ZAPIS O JEDNOJ PREDSTAVI

Povratak koji raduje: fenomen DODEST

Uglavnom, siguran sam da bi bili zadovoljni i oni dvojica sa postera. Neko je jednom predložio da scena Dodesta nosi ime Džonija Hodžica. Mislim da je rješenje - Scena Dodesta - “Slobo i Džoni”

2599 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Reuters
Ilustracija, Foto: Reuters

Ima pojava i u prirodi i u društvu koje odjednom nestanu, a onda se potpuno neočekivano pojave. Pojave se onda kad smo zaboravili na njih i podsjete nas da su neuništive. Halejeva kometa se možda neće opet pojaviti za našeg života, ali hoće za nekog drugog.

A u Podgorici postoji jedan fenomen koji nas sa vremena na vrijeme podsjeti da je neuništiv. Malo-malo izgubi se pa ga u život vrati ta dodestovska svijest koja je izgleda ovdje, u našoj kulturi postala arhetipska.

DODEST. Svi znamo za tu riječ. Podsjetiću one zaboravne što ona u stvari označava - Dom omladine dramski eksperimentalni studio.

Jedno vrijeme je prošlo, i to ne kratko, o Dodestu se ništa ne čuje. Rijetki se pitaju - što je ovo? Možda se alternativa desila u Crnoj Gori, pa pozorište nema potrebe da reprodukuje sam život. Na našu žalost nije, ali na sreću Dodesta, jer ima još mnogo vremena da tumači stvarnost na izvorni način. Dodestovski…

Prije desetak dana iznenadni poziv. Nova premijera u Dodestu. Najprijatnije moguće iznenađenje. Ne dolaze više pozivnice poštom, Viber je aktuelan. A bilo je premijera koje se nijesu ni najavljivale, ali sala uvijek puna.

Znači Dodest se vraća. Ima tog duha još u ovoj čemernoj kulturnoj stvarnosti C. Gore. Stvarno, što je sa crnogorskom kulturom? Moramo li čekati jednog Žak Langa. Ali mi nijesmo Francuska. Ili nam ni on ne bi pomogao. Možda će doći vrijeme kada će kultura našem političkom establišmentu biti prioritet. Nema nagovještaja da će se to desiti, ali moramo čekati. Ovdje je opravdanje sa koricom hleba uvijek važnije.

Stari alternativac Branko Kovačević iz legendarnog studija Gradski saobraćaj se vratio. Sada nema ni Gradskog, a kamoli studija. Branko - čovjek koji je pravio izvanredne predstave vratio se u svom stilu. Vječiti alternativac i u pozorištu i u skulpturi. Čovjek koji se sam borio i često izborio da plasira svoje ideje. Mnogi su se ogriješili o tog čovjeka. Pa možda i sam Dodest. Ali evo ispunjava se božja pravda. Ili đavolja. Branko u Dodestu.

Tražim na pozivnici ko je pisao tekst. Nema ništa. Poslije saznajem da se o i tome Branko pobrinuo.

Bez čitanja znam da je organizator i producent Ljubo Kaličanin, a majstor svijetla Dražen Milić. A onda slijedi šok, oni su glumci u predstavi. Predstava nosi naziv - “Muzej vištanih figura”. I Slobo je napravio Muzej, ali biciklističkog ustanka.

Premijera u Sali Dodesta. Jednostavna scena, a u pozadini veliki posteri Morisona, Hendriksa, Dženis Džoplin i Ejmi Vajnhaus. Ulaze glumci i skidaju postere. Stavljaju dva nova. Slobo Milatović i Džoni Hodžić. Prije toga pročitah da je predstava posvećena njima. Velika odgovornost za Branka, Ljuba i Dražena. Gledaju ih osnivači Dodesta. Mislilo se kad su njih dvojica otišli da je otišao i Dodest. Na sreću nije.

U publici dosta poznatih ljudi. I onih koji prate Dodest od samog početka i onih mlađih, što raduje. Valjda među njima ima onih koji sanjaju da nešto urade u Dodestu.

Predstava dinamična, bez govora, puna simbolike, dobrih rješenja, odlične glume… ali ne bih o tome. Nedostatak kompetencije.

Uglavnom, siguran sam da bi bili zadovoljni i oni dvojica sa postera. Razbarušeni Slobo i Džoni u pozi dendija.

Neko je jednom predložio da scena Dodesta nosi ime Džonija Hodžica. Mislim da je rješenje - Scena Dodesta - “Slobo i Džoni”.

Na koktelu poslije prestave Ljubo mi priča da je morao prije penzije da se ogleda kao glumac. Izgleda da koga dohvati atmosfera Dodesta ne pušta ga do kraja. Dražen Milić svojim likom i pokretima na sceni kao da je rođen u Dodestu. Branko kao i uvijek skroman. Prosto mu neprijatno kad mu čestitaš i kažeš da ti se predstava dopala.

Nadam se da je pokrenut novi ciklus u Dodestu. Da ga nećemo čekati kao Halejevu kometu.