kuća čempers smokva loza drozd
cesta dimnjak more vidiš sve
oblak vugu cvrkut žamor dažd
u krhki pričin lovim sve što jest
značenje božjih darova
(S.M. Kočan: Konavoski vez)
Konavli su sveta zemlja, a Konavljani biblijski narod, ukorijenjen u svoju zemlju i duboku tradiciju. Kao narodi prastarih vremena iz doba patrijarha. Takav sam osjećaj imao uvijek kada bi prošao kroz Konavle, osjetio bih energiju i zračenja iz dubina, snažna kao gejziri, plodna kao zemlja konavoska.
Tako je bilo i 1. oktobra (ili 1. listopada), kada sam prisustvovao manifestaciji U Kočana na gumnu, koju već drugu godinu organizuje Udruga Agroturizam Konavala, koja se uspješno bavi promocijom ambijentalnog turizma. Bilo je to posebno veče, uz kišu, koja je davala ton (ali i učinila da se program ne odvija na gumnu kako je planirano već ispod nastrešnice nove kuće Mijovića) promovisane su dvije knjige Stijepa Mijovića Kočana: Pjesnici pljeva i Bože moj. Za drugu sam napisao uvodni tekst, čime mi je data privilegija i čast. Mijović je veliki pjesnik, glas konavoske zemlje i čovjeka koji živi na njoj, pjesnik koji šalje univerzalne poruke, važeće za sve narode i jezike.
Prirodno je što je uprvo ova zemlja iznjedrila iz svojih dubina autentičan pjesnički glas kroz koji odjekuje njeno dugo trajanje, njeni izvori, biljke, toponimi, ostaci drevnih građevina, groblja, život koji se ne prekida od davnina. Onaj konavoski vez, koji vezu vidljive i nevidljive vezilje, utkivajući na platnu života vječno trajanje, koje se ne da prekinuti. Taj vez se pruža od iskona kroz ljude i pokoljenja, stvarajući očaravajuće šare, arhetipske slike i snove onih što su živjeli na ovoj zemlji od pamtivijeka. Ovakve i slične utiske i asocijacije sam opisao u tekstu Jedan dan u Konavlima, objavljenom u ART-u 2018. godine. U tekstu koji pišem produžavaju se asocijacije i odjeci koje sam čuo u konavskim brdima i selima koja ranije nijesam vidio, premda me odavno vuklo da vidim ljude koji tamo žive, ono što iza tih brda postoji. Zahvaljujući Mirijani i Stijepu ispunila mi se želja naznačene godine, vidio sam mitske predjele, Brotnjice, čuvenu nekropolu stećaka, koja je mene posebno zanimala.
No, da se vratim na prvooktobarsku večer i promociju dvije Stijepove knjige, koje je sa suprugom Mirajnom Pejaković predstavio na nesvakidašnji način. Taj i takav kontakt sa publikom, osobeno je predstavljanje poezije, njeno čitanje. Pjesnik je komentarisao svoje pjesme, a Mirjana, takođe pjesnikinja, čitala, dajući im poseban ton. Kao u Tivtu prije nekoliko godina, kada je takav način predstavljanja na mene ostavio snažan utisak. Ni sada nije izostao. Mijović je nedavno dobio nagradu Antun Branko Šimić za knjigu Bože moj, čiju je naslovnicu uradio Dimitrije Popović. U uvodnom dijelu večeri pjesnik je rekao: “Uglavnom sam predstavljao svoje knjige bez uobičajne pripomoći kritičara ili nekoga od kolega, pisac svoje djelo najbolje poznaje.” I ja sam sličnog mišljenja.
Večeri u Konavlima je trebalo da prisustvuje Miro Gavaran, predsjednik Matice Hravtske, autor znamenitih drama, prevedenih na peko četrdeset jezika u svijetu. Iz opravdanih razloga, prisustvo je izostalo, došlo je njegovo pismo u kome piše: “Stijepo Mijović Kočan je zauzeo visoko nezaobilazo mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Zadivljujuća je njegova kreativnost i energija u novije vrijeme, predivne je stihove ispisao proteklih nekoliko godina. Kada povremeno uzmem u ruke mostarska Motrišta ili Matičino Kolo često se susretnem sa Stijepovim novim stihovima koji svojom svježinom i lepršavom lakoćom osvajaju srca čitatelja. Misao mu je jasna, a stih kočanovski prepoznatljiv, nerijetko mladalački hrabar i jezično svjež. Volim njegove stihove koji imaju duhovno nadahnuće ali i one koji pretendiraju na refleksivnost. Stijepo je svojim stihovima uvijek bio i ostao stijegonoša hrvatskoga jezika,” piše Gavran, čije je pismo pročitano prilikom otvaranja manifestacije, kao i Stijepov odgovor u kojem dirnut onim što znameniti kolega piše, odgovara: “Dragi Miro, dirnut sam do suza! I sa suzom, doslovno! Tvoje riječi zvuče istinito i uvjerljivo, kao što je i sve što pišeš istinito i uvjerljivo, i to me dosita ganulo. Neizmjerno ti hvala. Pohvale Mira Gavrana, najprevođenijega i najznačajnijega, eo ipso i najbljeg suvremenog hrvatskog književnika koji je u prijevodima na strane jezike, njih četrdeset i četiri, a bit će ih još, stigao i prestigao oca hrvatske književnosti Marka Marulića, u svoje vrijeme, u prije pola milenijuma u čitavoj Europi znanog i slavnog pisca - to nije samo pohvala nego golemo i neočekivano priznanje koje mi daje snagu da ovo malo dana koji su mi još ostali, svaku sekundu koju mogu posvetim književnosti i hrvatskom jeziku”, odgovara Kočan u uzvratnom pismu. Pročitana pisma dala su večeri posebnu dimenziju, time što ih razmjenju dva velikana hrvatske književnosti.
Nakon promocije knjiga, Antun Toto Rilović je uz gitaru otjpevao nekoliko pjesama, među kojima i La musica di notte za koju je tekst napisao Kočan. Voditelj gastro sekcije Agroturizma Konavle Niko Đivanović prisutnima je predstavio tematski zalogaj inspirisan klakom iz Đurinića. Poslužen je orzo (lokalni naziv za oriz ili jećam) koji je svojim izgledom podsjećao na povijesne klačine, unutar koje se nalazio pikantni toć koji je predstavljao vatru koja je kamen pretvarala u klak (vapno ili kreč). Okupljenima je ponuđeno vino Udruge, koje se tradicionalno radi na manifestaciji Trganje, vrhunski spoj plavca i merlota. U ugodnoj atmosferi uz pjesmu i vino druženje je potrajalo do dugo u noć.
Ljubazni domaćini učinili su sve da gostima bude ugodno, te da noć na gumnu ostane za pamćenje. Stijepo i Mirjana, kao kućni domaćini, a ispred Udruge, moramo pomenuti tajnicu Udruge Jelenu Gale Pregelj, koja je uložila trud i kreativnost u osmišljvanju kompletne večeri, a meni pomogla u pisanju ovog teksta, informacijama i fotografijama, na čemu uzvraćam posebnom zahvalnošću. Naravno, tu je zaslužni i ljubazni Ivo Mujo, čovjek koji vodi udrugu, nekada pomoćnik ministra turizma Hrvatske.
Uloga Udruge je da promovišu ruralni turizm prepoznatljiv po ambijentalnosti, starim kamenim kućama, njih oko 200, opremljenih po svim standardima za turističke potrebe. Konavle na tom planu grabe krupnim koracima postajući nadaleko poznata i privlačna destinacija, posebnom onima koji žive u velikim svjetskim metropolama, i ne samo njima. Udruga okuplja sva obiteljsko poljoprivredna gospodarstva i iznjamljivače kuća za odmor, uvezana je i sa drugim sličnim udrugama, pa je njen rad i misija od velikog značaja za turizam u dubrovačkoj županiji.
”Konavljani svoju zemlju zovu Domovina, osim obćeg značenja patria, ima i značenje posjeda, naslijeđene kuće i imanja. (Jedan brat je pošao u škole, a drugu je ostao na domovini”, napisao mi je Stijepo kada sam bio pri kraju ovog teksta”). To je ona vezanost za zemlju, moja fascinacija sa početka, prikladna za kraj.
I na kraju, nepravedan bih bio ako ne pomenem još jednog konavoskog pjesnika, Antuna Švaga, mog starog i trajnog prijatelja, autentičan pjesnički glas toga podneblja, koji se odavno ne oglašava poezijom. Uređuje dubrovački Glas grada i bavi se zemljordanjom u rodnim Vodovađama. Iako je prestao s poezijom (a neću u to da vjerujem!), napisao je i objavio dvije dobre pjesničke knjige.
Bonus video:
