Posao pisca je da održi emocije, jezik i život(e) živima, spoznala je francuska književnica Sesil Gilber koja se, upravo zbog toga u posljednje vrijeme fokusira na duhovne i metafizičke teme, izbjegavajući političke i elitističke (kojima se ranije bavila).
Gilberova je nedavno gostovala u Crnoj Gori gdje se premijerno predstavila na 14. Međunarodnom književnom festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2022”, što je bio povod da za “Vijesti” govori o svom radu i stvaralaštvu, ali i književnosti današnjice uopšte. Ono što primjećuje kao izražen simptom “bolesti današnjice” među mladim piscima je to što oni sve više gube sopstvene živote i nemaju unutrašnju dimenziju svijeta, već nešto uzvišenije traže kod drugih i u drugima, a tome doprinosi i razvoj tehnologije, ali i to što je politika postala materijalistička.
Sesil Gilber u svom romanu “Republikanci” o kojem je govorila na festivalu “Odakle zovem” upravo problematizuje savremenu francusku političku scenu i intelektualnu elitu uzimajući za likove stvarne ljude poznate javnosti. Ona u “Republikancima” pruža ciničan, nesentimentalan, hladno realističan uvid u visoko društvo Pariza, ali i sliku savremene Francuske, prikazujući je kao državu koju razdiru brojni društveni problemi.
Ona je autorka i atraktivne knjige “Warhol Spirit” koja je istovremeno i esej i biografija koja pruža novo čitanje slavnog umjetnika Endija Vorhola. Knjiga sadrži dvadeset poglavlja u formi fragmenata i liste citata, a Gilber kreira sliku Vorhola kao oportuniste, cinika, praznovjernika, globaliste, ali i genija.
Pored toga, Gilber je i izdavač, književna kritičarka, ali i esejistkinja, posebno ponosna na autorstvo četiri eseja i sopstvene napore da oživi zapostavljenu formu eseja. Piše kolumne za različite medije, a njena djela su uvijek aktuelna.
Pored razgovora o svom stvaralaštvu, motivima i idejama, Sesil Gilber podsjeća i na intelektualnu veličinu Danila Kiša, preporučuje novo štivo za čitanje, i otkriva o čemu se radi u njenoj novoj knjizi. Prevodilac razgovora bio je Miloš Avramović.
Vaš roman “Republikanci” i knjiga “Warhol Spirit” od skoro su dostupni crnogorskim čitaocima, zahvaljujući saradnji festivala “Odakle zovem, Podgorica 2022” i hrvatske izdavačke kuće “Sandorf”. Koliko Vam je to važno i imate li neka očekivanja od naših čitalaca? Pritom, koliko putem književnosti možemo saznati o nekoj državi, ovog puta o Francuskoj?
Ono što je interesantno jeste da nijedna moja knjiga nije prevedena osim na hrvatski jezik, to jest na jugoslovenske jezike. Zato sam dodatno zainteresovana da vidim kako čitaoci sa ovih prostora percipiraju roman “Republikanci”, zato što moja prva knjiga “Warhol spirit” podrazumijeva sve i glavna joj je vokacija da se na neki način prihvati i uzdigne slava u današnjem smislu riječi, dok je roman “Republikanci” poprilično i specifično skoncentrisan na Francusku.
Zbog toga sam bila dodatno iznenađena da je knjiga prevedena na hrvatski. Prevodilac knjige je morao na kraju da napravi jedan glosar svih termina koji su specifični za Francusku i koji možda nijesu poznati laičkoj javnosti van naše države. Upravi taj glosar na kraju knjige čitaocima će omogućiti bolji uvid u ono o čemu sam pisala, ali i pružiti mogućnost da razumiju neke specifične stvari tokom čitanja. U isto vrijeme, kako bi rekao naš predsjednik Emanuel Makron (koji figurira u romanu i predstavlja jednog od glavnih likova), mislim da je kontrast između naroda i političkih elita postao na neki način prilično žarak, ožarujući i vruć, a to ne podrazumijeva samo Francusku, već i sve zemlje u Evropi. Da li i Vi to isto mislite?
Svakako djeluje da je jaz između građana i političara sve veći na raznim nivoima. Evropom je odavno krenuo neki talas promjena, pitanje je kakvih. U svakom slučaju, kako ta tranziciona politika utiče na Vas kao književnicu, kritičarku i nekoga ko se bavi i promišlja intelektualnu elitu danas?
Što više vrijeme prolazi i što više starim sve više želim da se izolujem od svih tih političkih pitanja, na neki način. Razumijem te probleme, ali kao pisac ne želim da nastavim tim putem, zato što želim da stvari više izražavam na neki duhovni način i u duhovnom smislu. Dakle, želim da se izolujem od političkih struja i krenem ka duhovnoj dimenziji bića.
S obzirom na to da ste književna autorka, kritičarka, izdavač, članica žirija brojnih nagrada, kakav je Vaš pogled iz svih tih uglova na književnu scenu Evrope ili globalno, koje teme najviše okupiraju pisce i šta najviše utiče na njih?
Kao što ste već rekli, radim kao izdavač i samim tim sam upoznata sa današnjom, savremenom literaturom. A kao što sam već i rekla, mislim da mladi pisci danas ponajviše i prvenstveno tretiraju teme koje su vezane za socijalnu dimenziju, takođe je u fokusu i traganje za identitetom, ali i preispitivanje svakodnevice, a sve te teme se prelivaju u knjige. Ipak, iako se sve te teme pretaču u knjige, ja pravim veliku razliku između termina književnost i knjiga i ističem da knjiga ne mora nužno biti ili činiti književnost.
To govorim zato što je knjiga danas postala izdavački, komercijalni fenomen. Ono što je moda sada u Francuskoj, ali ne samo u Francuskoj već i u čitavom svijetu, jer to postaje planetarni fenomen, jeste da prvenstveno mladi pisci i nova lica na književnoj sceni se koncentrišu na egzofikciju.
Šta je egzofikcija? Kada pričamo o svom sopstvenom životu, iskustvu i unutrašnjim previranjima, onda je to autofikcija, dok je danas moda da za glavne likove uzimamo ljude iz prošlosti koji su zaista postojali, da pričamo njihove živote, njihova unutrašnja previranja, iskustva, identifikujući se možda na neki način sa svim tim likovima koji su postojali u prošlosti. Smatram da je to svojevrstan simptom i bolest koja pokazuje i znači da mladi pisci više nemaju života u sebi, nemaju unutrašnju dimenziju svijeta u sebi i tako traže nešto uzvišenije kod drugih i u drugima.
Primijetila bih da je preferenca upravo uzimanje motiva iz prošlosti...
Mislim da je to planetarni fenomen i planetarni problem nevezano za bilo koju regiju. Razlog je taj što su mladi otrgnuti od samih sebe, od svojih unutrašnjih života, a najviše zbog razvoja tehnologije i upravo je mogućnost verbalnog izražavanja osiromašena zbog ubrzanog razvoja u posljednje vrijeme.
Da li tehnologija (in)direktno osiromašuje i kreativne procese? Tipa, sve češće se ugledamo na neke već ponuđene stvaralačke modele, sve više kucamo i zaboravljamo na umijeće pisanja rukom, pravimo enormni broj fotografija od kojih se nijednoj ne posvetimo s pažnjom...?
U kreaciji nije bitan instrument, da li je to kompjuter, hemijska olovka ili naliv pero. Kompjuter je, recimo, savršena inovacija, pogotovo za pisanje jer nam omogućava da brže i lakše pišemo, da stvaramo, a istovremeno i da zahvaljujući njemu saznamo mnoge stvari koje su nam potrebne za pisanje. Iskreno, nebitno je da li pišemo rukom ili kucamo na kompjuteru, već samo ne smijemo dozvoliti da ta tehnološka dimenzija okupira naš unutrašnji svijet i samim tim ga osiromaši. Spomenula sam osiromašenje verbalizacije, pa bih s tim u vezi rekla da ljudi treba svoje emocije da izražavaju emocijama, a ne emotikonima koje sve više koristimo i koji su zamijenili ekspresiju emocije.
To je simptom svih nas, po mom mišljenju, jer svako pretenduje da koristi emotikone, a to vodi ka tome da sve manje koristimo emocije u pravom svijetu i da ćemo doći do trenutka kada nećemo znati da ih koristimo, pokažemo, razumijemo i, ukoliko je potrebno, da ih objasnimo. Posao pisca je da održi i emocije i jezik živima. Mi ne smijemo dozvoliti da nas tehnologija poklopi. Dakle, pisac je taj koji ima tu važnu i veliku ulogu da emocije, jezik i sve njegove finese i kompleksnosti održi živima. I upravo se tu zaokružuje ono što sam Vam rekla na početku, baš djelimično i zbog ovoga što sam Vam sada kazala, a to je da sam tokom posljednje godine u svom pisanju skoncentrisana na duhovne i metafizičke stvari, a izbjegavam političke teme.
Znači li to i da nešto trenutno stvarate?
Da, tako je.
Šta je u pitanju, kakvu priču i u kojoj formi pripremate?
Mogu reći da je to autobiografska priča. Tekst koji sada pišem tiče se odnosa moje porodice i prvenstveno mog odnosa sa zemljom Indijom, zato što imam jedno vrlo bogato iskustvo sa Indijom jer sam tamo puno putovala i jer sam tamo otkrila razne spiritualne, duhovne forme, vrlo originalne i autentične, a koje me inspirišu i na neki način spašavaju. (smijeh) U čitavu tu priču će biti inkorporirane teme kao što su odnos sa smrću, odnos sa duhovnim svijetom, ali i sa svojim unutrašnjim. Mislim da će biti interesantno za čitaoca da otkrije čitav jedan novi svijet i čitavu tu duhovnu i religioznu dimenziju Indije, u odnosu na monoteističke religije koje su dominantne u svijetu.
Možda kod leži u okretanju ka samome sebi, istraživanju duhovnog i spiritualnog, spoznavanja nečega što nije unaprijed nametnuto običajima, tradicijom i nasljeđem?
Da, to je u vezi sa svim tim. Dakle, traganje i istraživanje sopstvenog unutrašnjeg bića i udaljavanje od svih ovih dnevnih tema koje opterećuju.
Danilo Kiš je jedan od najvećih pisaca sa prostora Balkana
Pisci i umjetnici sa Balkana ranije su težili Francuskoj kao zemlji umjetnosti, inspiracije i otvorenih mogućnosti za stvaranje. Možda je Danilo Kiš jedan od najistaknutijih primjera iz oblasti književnosti, iako ih imamo i u drugim sektorima. Imate li možda neki uvid u aktuelnu književnu scenu na Balkanu ili, pak, onu od ranije?
Iskreno, jedino bih spomenula Danila Kiša kojeg ste i sami istakli... Njega bih izdvojila jer sam pročitala sve njegove knjige i jer je jedan od najvećih pisaca sa ovih prostora. Pored njega, moram da priznam da ne znam toliko dobro književnost ovog prostora i Balkana uopšte. Voljela bih da saznam šta je sve od vaše književnosti prevedeno na francuski jezik da bih to otkrila malo detaljnije.
Da li biste preporučili neko interesantno štivo za čitanje?
Odgovoriću jednostavno. Neka moja preporuka bude veliki italijanski mislilac, filozof, pisac koji je preminuo prošle godine, a to je Roberto Kalaso.
Politika se danas svodi na materijalnu dimenziju
Politika i umjetnost su i te kako bliske, pa je pitanje da li su ikada bile drugačije orijentisane, odnosno razdvojene, bilo da uzmemo u obzir cenzuru, izdavaštvo, uticaj, društvene okolnosti, tretman autora i slično. Šta Vi mislite o tome?
Ranije, u prethodnim vjekovima, pa čak i u dvadesetom vijeku, politika i književnost su bili zaista jako i snažno povezani, zato što je ranije politika bila zaista politika u pravom smislu te riječi. Danas to više nije tako i danas se politika svodi na materijalnu dimenziju. Danas se politika kreće u okviru pitanja kako voditi stvari i kako voditi državu, upravljati svime, ali u materijalnom smislu. Književnost je, pak, nepovezana sa svim tim i ne podrazumijeva ništa materijalno. Mladi pisci danas više žele da tretiraju socijalne teme, one teme koje su više vezane za društvo, običaje, svakodnevicu, a ne za politiku. Ranije to nije bio slučaj, ali ranije je politika bila politika, a danas politika više nije politika.
Bonus video:
