećaj da je ta scena kompletna zadovoljan sam, a taj osjećaj je nemjerljiv.
Da li kao gledalac nakon okončanog procesa rada primjećujete neke stvari koje bi ste drugačije uradili i kako tome pristupate?
Primjećujem stvari koje bih možda uradio drugačije, ali stvar koju sam naučio tokom dosadašnjeg iskustva je ta da ne volim da se vraćam nazad. Ako sam ja zaključao nešto, pa čak i ako postoji nešto što mi bode oči, nemam potrebu da se vraćan nazad na to i ispravljam, već imam potrebu da ne uradim to sljedeći put. Ti bilo koje djelo možeš da radiš zauvijek, a ako se bojiš toga da će nešto biti nesavršeno ili nedovoljno dobro, nepotpuno, onda nijedan projekat nikada nećeš završiti, a taj projekat mora biti nesavršen.
Pored toga, ti kao gledalac, opet ćeš pokupiti atmosferu svega toga. Ja kada gledam neke stvari, uključujući i one visoke produkcije ili nešto što se smatra klasikom, ja čujem stvari koje bi ljudi nazvali greškom, ali ja ni u jednom trenutku ne bih optužio te ljude da su pogriješili.
Proces rada na ovom filmu je bio mnogo lijep i mnogo mi je drago što je Tea jedna uporna djevojka kojoj je jasno koji osjećaj ima i šta želi da postigne. Neko drugi bi mnogo raniije završio projekat, a njoj je bilo jako stalo da sve to proradi.
Ima li razlike u procesu rada na igranom i dokumentarnom film?
U idealnom slučaju, igrane forme imaju kontrolisanije uslove, zato što se mnogo pažljivije radi, pažljivije se biraju lokacije i slično. Dokumentarni film takođe ima scenario, neku strukturu, ali mnogo toga je prepušteno slučaju i mi ne možemo mnogo toga ni da uradimo. Izazov je da u trenutku kada naiđete na neku (nepredviđenu) situaciju uraditi najbolje što je moguće u vašem aspektu posla.
Dešava se da u jako glasnom kombiju treba da snimite jako intimne priče... Ako niste imali iskustva ili ako ne znate nekog ko će vas posavjetovati kada su takve situacije u pitanju, ništa vas ne može pripremiti na to, osim da se vi pripremite, ako znate šta vas čeka, a ako ne znate šta vas čeka onda morate samo da se snađete. A meni je to, iskreno, zanimljivije.
Ja generalno volim i spontanost i nepoznanosti i izazove, a pritom je u dokumentarnom filmu mnogo manja ekipa na snimanju tako da ste vi mnogo upućeniji jedni na druge, više ste poput porodice, više se putuje, upoznaju ljudi, slušaju prave životne priče, a meni životno to mnogo više prija, a ja mislim da što više životnog iskustva autor ima onda će bolje autorsko djelo da napravi.
Kakve utiske nosite sa festivala Underhill?
Otvaranje festivala je bilo veoma lijepo, a ekipa koja organizuje Underhill mi se mnogo dopada, svi su veoma ljubazni, gostoprimljivi, otvoreni i to je učinilo da se baš lijepo provedem u Podgorici. Nadam se da će se to ponoviti neke naredne godine.
Snimanje filma o Sinjajevini traje već neko vrijeme, očekuje i nove projekte u Crnoj Gori
Angažovani ste i na jednoj crnogorskoj produkciji radnog naziva “Posljednji nomadi” u režiji Petra Glomazića i Biljane Tutorov. Naime, u pitanju je takozvani dokumentarni vestern o dvijema planinkama koje se svim snagama bore za očuvanje drevnog katuna i biosfere planine Sinjajevine. Gara je odavno poznata crnogorskoj javnosti kao heroina i simbol borbe za odbranu Sinjajevine, a film, prema sinopsisu, prati i njenu usvojenu kćerku Nadu.
Da li je još nešto aktuelno, na čemu trenutno radite?
Jedini projekat koji je trenutno vezan za Crnu Goru je projekat koji se snima na planini Sinjajevini i to je projekat koji traje već četiri godine, uz prekide i nastavke. To je zasada to, ali s obzirom na to da ovdje stalno upoznajem razne divne ljude tako se nadam da će biti i nekih novih zajedničkih projekata.
Lako se osjeti da li je neko umjetničko djelo iskreno ili nije
Rekli ste da se i prilikom rada na filmu “Koreni” osjeća(la) lična potreba ili želja da se ispriča priča o tom mjestu i ljudima. Da li ta lična potreba izaziva dodatnu obavezu, trud i odgovornost?
Ako vi radite projekat koji smatrate vašim to je uvijek neka lična priča, a ako želite da radite nešto što je vezano za vaš život onda morate biti spremni da čačkate i istražujete po sopstvenom životu i bavite se time na različite načine. Mislim da je jako bitno da sve vrijeme budemo svjesni da se kao autori obraćamo nekom krajnjem gledaocu, da stvaramo neko umjetničko djelo ili da nekom pričamo neku priču.
Nema tu previše prostora za mnogo nekog preispitivanja. Čak i da uzmete da radite neko biografsko djelo koje apsolutno nema veze sa vama bilo bi dobro da se i tu unesete na neki ličan način da biste mogli iskreno da ispričate priču. Ne bi trebalo da ima neke esencijalne razlike, jer se to sve primjećuje na filmu. Kada pogledate neko umjetničko djelo, mislim da se lako može osjetiti da li je ono iskreno ili nije.
Bonus video:
