Crnogorski umjetnik Nikola Marković nastavlja da intrigira i privlači kako njemačku likovnu scenu, tako i svjetsku s obzirom na pozive da svoja djela predstavi u Šangaju, Londonu, Dubaiju...
Nakon što je u maju imao veliku izložbu u Berlinu, u razgovoru za “Vijesti” otkriva da je sve bliži osnivanju Muzeja savremene umjetnosti posvećenog djetinjstvu i simbolima djetinjstva.
”Skoro svi moji projekti usmjereni su ka brojnim obavezama oko pripreme promocije projekta AMoC muzeja. Od 16. oktobra sam u Emiratima, a onda od 26. oktobra u Berlinu gdje ću do 7. novembra raditi na transportu dijela muzealija iz buduće stalne postavke muzeja. Projekat AMoC-a je do sada dobio donacije i podršku od kompanija ‘Diesel’, ‘Max Mara’ i ‘Lego’, kao i podršku njemačke kompanije ‘ForA’ i njihove galerije”, ističe Marković na samom početku.
Upravo djetinjstvo je i fokus njegovog likovnog stvaralaštva. Njegova nedavna velika izložba “Silence of Future Childhood” sastoji se iz dvije izlagačke cjeline “Untitled Toys” i “Troubled Letters/Journey to the Future” koje su predstavljene kroz tri velika samostalna galerijska prostora Centra savremene umjetnosti ForA u Berlinu.
”Prvi dio je bio uglavnom skulptorskog karaktera sa djelima u metalu i bronzi, dok su druga dva dijela u svojim prostorima sadržajem posvećena mozaicima crteža, posebno formiranih objekata, asamblaža i prostornih instalacija bila povezana sa temom lutki, igračaka i njihovih simbola”, objašnjava autor u razgovoru za “Vijesti”.
Izložbu su pratili brojni njemački mediji i novinari frilenseri, a okupila je veliki broj tamošnje intelektualne elite.
”Prvo želim da se zahvalim za veliku pomoć i podršku uvaženom gospodinu dr Marku Gisbornu, i uvaženim damama Olgi Liscovoj i Nataliji Pervak. Prateće tekstove projekta su pisali Gisbourn i glavna kustoskinja Liscova koja je dugo vremena radila i kao kustos glavnog muzeja savremene umjetnosti u Nirnbergu, dok je posebnu pomoć oko postavke pružio i uvaženi gospodin Vilfred Dikof profesor sa Prinston univerziteta i direktor svjetski poznate izdavačke kuće (poznate po djelima o najpoznatijim autorima i pravcima savremene umjetnosti 20. vijeka) - WD Press”, istakao je Marković u intervjuu “Vijestima” u okviru kojeg najavljuje i veliku izložbu na Cetinju, nakon dugo vremena...
Izložba u Berlinu je i svojevrstan uvod u jedan projekat na kojem radite već duži niz godina, a sada je pred realizacijom. U pitanju je muzej posvećen djetinjstvu, koji se nadovezuje i na Vaš umjetnički rad. Šta se može očekivati na tom polju i kako se nadovezuje na ove izložbe?
Sjajna reakcije stručne javnosti i publike u Berlinu povodom majske izložbe dala mi je dodatnu snagu da istrajem na kreativnoj promociji moje stare ideje o osnivanju Muzeja savremene umjetnosti posvećenog fenomenu nastanka čovjeka i djetinjstva kao jednog od najvažnijih perioda ljudskog razvoja. Naime takva muzejska institucija bi okupljala radove poznatih umjetnika koji su u nekom periodu svog rada stvarali u okvirima teme ili koncepta djetinjstva i njegovih simbola.
Riječ je o projektu “AMoC” na kojem radim duže od 28 godina i za koji je znao samo uži krug mojih prijatelja i saradnika. Imati ideju i raditi na njoj je jedan veoma osjetljiv proces u kojem morate imati jasnu viziju i jaku vjeru u njen kvalitet koji je potrebno i povremeno provjeravati. Ova izložba u Berlinu je upravo i bila taj okidač provjere kojim smo shvatili da sada konačno imamo više nego dovoljno razloga da i zvanično objavimo projekat jer smo napravili i ovom izložbom potvrdili većinu toga što je bilo potrebno za njegovu sadržajnu i efikasnu realizaciju.
AMoC ili Art Museum of Childhood je inovativna koncepcija muzejskog djelovanja koja ima višestruko važnu ulogu u svom budućem razvoju kao institucija ne samo umjetničkog i kulturnog profila već i kao edukativna platforma za upoznavanje važnih elemenata univerzalnog svijeta djetinjstva (koje je najranjivije u ovom vremenu tranzicije i tehnološke revolucije kojem svjedočimo).
Naime, takva muzejska institucija okupljala bi i promovisala radove internacionalno poznatih umjetnika koji su u nekom periodu svog rada stvarali u okvirima teme ili koncepta djetinjstva i njegovih simbola. Muzejski fond trenutno posjeduje preko 2.000 muzealija - kao referentnih djela savremene umjetničke prakse posvećene djetinjstvu i raspolaže sa posebnim fondom koji čini oko 80 reprezentativnih radova od 36 renomiranih autora koji su ušli u buduću stalnu postavku ovog muzeja. Sve je to uspjelo da se za veoma kratko vrijeme organizuje zahvaljujući velikoj podršci galerije ForA i njihovog centra za savremenu umjetnost u Berlinu.
Glavna tema izložbe bila je prevashodno posvećena simbolima djetinjstva i prikazivanju trajanja igračke u formi lutke i njenih raznih inkarnacija, metamorfoza i manifestacija koje su gotovo retrospektivno pokazale dio mojih umjetničkih traganja u navednim oblastima tokom zadnje tri decenije.
Vi se primarno bavite djetinjstvom, pa tako i sopstvenim. Tu se ogleda i psihološki karakter Vašeg umjetničkog procesa i stvaralaštva, s obzirom na to da je poznato da psihologija za mnoge manifeste čovjeka utemeljenje pronalazi u djetinjstvu. Od čega Vi polazite, šta propitujete i da li se došlo do nekih odgovora?
Moj rad je prvenstveno jedna duboko proživljena molitva o istini čovjeka pred pozornicom samog njegovog nastanka. Radi se o tegobama savremenog ljudskog trajanja i smisla njegovog odnosa ka prirodi, životu i suštini našeg postojanja. Duboko vjerujem da je upravo u djetinjstvu ta naša istina najvidljivija i najiskrenija u odnosu na sve ove navedene pojavnosti.
Baš zato svoju umjetnost i vidim kao zapise koji ubjedljivo svjedoče ta naša najranija sjećanja. Kao takvi oni su dokumenti koji čuvaju zaboravljene istine i vrijednosti u kojima smo odrastali i koje smo potisnuli duboko ispod onih ustaljenih navika svakodnevnog života i rada kojima smo sve više okupirani. Zato je ta moja umjetnost jedna spontana kreativna igra istine u kojoj nikad nema gubitnika, već koja poziva sve da otkrivaju, čuvaju i reanimiraju one suštinske vrijednosti koje djetinjstvo ima za svakoga od nas.
U skladu sa Vašim radom, ali i angažmanom oko AMoC-a, šta biste rekli kakva su djetinjstva današnje djece i/ili kakva su djetinjstva budućih generacija, igračke, načini izražavanja i slično?
Živimo u vremenu kada djeca imaju više potrebe za internetom nego za svojim roditeljima i njihovom ulogom u životu koju su imali kod ranijih generacija. Najvažnije što možemo učiniti za najmlađe jeste da ih uspješno usmjerimo da internet i nove tehnlogije vide i prepoznaju samo kao dobro sredstvo, a ne nikako kao cilj u trošenju sopstvenog vremena, što i jeste njihov najveći problem. Kada smo već govorili o internetu onda se možemo nadovezati i na temu igre i igračaka gdje gotovo i nestaje potreba današnje djece za njima. Sve atribute njihove pažnje preuzele su video igre i svijet virtuelnih iskustava.
Svi simptomi koje sam ja uočio u svojim istraživanjima ukazuju da je njihova zavisnost za navednim sadržajima na istoj ako ne i goroj razini od narkomanske zavisnosti. Zato me raduje podatak da najrazvijenije i najbolje srednje škole na svijetu, kakva je recimo škola ‘’Le Rosey’ u Švajcarskoj svojim polaznicima ne dozvoljavaju upotrebu mobilnih i interneta u internatima. To im je bez ikakve demokratije striktno ograničeno na kratke periode mogućnosti javljanja roditeljima ili samo razgovora sa bližnjima. Zato iz tih škola izlaze sjajno obrazovana djeca koja govore po četiri svjetska jezika, sviraju nekoliko instrumenata, imaju sjajne govorničke vještine, izuzetnu erudiciju, disciplinu i odlične rezultate i u sportu i u umjetnosti.
Mislim da su potencijali naše djece čak i mnogo veći od tih njihovih vršnjaka u pomenutim školama ali praksa našeg obrazovnog sistema nas bolno uči da ni kao dobri studenti naši nisu u mogućnosti da pariraju jednom njihovom osrednjem srednjoškolcu iz škole instituta Le Rosey. To govori o tome da treba mjenjati obrazovnu politiku u našem društvu kao i obrasce koji su je doveli do ovako oronulog stanja.
Često se predstavljate u inostranstvu. Koliko je to važno za Vas i profesionalno i privatno, ali i za Crnu Goru i crnogorsku umjetničku scenu, prvenstveno likovnu? Smatrate li da su individualna dostignuća umjetnika, Vas ili nekog drugog, (dovoljno) prepoznata?
Smatram da je za našu kulturu važno da razumijemo da pravilnim pristupima i osmišljenim strategijama može da se uradi puno na promociji naše kulture. Ono što je važno da istaknem jeste da su svi moji javni nastupi i izložbe koje sam organizovao od 2016. godine do sada (a bilo ih je šest) finansirani isključivo od mojih sredstava i podrške inostranih insitucija. Pritom, živimo u vremenu kada je mogućnost finansiranja od prodaje radova jako mala čak i u inostranstvu a kamoli u Crnoj Gori. Organizovanje složenih izlagačkih projekata na ozbiljnim adresama je veoma skup i kompleksan posao koji se radi timski i sa najavama od po dvije i više godina unaprijed. Upravo zato i nema većih samostalnih izlagačkih projekata naših stvaraoca u Evropi tokom zadnjih više od pola decenije.
Osim velike izložbe retrospektivnog karaktera sa više od 45 skulptura autora Mija Mijuškovića, koju sam imao čast da promovišem i vodim kao jedan od njenih kustosa u Berlinu prošle godine, mi gotovo i da nemamo takvih velikih samostalnih javnih predstavljanja autora crnogorske likovne scene (govorim o stvaraocima koji žive u Crnoj Gori) u evropskim prijestonicama kakve su Pariz, Berlin, London i ostali.
Koliko se razlikuje publika u Crnoj Gori, regionu i Evropi, ali i odnos institucija prema umjetnosti? Na koji način to utiče na Vas, bilo sa jedne ili sa druge strane?
Kada je riječ o temi kojom se ja bavim publika je svuda ista i otvorena. Vjerovatno je presudna univerzalnost vrijednosti fenomena djetinjstva i igračaka i igre kao neke trajne supstance kojom podsjećamo svoj život na to gdje je sve počelo. Kada je riječ o reagovanju institucija i važnih likovnih kritičara kao pojedinaca onda ću samo reći da sam za svoju karijeru na internacionalnom planu više uradio za tri mjeseca u Berlinu nego za 30 godina u Podgorici.
Imate li u planu možda i neka predstavljanja u Crnoj Gori? U prethodnom razgovoru za Vijesti ste istakli da je pitanje Vaše “pauze” na crnogorskoj likovnoj sceni pitanje za donosioce odluka... Da li se nešto promijenilo u međuvremenu?
Niz konkretnih dogovora oko moje retrospektivne izložbe u Narodnom muzeju na Cetinju obavljen je prije tri godine sa tadašnjom direktorkom Anastazijom Miranović, koja je dala puni doprinos da se moja izložba održi i adekvatno predstavi na četiri sprata Crnogorske galerije umjetnosti “Miodrag Dado Đurić”. Međutim, nastupilo je vrijeme korone i ono je skoro pojelo ove tri godine tako da sam u međuvremenu dobio podršku za taj projekat i od sadašnje ministarke kulture i narednih sedmica ću imati više podataka u mogućnostima i rokovima koji se mogu uzeti u obzir za taj projekat. U našoj politici se stalno dešavaju promjene, a u tome najviše trpi kultura i svaki oblik planiranja i stvaranja koji iziskuje dugoročan i ozbiljan planski pristup.
Kakvi su Vaši dalji planovi u vezi muzeja koji ste najavilii, i spremate li neku novu izložbu?
Moj naredni projekat je svakako posvećen promociji ideje za AMoC kao Muzeja savremene umjetnosti posvećenog djetinjstvu. Osim pomenutog intenzivno radim i na organizovanju svoje velike retrospektivne izložbe u Narodnom muzeju na Cetinju. Imam veliku čast da je uvaženi dr Mark Gisburn pristao da otvori tu izložbu i da je autor tekstova u publikaciji koja će pratiti čitav taj događaj. Osim retrospektive, imam aktivne pozive za samostalno predstavljanje mog rada u Šangaju, Dubaiju i Londonu, o čemu se sada vode pregovori i ne bi volio da iznosim nešto unaprijed prije konkretih potpisivanja ugovora sa njihovim insitucijama. I eto, za sam kraj ovog zanimljivog razgovora svakako bih ostavio jednu moju sada već staru misao iz 1993, koja glasi: “Djetinjstvo je naše jedino putovanje morem želja i mašte gdje nema velikih talasa obaveza. To je vrijeme kada je dovoljno samo da raširiš ruke i već možeš da poletiš”.
Niskobudžetna, ignorantska i neprofesionalna scena
Kako vidite kulturno-umjetničke tokove i scenu u Crnoj Gori u posljednje vrijeme?
Naši kulturno umjetnički tokovi su, istakla je jednom prilikom i uvažena koleginica Jelena Tomašević, uglavnom niskobudžetni što uveliko kumuje i rezultatu u odnosu na projekte tog sadržaja u važnim centrima umjetnosti u svijetu.
U periodu od zadnjih nekoliko decenija lično sam svjedočio izuzetno neprofesionalnom odnosu pojedinaca u institucijama kulture koji su moj rad i mene kao autora gotovo u potpunosti ignorisali na crnogorskoj umjetničkoj sceni i obzirom da je to njihovo vrijeme uglavnom iza nas iskreno vjerujem da će sadašnji i budući kadrovi koji vode i rukovode našim institucijama kulture objektivno, stručno i profesionalno uspješno razvijati našu umjetničku scenu što ranije u periodu o kojem govorim često nije bio slučaj.
Dovoljno govori da ja za punih 20 godina (od 1996. do 2016) kao profesionalni crtač i umjetnik nisam bio pozvan da izlažem ni na jednom našem salonu ili izložbi u Crnoj Gori koja je imala pozivni karakter i koja je imala kustosa. Mišljenja sam da to nije zato što neko ima nešto lično protiv mene ili mog rada već jednostavno ako se ne družite i ne izlazite sa onima koji su kustosi i rukovodioci naših institucija oni vas zaborave i daju prednost svojim prijateljima, kolegama ili rođacima. I to mogu da razumijem jer oni su jednostavno podlegli obrascu našeg ustaljenog djelovanja na tom polju još od 80-ih godina prošlog vijeka, kolilko ja aktivno pratim crnogorsku likovnu scenu.
Na zapadu kustosi i rukovodioci institucija formiraju transparentne konkurse i obilaze izložbe i ateljee umjetnika i aktivno ih selektuju u odnosu na koncept koji žele da predstave određenim umjetničkim projektom. Neki naši kritičari i selektori su, čast izuzecima, nedostupni umjetnicima za komunikaciju tako da za njih morate hvatati preporuke i intervenisati da bi vas neki naš selektor ili kustos primio na razgovor i sl.
Takvu praksu bi trebalo izostaviti i trebalo bi da se transparentnije putem mejla (to je bar lako u 21. vijeku) obavijeste svi profesionalni umjetnici u zemlji o određenoj temi konkursa i salona i da u skladu sa propozicijiama svi daju svoje predloge ravnopravno, pa je na kustosu da odluči koji i kakav izbor treba da pravi, što je njegovo pravo i za svako poštovanje. Kod nas se, pogotovo do 2016. godine gotovo uvjek radilo obratno.
Ne čine nas starim godine, već način razmišljanja
Bavite se i temom prepoznavanja čovjeka novog doba, odnosno njegovog razvoja... Kakav je čovjek novog doba i po čemu Vam je inspirativan za istraživanje?
Ja čovjeka novog doba prvenstveno prepoznajem u našim najmlađima. Za mene je najbolji način upoznavanja tog budućeg čovjeka novog doba, upravo pravilno i empatično osluškivanje procesa, navika i potreba koje novo tehnološko doba već sada postavlja pred našu djecu. Glavna karakteristika tog novog doba je brzina i ako tu pojavnost ritma života koji je oko nas pravilno shvatimo imamo dobre izglede da uspijemo. Stari obrasci života i ponašanja su davno iza nas u razvijenom svijetu. Ne čine nas starim godine već isključivo način mišljenja - mindset.
Da li je doba u kojem živimo period razvoja čovjeka ili je možda i doba (samo)destrukcije?
Doba u kojem živimo je prevashodno doba neslućene brzine i protoka informacija koje karakteriše prividno gotovo potpuni haos. Naravno oni koji su osmislili društvene mreže i internet platformu od tog prividnog haosa onom nevidljivom stranom kontrole zarađuju nevjerovatne sume novca. Prije svega, društvene mreže nisu rezultat tehnologije već dobrog poznavanja psihologije čovjeka i njegovih brojnih slabosti i potreba.
Bonus video:
