Trenutno najprodavanija i najčitanija češka književna autorka Alena Mornštajnova bila je gošća nedavno održanog 14. Međunarodnog književnog festivala “Odakle zovem, Podgorica 2022”, što je bilo i njeno premijerno predstavljanje na prostoru nekadašnje Jugoslavije, s obzirom na to da je period pandemije odložio neke od ranije dogovorenih promocija.
Knjige je počela da objavljuje prije nepunih deset godina, a broj njenih čitalaca neprekidno raste. Otkriva da se u svojim djelima fokusira na običnog čovjeka, ali i da joj je cilj da napiše psihološki roman.
”U svom pisanju trudim se da se fokusiram na nešto što bi se moglo nazvati psihološki roman. Za sada nažalost nijesam uspjela napisati takav roman jer se on uvijek na kraju pretvori u neku porodičnu sagu. (smijeh) I dalje učim i nadam se da će knjiga koju sada pišem poprimiti karakteristike psihološkog romana”, kazala je.
Mornštajnova je rođena 1963. godine, a diplomirala je engleski i češki jezik na Fakultetu umjetnosti Univerziteta u Ostravi. Autorka je pet uspješnih knjiga, a sa svojim debitantskim romanom “Slijepa mapa” koji je napisala s 50 godina, bila je u užem izboru za nagradu “Češka knjiga” 2014. godine. Nakon toga izdaje roman “Mali hotel” 2015. i roman “Hana” 2017. godine koji je doživio najveći uspjeh i postao veliki hit na društvenim mrežama, među čitaocima svih dobi.
”Nazvan po tetki protagonistkinje ovog djela i temeljen na stvarnim događajima, roman ‘Hana’ vodi nas u vrijeme između 1933. i 1963, u Češku te prikazuje život triju generacija Jevreja iz grada Valašske Meziriči. Kada devetogodišnja djevojčica Mira ode s prijateljima na rijeku igrati se na komadu plutajućeg leda, iako su joj roditelji to strogo zabranili, za kaznu joj za večerom nije dopušteno da pojede desert, princes-krofnu. Ta će se nevina dječja neposlušnost ispostaviti tek početkom niza nevjerovatnih i tragičnih događaja u njenoj porodici, a Mira će od tog dana postati nepovratno i neraskidivo vezana za svoju tetku. Njena tetka Hana je ćudljiva, ćutljiva i depresivna žena, ali Mira će kroz suživot s njome polako otkrivati komplikovanu i tešku porodičnu prošlost i početi razumijevati zašto je Hana takva kakva je. Porodično gorko iskustvo u njihovim životima će i dalje plutati poput golemog i nepremostivog komada leda s kojim je sve i započelo. Hoće li se Mira i Hana uspjeti održati iznad površine?”, ističe se u opisu romana na sajtu izdavača hena-com.hr.
Mornštajnova je za ovaj roman sprovela detaljno istraživanje i zavirila je u istorijske spise da bi ispisala vjerodostojnu i dirljivu priču koja u nekim djelovima poprima oblike uzbudljivoga filma. Ocjena kritičara je da je uspjela da važnu istorijsku temu obradi na nov i neviđen način, pa roman “Hana” svrstavaju među najbolja djela koja se bave temom Holokausta.
Mornštajnova otkriva da je roman tokom samog procesa poprimao konačan oblik, jer je zamisao u početku bila potpuno drugačija. “Hana” je nagrađena “Češkom knjigom” 2017. godine u kategorijama “Glavna nagrada” i “Studentska nagrada” i nagradom “Databaze knih” u kategorijama “Knjiga godine” i “Nova knjiga”.
Njen roman “Tihe godine”iz 2019. je intimna porodična drama koja je iste godine pobijedila na konkursu “Čitanje vas mijenja” u kategoriji “Društveni roman”, kao i pobjednik za 2019. godinu.
Sagovornica “Vijesti” ističe i da piše knjige za djecu, a pored toga produkcijska kuća “Happy Celluloid” otkupila je prava za snimanje filma. O svom stvaralaštvu, temama i planovima, Mornštajnova govori za “Vijesti”.
Prvi put ste u Crnoj Gori, a naša publika tek sada ima priliku da se upozna sa dijelom Vašeg rada, a u izdanju hrvatskog izdavača Hena-com. Koliko je za Vas kao autorku važna književna razmjena i širenje publike, a posebno s obzirom na to da su Vaša djela prevedena na više od 10 jezika i da li je to možda zapostavljeno usljed svih drugih globalnih problema?
Veoma je važno. Ja sa svojim knjigama putujem dosta i mogu reći da su dva razloga. Prvi je predstavljanje mojih knjiga u inostranstvu, promovisanje djela, a u to sam se uvjerila i u mojoj, rodnoj Češkoj gdje sam shvatila da nije glavno i najvažnije napisati dobru knjigu, već je dobro predstaviti. Drugi razlog zbog kojeg putujem sa svojim knjigama jeste želja i potreba da predstavim češku literaturu i kulturu uopšte van granica svoje zemlje.
Shvatila sam da što se više ljudi posjećuju i razmjenjuju u inostranstvu, na taj način se i zbližavaju i prevazilaze potencijalne međusobne barijere. Kultura i sport su takoreći prozori u svijet koji predstavljaju određenu zemlju, a ja se uvijek trudim da u inostranstvu tražim neke zajedničke i slične stvari oko kojih se možemo usaglasiti i poistovijetiti, a ne da ističem ili primjećujem razlike između moje i zemlje u kojoj boravim.
Sa druge strane, djeluje da je neka polazna ljudska misao, pa možda i politička retorika češće usmjerena na one stvari koje nijesu zajedničke. Može li se umjetnost i književnost boriti sa tim?
Pišem i knjige za djecu i tamo imam jedno pravilo, a to je da su moje knjige ljubazne. Knjiga za djecu imamo dosta, a nažalost u posljednje vrijeme knjige za djecu sve više obiluju elementima nasilja, borbe, pune su krvavih scena ili njihovih slika i opisa, a ja sam ubijeđena da, kako je zlo jedna vrsta zaraze, tako je i ljubaznost jedna vrsta zaraze. Ja, a i mnogi drugi pisci, u knjigama za djecu trudimo se da usvojimo neku normu koju će djeca čitajući polako i usvojiti.
Želim i kroz te knjige djecu i mlade naučiti da ljubaznost, ljubav i dobrota su zapravo normalni i da je to norma. Trudim se da sve to prenesem i u odnose između odraslih... Nažalost, ne u potpunosti i u mojim knjigama za odrasle, ali trudim se. Recenzije mojih čitalaca govore da zbog mojih knjiga oni plaču koliko ih nekada tjeskobno doživljavaju, pa iz istog razloga ne mogu ni da spavaju. Žao mi je zbog toga, na neki način.
Ipak, to je i dobro sa druge strane, jer budite empatiju među čitaocima, okrećete ih sebi, ali i jedne drugima putem iskustava o kojima pišete u svojim djelima. Pokrećete emocije, poistovjećivanje i postavljate pitanja koja su nekada teška, duboka i kompleksna, a sve to je teško postići u eri kada su se emocije svele na stikere. Koliko se svemu tome lično predajete i da li uvijek s predumišljajem pokrećete neke teme, poput recimo porodičnih odnosa, rana iz prošlosti i slično, ili se one jednostavno iskristališu dok pišete?
Prije nego što počnem da pišem knjigu potrebne su mi dvije stvari da bih uopšte krenula sa tim. Prva od te dvije stvari je zaista prva i uvijek to mora biti tema o kojoj ću da pišem. Pritom, ta tema uvijek mora biti neka tema koja i mene samu interesuje. Obično je to onda vezano za odnos, ili makar za neku vrstu odnosa. Druga bitna stvar je priča. Kad imam neku temu onda ka toj temi tražim priču. Zato moje priče i moje knjige većinom obuhvataju veoma dugačak vremenski period razdoblja, a to je zato što smatram da nas te teme i priče na neki način i formiraju. Formira nas porodica, formira nas sve ono što se dešava oko nas i u svijetu, a upravo sve to ja u svojim knjigama i imam. Likovi koji se nalaze u mojim knjigama, i oni dobri i oni loši, zapravo niko od njih nije prikazan na crno-bijeli način.
Na primjer, u mojoj knjizi “Tihe godine”, lik oca, prema mišljenju čitalaca je odsječan, jak, mnogi od njih mi kažu da još uvijek nijesu sreli tako tešku, napornu i zlu osobu, kako doživljavaju njega iz te knjige. To djelimično smatram nekim svojim neuspjehom, jer čitalac ne bi trebalo tokom čitanja da gleda samo kakav je on, već i zašto je on takav kakav je i zbog čega se tako ponaša, jer on zapravo i nije toliko zao. Međutim, čitaoci se izgleda fokusiraju samo na jedan dio koji su pročitali o njemu, na jedan segment njegovog lika, a ne ulaze dublje u ono što je njega ponukalo na takav način ponašanja i što je u njemu proizvelo takvo ponašanje. Nadam se da će iskren čitalac i čitalac koji obraća pažnju na to onda to zaista i shvatiti. Imam osjećaj da sam se malo udaljila od Vašeg pitanja, ali bilo mi je značajno da ovo kažem.
Prema Vašem mišljenju, koliko je važno putem književnosti pokretati neke teme koje su u vremenskom kontekstu u prošlosti, poput Holokausta, ali se danas ogledaju kroz različite struje? Vaša knjiga “Hana” temelji se na stvarnim događajima, a prati period između 1933. i 1963. godine, tokom kojeg prikazuje život triju generacija Jevreja iz jednog češkog grada. Koliko su ta dešavanja aktuelna danas?
Nije mi bila namjera da ta tema Holokausta kojom sam se bavila bude baš i glavna tema knjige, kako se to na kraju ispostavilo. Prvobitno je to trebalo da bude epidemija tifusa u gradu i razvoj odnosa između tetke i djevojčice. Lik tetke Hane o kojoj se radi u romanu nije trebalo da bude toliko negativan lik, ali kada sam krenula da istražujem o njoj došla sam do saznanja da je ona bila dio jevrejske zajednice u našem malom gradom, a koja je iz tog grada potpuno nestala. I grad je na tu zajednicu i sva dešavanja koja su se desila prema jevrejskoj zajednici potpuni zaboravio i stanovnici se u nekom momentu više uopšte nijesu ni osvrtali na to, a ja sam tako odlučila da odam počast svemu tome, da se osvrnem i na tu njihovu zajednicu, ali i da nju predstavim tako kako je predstavljena. To je bio trenutak kada sam odlučila da sa jednog načina pisanja pređem na drugačiji u kojem ću se osvrnuti na sve što sam prethodno navela. Između ostalog, htjela sam da jevrejskoj zajednici posvetim samo jedno poglavlje svoje knjige, a onda sam shvatila da i ta tetka Hana treba da ima svoj glas i mogućnost da objasni i ispriča sva ispričana dešavanja, ali iz svog ugla. Onda mi se već malo omaklo i knjiga je pošla u drugačijem od zamišljenog smjera. Knjiga ima nekoliko pripovjedača a tetka Hana je jedan od njih. Pročitajte knjigu, biće Vam zanimljivo.
Velike događaje i vrijednosti opisujete kroz priče takozvanog malog, običnog čovjeka, smještajući ga u različite situacije i okruženja. Koliko je univerzalan čovjek kao takav u svim globalnim, sadašnjim ili istorijskim dešavanjima?
Tako je, pišem o običnim ljudima, ne pišem o predsjednicima, javnim ličnostima, poznatim ljudima za koje su mnogi već čuli. Ja pišem o onim ljudima kakvi smo mi svi. Kako sve ovo što se dešava oko nas utiče na nas kao obične ljude, jer čovjek dođe na svijet, ima neke svoje planove, svoj život i dešavanja, a mene zanima kako na njega kroz život utiču razna dešavanja iz vani, neplanirana i nebirana. Kroz život se susrećemo sa raznim takvim dešavanjima. Na neka možemo reagovati i sposobni smo na njih uticati, a nekim događajima ne možemo ništa već ih moramo prihvatiti takvima kakvi jesu i eventualno krenuti dalje.
Put života nije prava linija, već se konstantno dešavaju neka krivudanja kroz razne događaje. Mene zanima kako se razni obični ljudi postavljaju prema različitim i istim dešavanjima. Neko se bori, neko se preda, neko odluči da čeka i da vidi šta će biti na kraju, svi smo mi različiti, a svakodnevno nas čekaju neke vrste prepreka. A to kako se mi sa njima borimo tokom života, sa onim izazovima sa kojima se susrećemo svakog dana, predstavlja upravo krivulje na liniji života, skretanja lijevo, desno, usporavanje, ubrzanje, ali svakako da život nikada ne ide pravo, jednosmjerno i jednostavno već je pun raznih nepredvidljivih okolnosti.
U Podgorici ste prenijeli riječi dijela Vaših čitalaca, a koje su vezane za sentimentalnost prema češkom sistemu prije Plišane revolucije. Iako možda nije u potpunosti uporedivo, rekla bih da neka slična sentimentalnost postoji i ovdje a usmjerena je ka nekadašnjoj Jugoslaviji. Možete li napraviti neku paralelu i šta mislite zbog čega je tako?
Starija generacija koja je tada bila mala ili mlada imala je cijeli život pred sobom i u tom periodu je, možemo reći, imala određenu vrstu socijalne sigurnosti zato što su znali da ako budu slušali i ćutali da će država za njih da se pobrine u tom osnovnom kontekstu osnovnih uslova za život koje će država obezbijediti. Ali su za to plaćali slobodom. Mlađa populacija danas ne zna kako je bilo u to vrijeme i na određeni način ima idealizovanu sliku toga u svojoj glavi i to je uglavnom određena grupa ljudi koji se danas većinom okupljaju oko par pisanih medija u Češkoj. To su danas tridesetogodišnjaci koji su ljevičari. I to je okej. No, njima moja knjiga “Novembar”, djeluje njima previše radikalno i osjećaju kao da ih se lično dotakla i stava su da ne bi možda sve bilo tako kako se priča da bi bilo, da je prethodni režim ostao na snazi, već da bi on vremenom omekšao, demokratizovao se i popustio u svojim ograničavajućim načelima... I onda im moja knjiga jednostavno smeta jer je opisala nešto drugo u odnosu na to što misle.
Kako velika popularnost, čitanost, ali i različiti komentari publike utiču na Vas prilikom nekog novog kreativnog procesa?
Moram sama sebi da zabranim osjećanja čitalaca jer to zna i te kako da utiče na mene. Kada pišem pokušavam da uopšte ne mislim na čitaoce, već da mislim na temu, priču i samo o tome razmišljam i pišem. Pisanjem ulazim u uloge mojih likova i njihov svijet.
Da li trenutno pripremate nešto novo? Spomenuli ste na festivalu “Odakle zovem” da je u nastajanju i jedan psihološki roman...
Radim na nečemu i opet je to neki pokušaj psihološkog romana. Uvijek kada me neko to pita ja kažem da je tema ta da su stvari drugačije nego što se čine ili drugačije nego što se čitaju. To je tema i ovoga romana i mogu reći da zasad uspijevam da se držim u granicama psihološkog romana, odnosno još uvijek nijesam skrenula u neku drugu stranu kao što se to do sada dešavalo. (smijeh)
Razgovor sa češkog simultano preveo Miroslav Mašković
Iz knjiga se najviše sazna o nekoj zemlji
Imate li uvid u književnu scenu Crne Gore i regiona, a s obzirom na određenu povezanost ili vezanost naših kultura?
S obzirom na to da je Jadran moja omiljena destinacija, logično je da pratim dešavanja ovdje. Moram priznati da o crnogorskoj književnosti nijesam imala mnogo informacija, pa sam zato iskoristila boravak na festivalu “Odakle zovem” da se radoznalo raspitam o svemu. Zanima me koliko su ovdje zastupljene žene pisci, koliko knjiga imate, ko su vodeći pisci, da li su neke od tih knjiga prevedene na češki jezik i koje teme se obrađuju u tim knjigama. Sve to me zanima zato što se upravo iz knjiga najviše sazna o određenoj zemlji, pa me zbog toga zanima i koliko je njih prevedeno na češki jezik da bih došla do nekih primjeraka i donijela neke svoje zaključke.
Vidjela sam Podgoricu, Kotor, Cetinje, ali voljela bih da imam mogućnost i da pročitam nešto crnogorsko kako bih mogla sklopiti kockice spram onoga što sam vidjela i onoga što sam pročitala.
Vratiću se na prvo pitanje koje ste mi postavili kada sam govorila o putovanjima i dodala da je glavni razlog mojih putovanja zapravo mogućnost da vidim nešto u određenim zemljama, a onda kada imam mogućnost i da pročitam nešto, neka njihova djela ili slično, tek onda u sebi stvorim kompletnu sliku te zemlje. Pretpostavljam da je isto tako i kada neki strani autor dođe u našu zemlju, da želi da je upozna i putem književnosti.
Bonus video:
