pozorišnu izvedbu "Knjige o Milutinu" maestralno donio na scenu

Jezdić za "Vijesti": Do ljudi se najlakše dopire istinom

"Insistirali smo da predstavu koncipiramo kao javni čas istorije i nekog predanja. Opredijelili smo se da Milutin bude autentični, univerzalni ratnik koji svjedoči putujući kroz vrijeme", rekao je Jetdić

29495 pregleda 10 komentar(a)
Nenad Jezdić u predstavi "Knjiga o Milutinu", Foto: Nikola Vukelić
Nenad Jezdić u predstavi "Knjiga o Milutinu", Foto: Nikola Vukelić

Minulih dana crnogorska publika imala je priliku da u Budvi, u okviru međufestivalskih aktivnosti JU “Grada teatra”, uživa u predstavi “Knjiga o Milutinu” koja je nastala u produkciji “Zvezdara teatra” prema istoimenom romanu Danka Popovića, u adaptaciji i režiji Egona Savina, a izvođenju Nenada Jezdića.

U Jezdićevoj izvedbi uživala je i publika u Nikšićkom pozorištu.

Ova priča o šumadijskom seljaku Milutinu Ostojiću, poslije gotovo četiri decenije od izlaska ovog antiratnog romana, počela je svoj uzbudljivi scenski život prošle godine i imala više od sedamdeset izvođenja.

Ovo gostovanje bilo je prilika za razgovor sa Nenadom Jezdićem koji je maestralno donio na scenu lik Milutina koji, tokom ove dvočasovne monodrame, otvara niz pitanja koja analiziraju besmislenost svakog rata, kroz bolnu, tragičnu i katarzičnu pozorišnu priču.

Prvi put u karijeri realizujete monodramu. Koliko Vam je zahtjevno to što potpuno sami na sceni, ogoljeni, pružate publici svoju interpretaciju? Koliko ste posegnuli u ono kako vi razmišljate, kako vi doživljavate stvari, da biste oživjeli Milutina?

To je uvijek neophodno kada se radi jedan samostalan posao u trajanju od sat i po ili više. Postoje neke stvari, neke bitke koje čovjek i na juriš dobija, ali postoje i neki trenuci kada moraš sistematično da se baviš jednim ovako opsežnim i opširnim životopisom. To sam radio po fazama, polako sam to nabacivao na sebe i sebe smještao u Milutinovu ideju, sudbinu i habitus. Nije ovo nešto što je nastalo brzo, pojavila se korona, zatvaranja i svi oni loši momenti za pozorište. Pored toga što sam prvi put radio monodramu, odlučio sam i da dođem na prvu probu s naučenim tekstom. Tekst sam spremio baš nadomak Budve, u selu Zagora u Grblju. Prošlog ljeta sam sjedio tamo 10 dana, i kod mene je tad bilo - doručak, tekst, kafa, tekst, ručak, tekst... i to je bila na mišiće savladana riječ, ali riječ je sama nedovoljna i suvoparna dok ne postane ideja, dok ne postane misao. Ništa kao riječ ne artikuliše misao, ali riječi same ipak nisu bile dovoljne, pa smo Egon i ja zajedno dodatno premišljali o sceni. Ja sam prezadovoljan i zahvalan životu i Bogu i ljudima s kojima sam ovo radio što sam dobio ovu šansu jer niti u jednoj predstavi, niti u jednom svom projektu i svom prisustvu na sceni nemam osjećaj uzvišenosti, dostojanstva i ispunjenosti koji imam kao kad igram Milutina. Nikada mi ne manjka empatije za cijeli njegov život, za njegovu sudbinu, za hrabrost koju nam je podario, za mudrost, čojstvo i junaštvo, upornost i istrajnost s kojom je prošao svoju golgotu i uprkos tome što ga je svaki put saplitalo to njegovo ljudsko pitanje “zašto?” nikada nije odbio naređenje, nikada se nije pobunio niti pomislio da dezertira.

Nenad Jezdić u predstavi “Knjiga o Milutinu”
Nenad Jezdić u predstavi “Knjiga o Milutinu” foto: Nikola Vukelić

”Knjiga o Milutinu” je roman s jasno izraženom antiratnom porukom. Mislite li da je iko na ovim prostorima, poslije svih golgota izazvanih ratom, opisanih u romanu, kao i poslije mnogih drugih koje su uslijedile u novijoj istoriji, naučio lekciju? Da li je vladama stalo do naroda u miru, ako već nije bilo u ratu?

Insistirali smo da predstavu koncipiramo kao javni čas istorije i nekog predanja. Opredijelili smo se da Milutin bude autentični, univerzalni ratnik koji svjedoči putujući kroz vrijeme. On priča o univerzalnom dobu, to je godišnje doba kod nas,kako je Duško Kovačević rekao - Srbi imaju pet godišnjih doba: Proljeće, Ljeto Jesen, Zimu i Rat. I svaki put postupimo isto.

Čovjek mora da živi svoj život i da ga učini svojim što je više moguće, mora da bude vinovnik i činilac, a nikako statista u svom životu. Kratko je ovo zemno vrijeme i ne treba ga prepustiti stihiji no zaista treba biti budan i prisutan, mora se raditi, izgarati u tome. Postali smo društvo kritičara i totalno bizarnih načina komunikacije. Mi sad imamo jako brz protok informacija, dinamičan informacioni život, pa tupaci vrlo lako nadvladaju mudrace, diletanti ugnjetavaju profesionalce putem društvenih mreža. Danas se pravednici ne vide od grešnika s mreža

Mogli bismo reći da vladama nije stalo do Naroda, ali se ovi sa strane vlade uvijek mogu braniti i reći - Hajdete vi sada, poklonite se i počnite, ako možete bolje. Mi smo u nekom današnjem kontekstu uvijek spremni da kritikujemo, da prebacimo odgovornost, da kažemo drugom da ne valja. Naše predstavnike, koliko god da mislimo da apsurdno postupaju, da daju apsurdne izjave i nude nam apsurdne koncepte, mi oblikujemo. Narod oblikuje svoju vlast. Pojedinac na vlasti je ništa bez svog stada. Ima nečeg uzvišenog kad kažemo - molite se za one koji su na vlasti jer i ti na vlasti, koliko god to zvučalo apsurdno i romantičarski, mogu da se oblikuju našom ljubavlju.

U jednom trenu tokom izvođenja zaplačete na sceni tokom Milutinovih ispovijesti. Da li su suze bile predviđene u scenariju ili su spontano krenule?

To je moja odluka da ja tako pričam o tome i da to tako tumačim. I ta suza je suza staračka koja mi je uvijek najbolnija bila. Dječje i staračke suze su najtragičnije, iako su, naravno, svačije suze bolne. Pored suza koje su bile prisutne i u publici, ljudi su se takođe i smijali, tako da se u predstavi i vidi ono što je ljudima s ovih prostora tipično - da se kroz najveću tugu uvijek umijemo i nasmijati. To je stvar intelekta i žilavosti, mjera duhovitosti i vitalnosti. Smijeh je ljudska spremnost za samoponištenjem i samoironijom. Meni komično više nije zanimljivo, ja ni ne znam šta je više komično, ali duhovito mi je i te kako potrebno i važno, kao pozorišna ili scenska kategorija. Milutin je duhovit i mora biti duhovit. Duhovitost ga je na neki način i održala.

Da li je teže zasmijati ljude ili ih rastužiti? Da li poruka stiže bolje do gledalaca kroz smijeh ili kroz tugu?

Do ljudi se najlakše dopire istinom. Istinu je najmudrije govoriti. Na sceni je najdjelotvornije nešto istinito kazivati i svjedočiti. Sad gdje je mjera istine na sceni, tu uvijek publika mora da da svoj posljednji sud. Cijeli svoj život ja tragam i izgaram za istinom. I kopam i rukama i nogama samo da vidim gdje je mjera istine u mom doživljaju. Da li je moja istina ono što će preći granicu teatarske laži i dosegnuti do teatarske istine, i u tom trenu umijeće postaje umjetnost. Mjera umijeća na sceni je neophodna i potrebna, ali umjetnost na sceni je sposobnost ne samo da se prevaziđe umijeće nego da se dopre do istine. Tokom ove predstave ja imam osjećaj da je ono što izgovaram u ime Milutinovog života i Milutinove sudbine istinito.

Poznati su Vaši stavovi o životu na selu, povratku korjenima. Koliko Vam je život na selu pomogao da se povežete s likom Milutina?

Ja sam odrastao u Valjevu i to što sam pošao na selo je bio moj izbor, nije povratak korjenima iako time ne negiram ono seosko u svima nama. Ne pravim razliku između gradskog, urbanog i seoskog poštenja i dobrote. Dobre i loše sretao sam kako na selu tako i u gradu. Svakako mi je pomoglo to što sam se uvjerio u surovost seosku, i u to šta znači zavisiti od prirode, koliko ti znači kad te priroda obdari, kad te nagradi. Šta znači uraditi posao na vrijeme, spremiti svoju zemlju za sezonu. Zato su mi jasne Milutinove ideje i kad on kaže - onolike naše njive, onolika naša stoka, žao mi naših volova i konja, a ti meni o južnim Slovenima pričaš. Razumijem zašto ne može da izdrži kad silni konji postradaju, kad kaže - te konje je Srbija skupljala još od knjaza Mihaila, pa zar smo morali da ih dovedemo u Albaniju da ih tamo gađaju kamenjem i bombama.

Koliko je od te časti, poštenja, plemenitosti i jednostavnosti, koje Milutin pokazuje na sceni, ostalo sačuvano na ovome prostoru danas? Da li još postoje takvi ljudi?

Te ljude i te vrline je pogrešno tražiti pored sebe, u svijetu koji te okružuje. To je nešto što treba da nađeš u sebi, to je bitka koju moraš da dobiješ sam sa sobom. Milutin isto vodi svoju duhovnu bitku, ima svoj unutrašnji svijet, jako bogat i intezivan koji prosijava. Milutin postaje svjetionik. E tako sami sebi i jedni drugima treba da budemo svjetlost, a to je nešto što moramo tražiti i naći u sebi samima.

Da li vjerujete da smo promijenjeni činjenicom da su ratove preživljavali raznorazni Uroševići i Pere pomenuti u predstavi, koji su rat izbjegli i na njemu profitirali, i time da su se ljudi koji su rat iskusili, vraćali drukčiji poslije jezivih ratnih prizora?

Postoji ta teorija da je sve dragoceno i uzvišeno nestalo u tim našim stradanjima u nizu, u toku tih vojničkih i ratničkih pohoda drugih ka nama i nas ka njima, ali sam ja skoro pa siguran da je to naš dar koji se ne nasljeđuje, nego se prije svega stiče. Ti darovi se dobijaju po zasluzi, po blagodeti. Jedino što mi možemo je da budemo dobri i da se nadamo dobru. To je sva analogija i svijeta i postanja i života i odnosa jednih prema drugima.

Igrali ste već na festivalu Grad teatar. Glumili ste i u dvije festivalske produkcije - “Jegorovom putu”, Vide Ognjenović i “Buri”, Slobodana Unkovskog. Za ulogu Lazara u “Jegorovom putu” ste dobili Sterijinu nagradu za glumu, kao i nagradu na Festivalu “Vršačka pozorišna jesen”. Kakva su Vam sjećanja na ovaj festival?

Ja se ovdje osjećam kao stari Budvanin. Ovdje sam proveo nekoliko divnih ljeta igrajući na Grad teatru. Uvijek smo se divno družili i osjećali komotno među mještanima koji bi nas svakog ljeta divno prigrlili, prihvatili, smjestili i čuvali do trenutka dok mi ne izađemo na festival s tom našom premijerom budvansko-beogradskom ili kojom god i to je trajalo do neke 2002. ili 2003. godine. Poslije sam otišao nekim svojim putem i ljeta sam provodio na selu, u svom voćnjaku. Ne bi bilo loše da se ta mjera zajedništva ponovo desi. Mada moram reći da ni Budva nije ono što je bila. Stvari treba da se kreću naprijed, moraju da se razvijaju, moraju da idu u nekom novom i drugačijem pravcu, mada nisam siguran da li je ovo urbanistički sve moralo tako da ide u Budvi, ali Budva je na svojem mjestu i Budva će uvijek biti Budva, takva kakvom je Budvani žele i stvaraju, ako me razumijete. Što tražimo, to i nađemo. Eto, to mogu da konstatujem s distance od 20 godina.

Grad teatar je tada imao jak razlog za svoje postojanje, ljudi su dolazili, to se iščekivalo, čekali su se ti datumi premijera. Nadam se da i danas postoji takva publika, da postoji jednako interesovanje. Budva sad nema pozorišnu scenu, najbliže što imate tome je u Petrovcu, evo ova zgrada Crvene komune. Kako je moguće da jedna takva gradina, kakva je Budva sad, nema scenu sa bar 400-500 mjesta? Pa da nazove scenu po nekom od građana koji su izgarali za kulturu. Pozorište i život pozorišni se moraju čuvati.

Gdje se osjećate kao svoj na svome, da li je to pozorište, televizija ili film? Da li uopšte pravite neku razliku s obzirom na to da ste se dokazali u svim tim domenima? Ili Vam je, možda, najprijatnije na Vašem imanju dok pravite rakiju?

Čovjek mora da živi svoj život i da ga učini svojim što je više moguće, mora da bude vinovnik i činilac, a nikako statista u svom životu. Kratko je ovo zemno vrijeme i ne treba ga prepustiti stihiji no zaista treba biti budan i prisutan, mora se raditi, izgarati u tome. Postali smo društvo kritičara i totalno bizarnih načina komunikacije. Mi sad imamo jako brz protok informacija, dinamičan informacioni život, pa tupaci vrlo lako nadvladaju mudrace, diletanti ugnjetavaju profesionalce putem društvenih mreža. Danas se pravednici ne vide od grešnika s mreža. Potpuno se sve promijenilo i ja insistiram na tome da neću da živim te svjetove i da dangubim tu, da gledam šta će ko reći i kako će reći, nego ja zaista radim to što volim da radim.

A ja volim da radim u pozorištu, volim da radim na filmu i na televiziji i ja volim svoje selo i to jedno bez drugoga ne može, bez moje mnogostrukosti moj život ne bi valjao, ne bi bio to što jeste i ne bi bio moj i ne bi bio iskren i istinit bez svega toga. Tako da ja šta god da radim radim u potpunosti. Sad, dok sam tu kod vas i igram “Knjigu o Milutinu”, ja ću da se “rašijem” da to što igram dopre do ljudi. Mene poslije ovoga čeka sezona kad stiže kruška, preradio sam nekoliko tona šljive već, pa se onda peče dunja. Čovjek mora da radi. Kad hoćeš da radiš i voliš to što radiš, ti si onda svugde svoj na svome.