Ona je dovoljna sama sebi

Četrdesetak godina nakon što mi je Veselko Tenžera širom otvorio teška vrata Dimitrijevih dvora - i dalje ne uspijevam da se sasvim opustim na tom strašnom mjestu

14236 pregleda 11 komentar(a)
Sa otvaranja spomenika princezi Ksenij, Foto: Fb Stranica “prijestonica Cetinje/Old Royal Capital Cetinje”
Sa otvaranja spomenika princezi Ksenij, Foto: Fb Stranica “prijestonica Cetinje/Old Royal Capital Cetinje”

Dimitrije Popović je umjetnik - moramo Dimitriju priznati barem toliko. I nije na nama, molim vas, da izričemo konačne vrijednosne sudove o značaju njegovog lika i veličini njegovog djela. Prepustimo konačne sudove dalekom nekom pokoljenju. U protivnom - stavljamo se, i ne hoteći, u vrlo izglednu poziciju da ispadnemo naivni i smiješni u društvu.

Ako li pak krenemo od premise da je stupanj civilizacijske konsolidovanosti nekog društva u izravnoj korelaciji prema stupnju stabilnosti referentnog okvira kojim su definisani odnosi/relacije unutar toga društva - što bi se, u prvom redu, odnosilo na famozne društvene vrijednosti - referentne tačke na kojima počiva pomenuti referentni okvir - neminovno dolazimo do zaključka da je crnogorsko nazovi-društvo daleko od konsolidovanog. U konsolidovanim društvima svaka javno izgovorena riječ nosi stanovitu težinu - a ovdje se sudovi, bez obzira na predznak, izriču olako i bez ikakve rezerve - ili, drugim riječima, ovdje su interpretativne slobode gotovo neograničene - što jasno ukazuje, sa jedne strane, na teške defekte unutar našeg referentnog okvira - i što, sa druge strane, ima za posljedicu apsolutnu relativizaciju svih vrijednosti - a samim tim i svih tzv. vrijednosnih sudova.

Dimitrije Popović, princeza Ksenija, model od gline
Dimitrije Popović, princeza Ksenija, model od gline foto: Dimitrije Popović

***

”U renesansi tijelo je uzvišena fraza”, kaže Veselko Tenžera u tekstu “Erotizirane mumije” (“Dimitrije”, Zagreb, 1980), “podignuto na križ ili projicirano u nebo, iza čega je stajala otkupiteljska doktrina kršćanstva i životni dinamizam antike. U tjeskobnim pejzažima suvremene kulture sa zamračenim horizontima, isto to tijelo postaje prazni grč užitka, u erotskoj akciji bez budućnosti. Te mumificirane atlete požude slikar lišava erektivnih naboja, imenujući pohotu na razini općenitog tjelesnog pokreta”.

Dimitrije je Cetinjanin - barem ga ja tako doživljavam - i vrlo sam sklon da korijene njegovog vrlo osebujnog umjetničkog senzibiliteta, kao i produkte tog senzibiliteta, vezujem - na neku prvu loptu, jer nijesam, moram priznati, upućen u sve bitnije značajke njegovog stvaralaštva - za neke od mojih intuitivnih predstava o vrlo kompleksnom socijalnom ambijentu iz kojega je ponikao - gdje čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči.

Cetinjski med je, nadam se da ćemo se složiti oko toga - osjetno slađi - a cetinjska žuč je osjetno gorča.

Možda čak i naslućujem, kao neko ko je proveo sedam čudesnih godina tzv. formativnog razdoblja u Zagrebu - u osamdesetima, pred rat - na koji se to način zagrebački pitomi kalem primio na cetinjsku divlju podlogu.

”Popovićev crtež”, nastavlja Tenžera, “sadrži osim zapanjujuće hladnoće i gotovo artizantsku ravnodušnost. Nema emocionalnih intervencija, ni putokaznih simbola, a još manje anegdotalnih sklopova. To je krajnje sofisticiran izraz, kojemu bi pristajalo i ime - studija, kad ne bi ti spletovi mumija sugerirali istinsku dramu jednog doba u kojemu blisko graniče požuda i frigidnost i u kojemu vlada požuda frigidnih; upravo je ona rukom Dimitrija Popovića fascinantno utjelovljena. Klasični rukopis u funkciji modernog nespokojstva.”

Dakle, sa jedne strane imamo konstantni nespokoj - a sa druge strane imamo konstantan rad, kao imperativ i jedinu protivtežu mračnim slutnjama. Nespokoj jeste dobrim dijelom uvjetovan spoljašnjim faktorima - ali nikad ne smetnite s uma da dolazi iznutra.

A stara dobra ljubav? Do ljubavi se, u vrijeme neutažive požude i paralizirajućeg cinizma, teško stiže.

***

Četrdesetak godina nakon što mi je Tenžera širom otvorio teška vrata Dimitrijevih dvora - i dalje ne uspijevam da se sasvim opustim na tom strašnom mjestu. Dimitrije je izravan i eksplicitan - uz natruhe te njegove nazovi-sladunjavosti, u funkciji obloge oko gorke pilule. Visok stepen izravnosti i eksplicitnosti neminovno porađa neku vrstu čudne nelagode - bez obzira na sve olakotne okolnosti - i tu nelagodu tumačim kao potvrdu, odnosno informaciju o tome koliko sam uspješan u guranju pod tepih očiglednih stvari sa kojima nijesam voljan da se suočim.

Dimitrijeve uratke - pogotovo one iz osamdesetih - sagledavam, u prvom redu, kroz iskrenu potrebu autora da do krajnosti ogoljenim realnostima tjeskobnog vremena sadašnjeg suprotstavi ljepotu - odnosno nesumnjive vrijednosti jednog (idealizovanog) vremena koje je porodilo tu ljepotu. To suprostavljanje funkcioniše i u obrnutom smjeru, naravno - i upravo je to pozornica - krvavo ljudsko razbojište - na kojemu se odvija jeziva bitka između smisla i besmisla - strasti i apatije - euforije i depresije - u režiji Dimitrija Popovića.

***

I samo još par redaka o Kseniji...

Iako sam, u načelu, na strani institucije konkursa - kao najpodesnijeg načina da se dođe do istine - smatram da je, u slučaju Ksenije, odluka Odbora za podizanje spomenika da zadatak direktno povjeri Dimitriju Popoviću - bila sasvim na mjestu. Ako je neko u stanju da jedan od svijetlih ideala vremena prošlog - i sretnijeg, naravno - suprotstavi nespokoju vremena sadašnjeg - onda je to Dimitrije. Na stranu to što je Dimitrije Cetinjanin - i što su, samim tim, veći bili izgledi da će uspjeti da izbalansira sve kompleksne imperative koje su nametali i tema i (nesagledivi i nepredvidljivi) kontekst.

Uz ogradu da Dimitrijevu Kseniju (još) nijesam vidio uživo - rekao bih da je umjetnik uspio da odvoji njen svijetli lik od svih oblika banalne aproprijacije. Ne bi bilo smiješno ako bi neko pored Ksenije, na njenoj klupi, instalirao, primjera radi - nekoliko kutija cigareta - ili nekoliko pari vunenih čarapa. Pored Ksenije ne bi funkcionisao čak ni njen mio tata. Ta Dimitrijeva Ksenija je svijet za sebe - dovoljna je sama sebi. Takođe, nijesam mogao a da ne primijetim proplamsaje tzv. klasične ljepote - što je sasvim na mjestu - i jasno naglašene grudi (možda ipak za nijansu prenaglašene - što pozdravljam, svakako) - u kovitlacu nečega što je lako mogao da bude i peplos.

Ako me pitate da li tu vidim i neke elemente kiča, odgovor je: o da, da! - samo što to ne bih nazvao kičem. Ako se malo odmaknemo, ako se popnemo na Orlov krš - i bacimo total na ravno i ništa manje slavno Cetinje - onda se lako može desiti da nam se u jednom trenutku ukaže tzv. cetinjski bug - u odeždi te nevjerovatne cetinjske pretencioznosti - na momente uzvišene, na momente komične u toj svojoj uzvišenosti, ali uglavnom dirljive i razoružavajuće pozitivne u svoj svojoj negativnosti - koju je Dimitrije uspio da usadi u svoju Kseniju - eksplicitno, bez zadrške. To se vidi čak i na fotografijama (close up).

Usudio bih se čak i da pretpostavim - da postavim tezu - da je taj đavolji bug ujedno i ključna značajka stvaralaštva Dimitrija Popovića.

OK, šalim se ovo za tezu...