“U traganju za zlatnom žicom”

Trag tog čovjeka, kao biljeg u vremenu: Predstavljena bio-bibliografija Vere Đukanović o Živku Nikoliću

Umjesto da drugi govore o njemu na promociji knjige “U traganju za zlatnom žicom”, u Crnogorskoj kinoteci, riječ je prepuštena Živku Nikoliću i njegovim razmišljanjima o filmu, slikarstvu, umjetnosti, životu, ženi, Crnoj Gori, sebi...

6023 pregleda 2 komentar(a)
Predstavljanje bio-biobliografije o Živku Nikoliću, Foto: Miloš Vujović
Predstavljanje bio-biobliografije o Živku Nikoliću, Foto: Miloš Vujović

”Zanimljivo je što meni mnogo više prebacuju što ličim na samoga sebe, nego što nekima zamjeraju što liče na neke druge. Mislim da je sasvim normalna stvar da se čovjek zaokupi jednim motivom koji želi da objasni. To je kao kad uđete u rudnik i uporno tražite svoju zlatnu žicu. E, upravo to ja u svojim filmovima radim. Ušao sam u rudnik i još uvijek tražim dragocjenosti za koje znam da su tu”...

To su riječi Živka Nikolića na koje, pored niza ostalih, podsjeća Vera Đukanović, autorka vrijedne bio-bibliografije posvećene neprevaziđenom crnogorskom sineasti. Knjiga nazvana “U traganju za zlatnom žicom” izazvala je pažnju javnosti, a predstavljena je preksinoć u Crnogorskoj kinoteci u Podgorici na jedan posve drugačiji način.

Umjesto da drugi govore o Nikoliću, organizatori promocije riječ su dali upravo njemu, Živku Nikoliću. Odlomke njegovih izlaganja o filmu, o sebi, o slikarstvu, ženi, životu, Crnoj Gori, a koje je iz knjige odabrao urednik izdanja Andro Martinović, govorili su crnogorski glumci: Vanja Jovićević, Lara Dragović, Slavko Kalezić i Vukan Pejović.

biob
foto: Miloš Vujović

I govorili su, nizali Živkove riječi... Svojevrstan solilokvij. Slijede samo neki od izdvojenih citata, jer kako bolje približiti atmosferu koja čak dočarava autorovo prisustvo.

”U filmu mora da postoji neko jezgro iracionalnog na kome u svim svojim filmovima insistiram... Današnjem gledaocu je sve bliža ideja filma, osjećanje, njegova atmosfera. Zato nemamo pravo da se prema filmu odnosimo dogmatski, treba svakom filmu dozvoliti da živi, da pronađe put do svoga gledaoca. U gotovo svim manjim filmovima, posebno kratkim ‘ćuti’ se zato što smatram da film nekoliko pripada likovnoj umjetnosti, da se izražava putem slike. Za mene nema većeg događaja od lica čovjekovog u krupnom planu... Mislim da su mjesto i vrijeme gdje čovjek prvi put ugleda i počinje da otkriva svijet najpresudnije stvari u njegovom životu”...

”Za život je potrebno malo ludosti, tako da je i za umjetnost potrebno i racionalno. Samo ono što se otme našoj racionalnosti je vrijedno, sve ostalo je rezultat našeg znanja i našeg poznavanja, a ono je uvijek skromno. Film je živi organizam. Nikad ga ne treba tumačiti i analizirati. Zašto se filmu ljudi ne prepuste kao muzici? Muzika je privilegovana: ljudi joj se prepuste”...

”Moja ljubav za film rođena je vjerovatno u slikarstvu i to je posljedica nekog mog likovnog shvatanja filma... U stvari, ja sam imao i likovnih i glumačkih i literarnih ambicija, pa sam htio sve to da objedinim. Shvatio sam da mi je film za to najbolja prilika... Film mora da postavlja što više pitanja i da daje što manje odgovora. Odgovori pripadaju gledalištu”.

”Na mene su malo uticali režiseri. Jeste da među njima ima mojih ljubimaca, kakvi su, recimo, Kurosava, Viskonti, Luj Mal... Ali na mene su presudno uticali slikari - Ticijan i Rembrant, a onda i Lubarda”.

”Mislim da je žena veća tajna prirode od muškarca i to me pokreće na razmišljanje... Ne volim kad se žene agresivno bore za ‘ženska prava’, jer time se odjeljuju od muškaraca i stvaraju dva tabora. Mislim da treba do se bore za ljubav, a ne za prava, velike borbe su znak nedostatka ljubavi, našem svijetu nedostaje ljubav i ženska borba ne smije do se definiše u rat i podjelu”...

”Nerazlučiva je lična sloboda od slobode stvaralaštva. Mnogo se danas govori o slobodama, a zapravo nijesmo ni svjesni šta ta riječ znači. Za mene je čista apstrakcija i još dugo će tako ostati... Svi moji filmovi su obojeni osjećanjem smrti što pritajena lebdi iznad nas, naših sudbina, poput straže koja čeka trenutak da nas pošalje na svoj put. A mi, ipak, ne vjerujemo, ili se bar pravimo da ne vjerujemo da će nas stići”...

”Crna Gora postoji u svima nama pojedinačno i imamo pravo na onakvu kakvu je nosimo u sebi. Postoji hiljadu uglova iz kojih se može posmatrati, ne Crna Gora, nego svijet, a ja se na neki način čitavog života bavim njome i uvijek imam pitanja zašto je takva a ne ovakva i iznosim, naravno, svoje viđenje. Treba se našaliti sa samim sobom. Snaga jednog naroda je upravo u slobodi i hrabrosti da se našali na svoj račun i iznese neke slabosti”...

”Ja vjerujem u pra slike, ja vjerujem u naslijeđene slike kojih do kraja nijesmo svjesni i u nekom plodnom trenutku se te slike pojavljuju i prosto nas okupiraju. Bez svog ličnog odnosa prema stvarima ne možeš o njima govoriti, a da ne ponavljaš ono što je već o njima govoreno, bez svog ključa ne možeš ući ni u jedan svijet već možeš samo spolja da ga odslikavaš i da ono što dobiješ ima značenje opšteg mjesta. Tu se dotičemo problema stvaralačkog personaliteta”.

”Vrlo često odlazim u Crnu Goru, vezan sam za nju, ali je velika opasnost idealizovati zavičaj. Nesporazum je izgleda u tome što se meni nikad ne čini da pravim film o zavičaju. Pravim filmove o svijetu, a snimam ih u zavičaju. Ali, to nisu filmovi o zavičaju. Da je tako, ne bi “Čudi neviđeno” sada na festivalu u Montrealu dobilo neuobičajeno povoljne kritike. Ne bi ga razumjeli da nema tu neku dimenziju univerzalnog u sebi. Tamo stvarno postoji mnogo mitova, a svako rušenje mita je bolna stvar. Sa druge strane, ljudi su skloni da svojataju Crnu Goru, da brane svoju predstavu o njoj kao jedinu tačnu i istinitu. To je neka vrsta patriotskog dogmatizma. Imam razumijevanja i za to”...

Opijali su publiku citati Živka Nikolića. Prisutnia u publici, zanesenih ili zamišljenih pogleda, prepustili su se muzici njegovih riječi, neki su komentarisali i potvrđivali univerzalnost njegovih tvrdnji, neki ćutali... Pored toga, publika je bila u prilici i da pogleda dva, kao i svaka druga, maestralna Nikolićeva djela, adekvatna za odabranu priliku, “Ždrijelo” i “Prozor”.

Rijetko, gotovo nikada, se dešava da publika i nakon posljednjeg aplauza i dalje sjedi u svojim stolicama. Tako je bilo u četvrtak veče u Crnogorskoj kinoteci...

I baš kao što je u uvodnoj riječi knjige zapisao Martinović:

”Pogledajte kroz prozor i vidjećete trag tog čovjeka, kao biljeg u vremenu”.

Stvarnost povremeno neodoljivo podsjeća na njegove filmove

Bio-bibliografija Živka Nikolića rađena je povodom 80 godina od rođenja i 20 od smrti velikog sineaste. Ona predstavlja popis radova o njegovom životu i djelu, prikaza njegovih filmova, učešća na festivalima, nagrada...

Izdavač je Crnogorska kinoteka, a grafičko oblikovanje uradio je Nikola Latković.

Bio-bibliografija Živka Nikolića je dragocjen vodič svim istraživačima koji se bave istorijom filma, crnogorskom ili, pak, jugoslovenskom, kao i podsticaj za osvjetljavanje lika i djela reditelja koji po liričnosti i metaforičnosti nema stilskog i vrednosnog pandana u jugoslovenskoj kinematografiji.

Urednik izdanja Andro Martinović istakao je u uvodnoj riječi knjige da sredina najlakše prihvati stvaraoca kad više nije među živima...

”Filmovi Živka Nikolića, pa i on sam, dugo su izazivali podozrenje sredine u kojoj su nastali. Razlog za to, čini se, potiče prije svega od simptoma prepoznavanja. Lakše bi bilo prihvatiti da ti filmovi govore o nekom drugom, o svijetu koji je zauvijek ostao iza brda. Ali i svijet sa druge strane, o kojem se tamo sanja, najčešće je svijet začuđujuće jednoobraznosti”, piše Martinović.

Andro Martinović
Andro Martinovićfoto: Miloš Vujović

On podsjeća i na stih Hilde Domin koji kaže da čežnja za zavičajem ostaje u nama još dugo poslije povratka.

”Nikolić je autor koji je naposlijetku prihvaćen i od publike, i od kritike. Kao u rijetkim slučajevima, publika je tu prva uzela riječ. Kako se vrijeme u kojem su nastali Nikolićevi filmovi udaljava od nas, tako su nam oni sve bliži. Komični elementi koji se, u uobličenju svijeta kakvim ga je vidio i doživio, čine groteskni, pa i karikaturalni, dio su naše svakodnevice. Odnosno, stvarnost povremeno neodoljivo podsjeća na njegove filmove. Sa druge strane, djelo Živka Nikolića se danas proučava, analizira, o njemu se pišu doktorske disertacije; riječju, ono zadobija zasluženu kritiku revalorizaciju. I ova publikacija će zasigurno biti dragocjen vodič u daljim istraživanjima”, poručio je Martinović i na kraju zaključio:

”Pogledajte kroz prozor i vidjećete trag tog čovjeka, kao biljeg u vremenu”.