Još živi virtuelna država umjetnika i nostalgičara

"Nemam nikakav poseban stav o tome koga neko smatra ‘domaćim’ ili ‘našim’, to nije politička kategorija. Takođe, vjerujem da većina umjetnika i kulturnjaka ne žali istinski za Jugoslavijom jer im prija da budu mediokritetski kapoi svojih mikro-državica i spletkaroški sarađuju sa sebi sličnima, pa da onda u tim saradnjama tobože prizivaju Jugoslaviju”, smatra Muharem Bazdulj

20487 pregleda 23 komentar(a)
Foto: Shutterstock.com
Foto: Shutterstock.com

Domaća, naša, regionalna, ex-YU, jugoslovenska... Tako dan-danas mnogi ljubitelji i poštovaoci umjetnosti, ali i laici i slučajni uživaoci raznih generacija širom nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) doživljavaju umjetnost, umjetnike/ce i kulturno-umjetničku scenu tog prostora, a mnogi od autora se i sami tako deklarišu ili ne kriju da se tako osjećaju.

”Ja sam Jugosloven po opredjeljenju, jer iako Jugoslavije nema, ja sam još živ”, kazao je u intervjuu za “Vijesti” poznati pozorišni reditelj Egon Savin.

I nije jedini. Slikar iz Podgorice i Pariza Drago Dedić rekao je nedavno “Vijestima”: “Ja sam Jugosloven, kako iko to može da razori”. Njegov prijatelj, takođe likovni umjetnik Slobodan Slovinić priznaje da je jugonostalgičar, dok prva crnogorska rediteljka Marija Perović ističe da poštuje i voli današnji datum zbog svega onoga što je podrazumijevala i predstavljala država koja ga je slavila.

Dan Republike koji se šest decenija obilježavao 29. novembra i danas mnoge sjeća na SFRJ čiji su temelji postavljeni na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije AVNOJ, koje je održano 29. novembra 1943. godine u Jajcu u Bosni i Hercegovini. Decenijama kasnije, iako Jugoslavija ne postoji, dio vrijednosti i duha na kojima se temeljila i dalje živi. Opredjeljenje pripadnosti makar virtuelnoj, umjetničkoj Jugoslaviji opstalo je u art krugovima možda više nego na drugim poljima, a djeluje da ni publika ne pušta lako zajedničku scenu.

”Umjetnici koji su moji prijatelji, pa na neki način i istomišljenici, vole 29. novembar i drže do njega. Tako je iz više razloga... Bilo kako bilo, država koja je tada nastala, insistirala je na osnovnoj školi za sve, bez izuzetka (i za žene), zdravstvenom osiguranju za sve, a umjetnici koje poštujem i sa kojima se družim istinski su određeni takvim okvirom. Ima i ovih drugih, ignorisala sam ih, ali ako razmišljamo o prostoru bivše nam zemlje, više nisam u stanju da ignorišem. I zbog toga, bez ignorisanja poštujem i volim 29. novembar, zbog svega pomenutog što je proklamovao”, kaže Marija Perović za “Vijesti”.

Slovinić je “Vijestima” rekao da je Jugoslavija bila prava država, zajednica naroda...

”Najveći dio života i ogroman umjetnički turnus ostvario sam u istinskoj i prostranoj jugoslavenskoj državi. Državi svih naroda i narodnosti, slobodnoj, otvorenoj, komunikativnoj, državi za ponos mnogim patriotama, a nažalost mnogim umišljenicima. Zbog toga sam sa pravom jugonostalgičar. Samostalna, nezavisna, euroatlanska država Crna Gora, istinski mi je nadomjestila onu veliku jugo državu. I dalje mi nije poznato kome je smetala ondašnja Jugoslavija. Ko ju je usitnio i isparčao na fete”, komentariše Slovinić.

Sa druge strane, reditelj Lordan Zafranović je ranije ocijenio da ne može biti nostalgičan za nečim što više ne postoji, a za književnika i novinara Muharema Bazdulja to je sjećanje na dan kad se nije išlo u školu.

”Ja se lično 29. novembra iz djetinjstva najbolje sjećam kao dana kad se nije išlo u školu. To mi je tad bilo više nego dovoljno za pozitivan stav”, kazao je on “Vijestima”, a dalje podsjetio na opšti kontekst...

”Istorijski, 29.11. je dan uspostavljanja jedne države koje više nema. Čak i sentimentalni odnos prema tom datumu ima veze sa odnosom prema toj državi. U tom smislu, on je zaista bio Dan Republike jer je prvi put u istoriji među Južnim Slavenima uspostavio republikanski tip uređenja. To je njegova trajna baština, pošto nijedna članica SFRJ nije u međuvremenu postala monarhija, barem formalno”, rekao je Bazdulj, kojeg publika sa BHCS, nekada srpsko-hrvatskog, govornog područja često posmatra kao jugoslovenskog ili pak “domaćeg” autora.

Upravo pridjevi toga tipa najbolji su pokazatelj da se Jugoslavija možda najviše ukorijenila na umjetničkoj sceni koja se nerijetko i dalje percipira kao “ex-YU” i vezuje se za zajedničko govorno područje... Postoji li i u čemu se ogleda značaj današnje jugoslovenske, regionalne, zajedničke, domaće umjetničke scene i danas kada Jugoslavije više nema, Perović objašnjava za “Vijesti”.

”Mene je definisala, ono što osjećam kao svoje ili kao najbliže. Vi ne možete arhitekturu da posmatrate van konteksta jugoslovenskog modernizma koji je predstavljen i u MOMA, pa ni modernu likovnu umjetnost sa svim pravcima i grupama ne možete nacionalno odvojiti. O filmu da ne govorim, jer je najskuplji, produkciono najkomplikovanji i neodvojiv od razvoja jugoslovenskog filma i podrške, pa čak i uz cenzuru koju je prabivša nam država posvećivala filmu. Sve je to išlo uz emancipaciju i edukaciju, jer to sve pripada umjetnosti. Makar je pripadalo. I da, nastavlja da živi. To su čak nekada i komercijalni uradci, jer je, bilo Hrvatima ili Srbima, lakše da gledaju komšijski film, ili seriju bez prevoda. O nama manjima, da ne govorim”, kaže ona.

Bazdulj, pak, vjeruje da većina umjetnika vjerovatno i ne pati za Jugoslavijom.

”Nemam nikakav poseban stav o tome koga neko smatra ‘domaćim’ ili ‘našim’, to nije politička kategorija. Takođe, vjerujem da većina umjetnika i kulturnjaka ne žali istinski za Jugoslavijom jer im prija da budu mediokritetski kapoi svojih mikro-državica i spletkaroški sarađuju sa sebi sličnima, pa da onda u tim saradnjama tobože prizivaju Jugoslaviju”, tvrdi on.

Egon Savin se, tokom intervjua za “Vijesti” s radošću, ljubavlju, ali i žalom i srditošću, prisjetio kulturno-umjetničke silovitosti Jugoslavije na koju, istakao je, gleda krajnje kulturološki i udaljavajući se od politike.

”Jugoslavija je bila kulturna velesila. Bili smo ucrtani u kartu Evrope i svijeta dok smo bili Jugoslavija... Raspadom Jugoslavije stvorene su male države, male po obimu, površini, a male i po kulturnom značaju. Kada se Jugoslavija raspala i kad su se konstituisale ove nove države, kultura nikada više nije dobila na značaju, sve je banalizovano. Danas su neukus i kič do te mjere prisutni u našoj svakodnevici kao da kulture nikada nije bilo. A bilo ju je i bila je i te kako značajna dok je postojala Jugoslavija. Jugoslavija je imala jedan sasvim drugačiji odnos prema kulturi. Mi smo bili srećni što ovdje živimo i što radimo u pozorištu. Imali smo mnogo mogućnosti, ja sam kao student imao priliku da idem za inostranstvo, dobijao pozive i za Evropu i za Ameriku, ali u Jugoslaviji je bilo najbolje. Vidite koliko se to promijenilo. Mladi ljudi danas žude da odu odavde i to je najtužnije od svega”, rekao je Savin.

To je svojevremeno u intervjuu za “Vijesti” istakao i filmski reditelj, polaznik čuvene praške škole, Lordan Zafranović. Uz konstataciju da nije jugonostalgičar, dodao je i da se “racionalno poima da je vrijeme Jugoslavije bilo vrh civilizacije svih balkanskih naroda”.

”Sjećam se kada sam studirao u Pragu, Jugoslavija je za njih bila Amerika, Zapad. Oni, Česi i Slovaci, tada su bili dvadesetak godina iza nas, a danas su nekih 20 godina ispred nas”, rekao je on...

”Umjetnost se trudi, individualno radimo, ali kao društva sa aspekta kulturne politike, taman smo tamo gdje smo zaslužili”, zaključuje Perović.