Fenomen mita Merilin Monro i danas, nakon šezdeset godina (umrla je 4. avgusta 1962. godine) ne prestaje zaokupljati svjetsku javnost svojom uvijek zanimljivom posebnošću. Holivudska zvjezda i danas uživa status planetarnog simbola što utjelovljuje zanos požude i ljepotu erosa. U čemu se zasniva tajna njenoga mita? Jedan od odgovora bez sumnje jest onaj što se odnosi na njenu sudbinu. Dubina osobne tragike anonimne Norme Džin Mortenson zatomljena je pažljivo smišljenim “proizvodom” koji je posredstvom industrije spektakla i zabave lansiran u vedetu svjetske slave pomno odabranog novog imena Merilin Monro.
Permanentni antagonizimi u njenom biću što su ih stvarale nove životne okolnosti ponajviše vanjskog glamura javne scene s onim iz djetinjstva stečenim, intimnim osjećajem nesigurnosti i praznine bili su odviše jaki da bi ih mogla podnijeti njena krhka i ranjiva osobnost. Biće Merilin Monro je moralo napući. Urušiti se. Od tih je krhotina pažljivo sastavljena i brižljivo ispolirana statua zvjezde što je postala idol. Snaga tog idola na paradoksalan se način ogleda u njegovoj ranjivosti. Otuđenost, strah i depresija živjeli su ispod maske zadovoljstva i senzualnosti što je posredstvom celuloidne filmske stvarnosti, atraktivnih postera i fotografija glumičinog lica i tijela hranila nezasitnost i histeriju masovnog obožavanja. “Slučaj” Merlin Monro može se sagledavati sa više aspekata; socijalnog, psihološkog, erotskog, estetskog, filmskog, modnog...
Ali ono što čini suštinu njene posebne privlačnosti, ako na bodlerovski način mogu reći, jest onaj spoj u kojem svaka istinska ljepota da bi nas opčinila mora imati u sebi nešto tragično, nešto od proživljenog osobnog udesa. Biografija Norme Džin Mortenson nam to upravo potvrđuje. U tom je smislu posebno indikativan jedan detalj iz života tada Merilin Monro, nepoznat široj javnosti, detalj koji nam se svojom simboličkom uvjerljivošću otkriva upravo posredstvom umjetnosti. Slavna je glumica jednoga dana u društvu prijatelja Sema Šoa inkognito posjetila izložbu Gojinih gravura što se održavala u njujorškom Metropoliten muzeju. Glumica je bila bez make upa, s vezanom maramom oko glave. Pažljivo je razgledavala izložene radove. Zaustavila se pred umjetnikovom gravurom “Crni demon” i zapanjenog izraza lica rekla svom pratiocu: “Ja poznajem ovog čovjeka vrlo dobro, mi imamo iste snove. Ja sam u djetinjstvu imala iste snove”. Pod noćnim zvjezdanim nebom na Gojinoj gravuri prikazana je grupa spodoba odbojne deformirane anatomije što sugestivnih izraza lica sudjeluju u nekom tajnom demonskom sijelu, dok se iz pozadine ocrtava zlokobna sjena jedne sablasti. U kolikoj je oprečnosti ova iskrena i spontana, intimna ispovijest slavne glumice sa onom uobičajenom predstavom o Merilin Monro kao priglupoj, lakomislenoj i povodljivoj ljepotici. Stoga je ponižavajuća izjava Artura Milera: “Bila je naš anđeo, slatki anđeo seksa”.
Tako se senzibilitet jednog pisca srozao na uvredljivu konstataciju sirove muškosti o ženi koju je upravo, zato što je pisac, mogao drugačije okarakterizirati te pokušati vidjeti u svojoj bivšoj supruzi nešto više od običnog objekta za zadovoljavanje seksualnih nagona. Ono što je u očima mnogih drugih, poput slavnog pisca, kod Merilin Monro bilo “najvrednije”, njena ljepota i senzualnost, za nju je evidentno značilo prokletstvo sudbine.
Čini se da se zanosna vedeta predavala drugima samo zato da bi pobjegla od same sebe. Svaki je takav bijeg bio varljiva nada da će predajući se drugome, u težnji za vlastitom srećom pokušati spasiti sebe. Svaki je bijeg glumice bio posrnuće u njeno sumorno, nepodnošljivo sebstvo. Blještavi oreol slave Merilin Monro lebdio je nad njenim unutarnjim rasapom, nad krhotinama jedne tragične sudbine koja je u smrti našla spas.
”Anđeo sexa” i “Crni demon” pomireni su u ikoni božice popularne kulture. Merilin Monro je bila i ostala za razliku od drugih popularnih zvijezda svijeta spektakla i glamura, omiljeni model umjetnika od pop art slikara, posebno Vorhola ili Ramosa, Hamiltona ili Rotele pa do sasvim mladih savremenih, manje poznatih stvaralaca.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća uradio sam ciklus inspirisan likom holivudske zvijezde. Zaokret u odnosu na moje dotadašnje cikluse vidljiv je ponajprije u tematskom smislu. Međutim, na onoj unutarnjoj crti kontinuiteta koja “logički” spaja sve moje odabrane tematske cjeline, a u čijem se karakteru ogledaju podjednako erotizam i smrt, lijepo i ružno, sklad i ekspresija, cjelina i rasap, Merilin Monro se pojavljuje upravo kao tipičan model. Nakon ciklusa o biblijskoj heroini Juditi, toj “femme fatale” Starog zavjeta, ciklus radova inspirisan Merilin Monro posvećen je savremenoj fatalnoj ženi. Biblijski starozavjetni prostor zamijenjen je holivudskim dekorom modernog vremena.
Za razliku od navedenih umjetnika moj pristup slavnoj glumici bio je radikalno drugačiji. Tri su elementa na kojima sam zasnivao “grupni portret” Merilin Monro. To su ljepota, erotizam i smrt. Slava i poraz popularne ikone mjera su njene tragične sudbine. U ciklusu tih radova zanimala me je ona druga dimenzija mita holivudske fatalna žene. Mračna strana njene sjajne zvijezde, tamna sjena u dubini njene ikone iza kojih se nedostižna “madona pop arta” razmjerno svom spektakularnom uspjehu sve više u sebi urušavala. Blještavi oreol njene slave lebdio je nad ruinama njenog usuda. Ljepota Merilin Monro jest ljepota prožeta tragikom, ekstaza osjenčana bolom. Rezovi i deformacije na njenom licu i tijelu jesu simbolički prikazi odraza njene tragične nutrine. Ničiji erotizam nismo tako sugestivno doživljavali i niko nam se nije tako spontano nudio kao što je to znala Merilin Monro. Ne čini li nam se, takođe, da njezina poluotvorena usta izražavaju erotski uzdah i samrtnički izdisaj, da njene blago spuštene kapke istodobno pokreće erotska požuda i nadolazeća smrt?
Merilin Monro zauzima središnje mjesto u hramu modernih božanstava koje proizvodi i kanonizira suvremena kultura masovnog konzumerizma. Jedna od karakteristika te kulture jest što uspostavlja znak jednakosti među predmetima svojih potrošačkih prohtjeva. Tako su primjerice Coca Cola i Merilin Monro izjednačeni. Ne samo kao simboličke ikonografije, odnosno tipični motivi pop artističke estetike i umjetnosti nego i automatizmu površnog i brzog percipiranja. “Kraljica” bezalkoholnih pića i kraljica “pin-up girls”. Stvarnost konzumacije pića i lascivna maštanja o simbolu seksa stvaraju osjećaj zadovoljstva u zamornoj svakidašnjici otuđenog bivstvovanja. Tako se sudbina jedne nesretne osobnosti pretvorila u mit kolektivne idolatrije. Norma Džin je preobražena u besmrtnu Merilin Monro.
Bonus video:
