Reditelj Mehdi Mashhour za “Vijesti”

Nakon duže tišine možete spoznati sebe

Reditelj iz Irana prenosi utiske nakon boravka u Crnoj Gori. On je bio gost nedavno završenog Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT, u sklopu kojeg je ansambl Saye teatra izveo predstavu “Tiha kuća” koja je na kraju proglašena i najboljom

3663 pregleda 0 komentar(a)
Mehdi Mashhour, Foto: Privatna arhiva
Mehdi Mashhour, Foto: Privatna arhiva

Umjesto pripovijedanja, direktnog otvaranja poznatih pitanja i tema, umjesto hiperboličnih ekspresija iranski Saye teatar govori tišinom, muzikom, pokretima, jezikom navike i (svako)dnevnih rituala poznatih ljudima širom svijeta. Pa ipak, time (do)nose avangardu i alternativu izazivajući snažne emocije koje pritom bude biće posmatrača i njegove zasjenjene djelove.

Sve to predstavljeno je u pozorišnom komadu “Tiha kuća” režisera Mehdija Mashhoura. Predstava je izvedena i u Podgorici na nedavno završenom 37. izdanju Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT, a da je ostavila jak i pozitivan utisak na gledaoce potvrđuje i nagrada za najbolju predstavu koju je osvojila u kvalitetnoj i teškoj konkurenciji.

Nesvakidašnja izvedba minimalističkog izraza i scenografije, izuzeta od spektakla ili senzacionalizma na sceni, u fokus stavlja pitanja koja se sama jave kod gledalaca, ali prvenstveno govori o ljudskom bivstvovanju, odnosima između ljudi koji vode do gubitka ili snažnije povezanosti sa identitetom. A prilikom izvođenja spona između likova koje iznose glumac i glumica, i publike postaje sve vidljivija i jača dok zajedno odmotavaju klupko sudbina. Priča dalje ide do izbjegličkog kampa. Likovi su u kampu za izbjeglice i dok oboje na sceni, nose slušalice, ostaje otvoreno pitanje da li se slušamo i čujemo danas, na šta smo fokusirani i da li zapravo živimo u svom univerzumu izolovani od drugih, pa i od sebe samih.

I kao što i naziv komada šapuće, u pitanju je predstava koja uz malo riječi pruža mnogo emocija, čitav vrtlog njih koje osjećaju pojedinci u publici, ali i čitav auditorijum (iako je komad namijenjen kamernoj sceni). Otvaraju se pitanja istovremeno i bliska i strana današnjem čovjeku, o njemu i životu, vremenu, pa i identitetu koji je okosnica i ovog komada i ovogodišnjeg FIAT-a.

”Tiha kuća” je priča o bračnom paru, a tihom i sporom ujednačenom radnjom gledaoci na kraju spoznaju da je u pitanju bračni par koji boravi u kampu za izbjeglice dok se bore za boravišnu dozvolu.

Predstava 'Tiha kuća' iz Irana, FIAT 2022.
Predstava "Tiha kuća" iz Irana, FIAT 2022.foto: Duško Miljanić

Otuđeni i jedno od drugog, kao i od svijeta i sopstvene domovine, Benjamin i Šiva govore mnogo o prolaznoj prirodi intimnosti i pogubnim uticajima rata i sumnji preispitujući niz globalnih problema i poteza savremenog čovjeka, od života izbjeglica pa do partnerskih odnosa...

Glavne uloge tumače Benžamin Esbati i Mina Zaman koji su do sada ovaj komad izveli na raznim scenama širom svijeta i, ističe reditelj, svi su ih svuda razumjeli, a tako i publika u Crnoj Gori i žiri FIAT-a koji su ostali oduševljeni predstavom.

”Minimalističkim sredstvima glumački par Bendžamin Esbati i Mina Zaman u suptilnom partnerskom odnosu donose na pozornicu uzbudljiv i potresan odnos, bolni krik duše, u potrazi za smislom i dostojanstvom”, obrazložio je žiri svoju odluku da “Tihu kuću” proglasi najboljom na 37. izdanju festivala.

Reditelj u razgovoru za “Vijesti”ističe da je iskustvo koje nosi iz Crne Gore jedno od najboljih, a dalje govori i op teatru u Iranu, zadovoljstvu i oduševljenjem FIAT-om koji opravdava “alternativni teatar” i svu njegovu jedinstvenost i bogatstvo.

Povodom Vašeg gostovanja na FIAT-u proveli ste neko vrijeme u Crnoj Gori, kakvi su Vaši utisci iz naše države? Da li ste ranije imali neka (sa)znanja o Crnoj Gori i o čemu uglavnom?

Nažalost, nismo mnogo toga znali o Crnoj Gori prije ovog putovanja, a nekako smo kao trupa smatrali da je ona za nas drugačija i nova destinacija. Utisci su da su i organizatori i publika, kao i ljudi u prolazu na koje smo nailazili tokom boravka u Crnoj Gori, veoma srdačni i gostoljubivi. Kada je vaša publika u pitanju, ona je zaista pronicljiva i inteligentna, kao i ljudi koje okuplja festival. Organizatori su srdačno i posvećeno sarađivali sa nama sve vrijeme, a pomogli su nam i za našu vizu. Sve u svemu, stvarno mogu reći da je ovo bilo jedno od naših najboljih iskustava na festivalu. Proteklih nekoliko godina, a posebno u slučaju “Tihe kuće”, ovo je zaista bio jedan od najupečatljivijih događaja i putovanja koje smo organizovali!

Predstava “Tiha kuća” proglašena je najboljom i oduševila je publiku jednako kao i žiri. Šta za Vas znači alternativni teatar i da li Vam se neki od programa posebno dopao?

Naziv “aternativnog teatra” je za nas uvijek bio privlačan naslov i srećan sam što su festival i kvalitet djela koja su tamo postavljena bili stvarno dostojni ovog naslova. U alternativnim pozorišnim kućama predstave i ansambli se usmjeravaju ka novoj publici, često nekoj specifičnoj grupi kao što su intelektualci, umjetnici, političari ili radikali... Pritom, alternativne trupe i kuće istražuju nove metode rada, nove tehnike i nove estetske principe koji bi bili u skladu sa njihovim uvjerenjima i koji bi se mogli koristiti sa ciljem da iskažu svoje nove pozorišne koncepcije. Sve to se desilo na FIAT-u 2022. i dodatno zbog toga se nadam da će ovaj festival nastaviti svojim putem i u budućnosti.

Predstava 'Tiha kuća' iz Irana, FIAT 2022.
Predstava "Tiha kuća" iz Irana, FIAT 2022.foto: Duško Miljanić

”Tiha kuća” djeluje kao da je sve ali ne tiha, osim možda naizgled, spolja. O čemu se tu zapravo radi i kakva je priča u pitanju?

Kada je tišina, možda nakon duže tišine, vi možete spoznati sebe, možete doživjeti i samorefleksiju razmišljajući o svemu onome što je skriveno u tami, što je skriveno u nama samima, u nekom dubljem sloju našeg bića, tu su svi naši strahovi, naša želja ili pak reakcija koja nas tjera da budemo nasilni, naša tamna strana... Predstava se može odnositi na bilo koje od ovih pitanja koja sam spomenuo, jer svako može ili bi mogao da nađe svoj uvid i prozor da pogleda predstavu. Tako, svako već ima u sebi i može pronaći način da priđe. Naša predstava je nejasna priča bez jasnog pripovijedanja, jer ne volimo da pričamo direktnu priču. Volimo da pronađemo neki jedinstven način, stvari i teme, a koje će naša publika postepeno otkrivati dok gleda predstavu, u odnosu na ono što vidi na sceni.

U glavnim ulogama su muškarac i žena, njihov život, skoro pa isti iz dana u dan, a polako otkrivamo i okolnosti u kojima žive. Čini se ipak da u fokusu nije njihov odnos ili položaj žene, već naprotiv da oni govore o raznim kako lokalnim, tako i globalnim temama, prvenstveno problemima sa kojima se suočavaju ljudi u Vašoj zemlji. Šta je bila Vaša namjera prilikom postavljanja ove predstave?

Ova predstava je nastala prije oko pet godina, a u to vrijeme smo se najviše borili sa emigracijom, čak su i neki članovi naše grupe emigrirali, kao i neki naši prijatelji. Glavno je bilo njihovo unutrašnje raspoloženje i unutrašnja pitanja sa kojima se suočavaju. Na Bliskom istoku mnogi ljudi su u nedoumici između odlaska ili ostanka, a njihov odnos sa svijetom je nešto što mogu reći da je zaista čudna stvar. Možda je srž ove predstave upravo ta neobičnost koja postoji u takvim pojavama.

Kakve ste likove postavili i šta kroz njih govorite? Kako je reagovala publika koja je direktno targetirana ovom pričom?

Naši likovi nisu vezani za određenu geografiju ili zemlju, oni pokazuju strahove postojanja, strahove i bolove ljudskog bića. Čak ni njihov odnos nije mnogo preciziran. I iako se najčešćće formulišu kao muž i žena, oni zaista to mogu i biti - muž i žena, ali mogu biti i brat i sestra, pa i dva prijatelja ili čak dva stranca. U svakom slučaju, to su dva ljudska bića koja zajednički doživljavaju teške situacije, kao i svi ljudi.

Mashhour
Mashhourfoto: Privatna arhiva

Koliko ova predstava pokreće pitanje identiteta i koliko identitet pronalazite kao važnu odrednicu pojedinca?

Jedno od glavnih pitanja ove predstave je identitet, a zapravo je i problem modernog čovjeka upravo identitet. Mislim da ne bismo mogli da opstanemo bez identiteta koji nas povezuje sa nečim. To “nešto” mogu biti naši prijatelji, naša porodica, naša zemlja ili više, smisao našeg bića, naša moć stvaranja i razmišljanja.

Upada u oči, između ostalog, i to što obrok koji se servira, žena mužu, glumica glumcu. Taj obrok stiže u vidu metala, raznih metalnih predmeta, dok se u pozadini čuje strašna buka, mnogima poznata, oružje, pucnji... Kakva tjeskoba sve staje u tom obroku metalne težine i kako ste došli do tog rješenja?

Ne bih direktno odgovorio, ostaviću čitaocima da zaključe... Dakle, to što mi predstavljamo ovom predstavom zapravo je ukorijenjeni problem savremenog života i postojanja; međutim, mi se toga dotičemo na drugačiji način u odnosu na naše proživljeno iskustvo. Ne postoji jasna stvar koju mogu reći o tome i pružiti neki konkretan odgovor za ovu simboliku i sredstvo kojim smo željeli da ispričamo dio priče. To djeluje kao jedan od motiva i izraza u ovoj predstavi, a možda i u našem životu i to je to.

Detalj iz predstave
Detalj iz predstavefoto: Duško Miljanić

Kako funkcionišu pozorišta u Iranu i kakav je položaj teatra i nezavisnih trupa?

U Iranu imamo mnogo nezavisnih trupa, među njima možete naći neke zaista dobre produkcije... Međutim, zbog raznih problema, ta pozorišta i trupe teško opstaju i ne mogu da traju godinama, a to dalje vodi do toga da se ne može formirati neki specifičan tok u pozorištu generalno.

Malo je grupa kao što je “Saye teatar” koje rade u kontinuitetu, a mi radimo od vremena kada smo bili studenti. Naravno, i današnji studenti sada dobro rade i zaista prave dobre stvari koje su zapažene.

Nažalost moram primijetiti da pozorište globalno, kao i mnoge druge stvari, danas postaje roba, možda i luksuzna roba, a to je veoma važan alarm na koji treba da budemo veoma oprezni...

Može li pozorište, ili umjetnost, biti sredstvo širenja neke ideje, poruke, jasnije slike života?

Naravno da može. I ne samo da može, već je to i jedan od najboljih načina i pristupa pozorištu. Mada, ja lično smatram da umjetnik ne treba da se ograničava na svoju ličnu ideju već uvijek treba da misli dalje od toga, inače je tako pozorište i umjetnost sveo i pretvorio u oruđe, a pozorište je mnogo više i šire od toga.

Predstava”Tiha kuća” igra se već duže vremena širom svijeta... Kako u zavisnosti od zemlje, pa i prostora, reaguje publika, odnosno da li se doživljaj i energija, i koliko, razlikuju u odnosu na mjesto izvedbe?

Tako je, osim u našoj zemlji, ovu predstavu smo igrali u različitim fazama i u Njemačkoj, Francuskoj (Off Avignon), Edinburgu, Adelaidu, Austriji, Islandu, Škotskoj, Kanadi... I u svakoj zemlji ljudi su razumjeli ove likove. Uvijek je glavno pitanje bilo ljudsko biće, bio je naš savremeni život, bez granica i ovo je ono što želimo, komunikacija na zajedničkom jeziku.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, da li na nečemu trenutno radite?

U Saye teatru radimo na različitim oblastima vezanim za pozorište, proučavamo i prenosimo pozorišne knjige, radeći na (u)poznavanju pozorišta svijeta i velikih reditelja. Pored toga, produciramo trilogiju, čiji su prvi i drugi dio izvedeni u Iranu, a nadamo se da ćemo uskoro stići i do trećeg dijela i onda krenuti na našu svjetsku turneju sa ova tri izvođenja. U ovoj trilogiji smo isprobali drugačiji metod izvođenja u poređenju sa našim prethodnim radovima, a takođe imamo pogled i na imerzivno pozorište.

Da li biste nešto dodali?

Želim da se zahvalim Vama na pažnji i prostoru, crnogorskoj publici koja nas je ispratila i posebno čitavom FIAT timu. Nadam se da ćemo se ponovo vidjeti, a narednog puta možda bismo mi mogli da budemo vaš domaćin u Iranu, ko zna...